Znaju li uopće Hrvati što je desnica a što ljevica a da se ne radi o lijevoj i desnoj ruci, pitanje je koje možda zvuči ironično, no kad je politička scena u Hrvatskoj u pitanju, doima se zapravo logičnim, premda odgovor ne mora uvijek biti logičan, odnosno objektivan.

Vjerojatno će sad mnogi kazati - koga briga za takve pojmove, za desno-lijevo, dok zemlja grca u problemima, dok je kaos u vlasti i dok su reforme iluzija, a trpljenje u neimaštini, padu standarda i manjku optimizma konstanta svakodnevice bez nade u bolje sutra. No, u kontekstu prilika u kojima se Hrvatska nalazi danas, uzimajući u obzir i minulih dvadesetak godina neovisnosti i samostalnosti, čini se kako ipak nije zgorega pozabaviti se upravo temom lijeve i desne politike, teorijski i konkretno, ako zbog ničeg drugog onda zbog politike same, jer ma što mi o politici i političarima mislili, oni su neizbježan čimbenik naših života, gotovo u tolikoj mjeri da se čini kako smo politikom i političarima opsjednuti više nego estradnim zvijezdama i zvjezdicama, ili su nas opsjeli, navukli na ovisnost, bez obzira na to koliko se tome pokušavali oduprijeti.

Drugim riječima, većina ljudi kaže kako im je već pun kufer politike i političara, no teško se oteti dojmu da su Hrvati i dalje vezani uz politiku. Jest da sada većina gleda nogomet, ali vijesti u Dnevniku mnogi ipak ne zaobilaze. Naravno da se u tom svakodnevnom presingu politike svako malo barata i pojmovima “desni”, “lijevi”, pa na vidjelo izlaze svjetonazorske razlike, ideološke podjele, miješaju se forma i sadržaj, za desne opcije se kaže da su konzervativne, a uz lijeve se veže liberalna socijaldemokracija, desnima se predbacuje pretjerani nacionaliozam, a lijevima anacionalizam. Također, za desnicu se kaže kako je konzervativna glede tradicionalnih vrijednosti (spolnost, pobačaj, obitelj, crkva...), a ljevicu se proziva za relativizam, internacionalizam i globalizam (ateizam, individualne slobode, civilno društvo...). I kao šlag na ideološku tortu, desnica se zalaže za osudu svih totalizama (fašizam, nacizam, komunizam...), a ljevica, po mnogima, još uvijek nekako naklono gleda na titoizam, komunizam i bivši “socijalizam s ljudskim likom”, ma što to u biti značilo. Naravno, današnja europska demokršćanska desnica različita je od ekstremne desnice, jednako kao što je i današnja socijaldemokracija drukčija od ekstremne europske ljevice.

Kad se, međutim, sve te razlike (i sličnosti, kojih također ima), sistematizacije i definicije povežu i razvežu, jedan je zaključak neizbježan - u 25 godina hrvatske neovisnosti i samostalnosti ni jedna opcija, ni desna (HDZ) ni lijeva (SDP), koje su se smjenjivale na vlasti (uz koalicije, naravno) nije bila u stanju zadovoljiti potrebe svojih građana, osigurati im bolji, viši standard življenja, veće zapošljavanje i, ukupno uzevši, prosperitetniju budućnost. Zato danas umjesto desne i lijeve politike imamo lijevo i desno politikantstvo, neodgovornost stranaka prema onima koji su ih izabrali, prema državi i građanima.

To i jest temeljni problem desnice i ljevice u Hrvatskoj, koji se, sudeći po onome što vidimo i slušamo posljednih godina, neće riješiti ni sutra, ni prekosutra, ni ikada. Možda je razlog što u RH politika još uvijek pati od dječjih bolesti, što nikako da se odmakne od ustaša i pratizana, Tita i Jugoslavije, Pavelića i NDH, jer kad nekom danas kažete da je desničar, to odmah podrazumijeva i da je ustaša, a nekoga proglasiti ljevičarem znači prišiti mu etiketu titotista, jugonostalgičara i komunjare. No, postoji u toj našoj podjeli na lijeve i desne ipak nešto što je zajednička nit vodilja, doduše s nekim više ili manje korektivnim varijantama. Naime, i desnoj i lijevoj političkoj opciji načelno je zajedničko to što obje zagovaraju (makar i prešutno) kapitalistički, liberalno-tržišni model funkcioniranja države i njezinih resursa, napose takav način života, s tim što se u takvoj opciji javno ili manje javno i desni i lijevi zalažu za socijalnu državu. To dakako nije hrvatski unikat, slična strujanja imamo posljednjih godina i u Europi, odnosno Europskoj uniji, no to je ipak neka druga priča.

Vertikala Baltik-Jadran, za koju se svojevremno zauzela i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, u političkom smislu doživjela je znatne promjene. A te promjene, valja u startu naglasiti, remete mir zapadnih i sjevernih zemalja Europske unije. A kako i ne bi, jer na snazi je uglavnom jačanje ekstremne desnice, koja se ne uklapa u okvire i značenje desnice u suvremenom smislu. Predvodnice tih promjena su Poljska i Mađarska, gdje je ljevica u svim tim turbulencijama gotovo nestala.

No kakvo je u tom kontekstu stanje u Hrvatskoj? U globalu, rekli bismo, malo bolje, a pokazali su to i posljednji parlamentarni izbori, kada je rezultat u korist, uvjetno rečeno, desne Domoljubne koalicije i lijeve Hrvatska raste bio gotovo izjednačen. Ipak, je li to dobar pokazatalj i ide li Hrvatska u pravom smjeru političkog određivanja? Naime, šef HDZ-a Tomislav Karamarko prozvan je malim Viktorom Orbanom jer je i njegovo poimanje desnog daleko od moderne desnice, a predsjednik SDP-a Zoran Milanović pak već etiketiran neoliberalom koji je sve dalje od osnovih postulata suvremene socijaldemokracije. A i birači su očito u problemima traženja svojih opcija, o čemu svjedoči sve češće spominjanje, ali i pokretanje već ofucanog trećeg puta. Uz to, valja se zapitati postoji li uopće, u sad već 25 godina neovisne i samostalne RH, jasno razgraničenje između lijeve i desne političke scene u Hrvatskoj.

Doduše, Hrvatska je nakon rata, vođena HDZ-om i prvim predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, u političkom smislu pokrenuta demokršćanskim načelima svojstvenim zapadnim demokracijama, premda je sve bilo u određenoj mjeri izmiksano tvrđim nacionalizmom, kao i tehomenadžerskim oblicima vladanja. Činilo se da će sve krenuti nabolje u vrijeme Ive Sanadera, u političkom smislu možda i jest, ali u svakom drugom baš i ne, a danas je situacija još gora. Nakon Karamarkova preuzimanja HDZ-a svima je, pa i mnogima u toj stranci, postalo jasno da još uvijek nije realno da imamo modernu, liberalnu desnicu, kakva je u Europi iznimno uspješna. Drastična razlika između velikih europskih stranaka i hrvatske glavne konzervativne stranke, kada je riječ o, primjerice, manjinskim pravima, precizno simbolizira distancu između modernog europskog konzervativizma i HDZ-a, koji ni svjetonazorski ni operativno politički ne pripada tom konzervativizmu. Osim toga, nacionalizam je glavna vrijednost za koju se zalaže ta stranka, a druga glavna vrijednost za koju se zauzima jest antikomunizam. Bezbroj je svakodnevnih dokaza za te tvrdnje, primjećuje većina političkih analitičara. Od Karamarkove kampanje za lustraciju, preko njegove navodne retuđmanizacije Hrvatske pa do stalnog proglašavanja političkih protivnika Jugoslavenima i komunistima. Nadalje, HDZ je pod snažnim utjecajem Katoličke Crkve, osobito njezinih konzervativnih frakcija. Osim toga ta je stranka sklona suradnji i s ekstremisitičkim političkim opcijama. To najbolje pokazuje primjer sadašnjeg koalicijskog partnera HSP AS, koji sa starčevićanstvom baš i nema puno veze.

Hrvatska, međutim, i dalje ne zna baš ništa o HDZ-ovu gospodarskom programu (ne računajući nekoliko izvadaka iz elaborata bavarskog Ekonomskog instituta). Današnji se HDZ, dakle, doima kao izrazito anakrona, protumoderna, agresivna nacionalistička stranka, a sve je to dovelo do opće stigmatizacije samog pojma političke i svjetonazorske desnice u znatnom dijelu hrvatske javnosti. HDZ-u se pak ne može pripisati ni višak vrijednosti koje obilježavaju modernu europsku desnicu, jer prisjetimo se samo što HDZ misli o privatizacijama, o zdravstvu, o obrazovanju... Kolinda Grabar Kitarović odredila se pak kao umjerena konzervativka, što je inače oznaka i jedne od frakcija u američkoj Republikanskoj stranci.

U Hrvatskoj se ne može govoriti ni o modernoj socijaldemokraciji u pravom smislu riječi, jer se naši ljevičari od desničara razlikuju samo po retorici. Ipak, dojam je da je ljevica danas suvremeniji i prodorniji intelektualni “pokret” u Hrvatskoj, premda su i njezini “ispadi” katkad iritantni. No kako se prezentira ljevica i ima li traljavosti u tom prezentiranju? Naime, javnost se uvjerava kako je ljevica napredna, građanska, intelektualna, kulturna i pozitivna za društvo, što u brojnim slučajevima nije točno. Uz navedene atribute, ljevica se nameće i sljedbenicom antifašističke stečevine, pozitivnog dosega europske civilizacije. Dakle, očekuje li hrvatsku ljevicu napokon transformacija u kakvu-takvu suvremenost, pita se i Nenad Bakić, odgovarajući: “Nažalost, ideje suvremene socijaldemokracije za sada su se sakrile od naše ljevice.”

Kada je 2000. Socijaldemokratska partija Hrvatske, na čelu s predsjednikom stranke Ivicom Račanom, preuzala vlast, bilo je i onih koji su pomislili da su socijalizam i socijaldemokracija isto te očekivali bar dio privilegija koje je socijalizam sa sobom nosio. Takvih ima i danas, koji smatraju da je u socijalizmu srednja klasa manje imala, ali bolje živjela. Poslije je šef SDP-a Zoran Milanović zamutio i ono malo preostale socijalne pravde kojoj bi ljevica, kakva-takva, trebala težiti. Inače, pristaše ljevičarskog pristupa politici trebali bi pozivati na ukidanje struktura koje smatraju odgovornima za iskorištavanje ekonomski neprivilegiranih dijelova stanovništva. Radilo se o krupnom ili malom poduzetničkom kapitalu.

O stanju ljevice i u Hrvatskoj se već godinama polemizira, a zaključak bi mogao biti da se izgubila ili pak pretvorila u čak grublji oblik socijalnog liberalizma. Da u Hrvatskoj ne postoji prava ljevica, ustvrdio je u Vijencu Matice hrvatske i publicist Nikica Mihaljević: “Današnja hrvatska socijaldemokracija ne razlikuje se od desnice, osim u retorici... Utjecaj hrvatske ljevice na društveni i politički život u Hrvatskoj ne osjeća se: ona se negdje zagubila!... Pogođeni tzv. tranzicijom, pa privatizacijom, pa divljekapitalističkim nasiljem te globalnom recesijom, osiromašeni i obespravljeni hrvatski građani počinju tragati za rješenjima i izlazom... No dok god se budu vodile samo jalove ideološko-politikantske borbe zbog osvajanja vlasti, nema nade da ćemo ugledati zoru demokracije u Hrvatskoj”, zaključio je Mihaljević.

O ljevici i socijaldemokraciji u Hrvatskoj pokušalo se odgovoriti i na jednom od okruglih stolova na kojem su sudjelovali ugledni stručnjaci i analitičari za politička pitanja. “Ljevica bi trebala zastupati interese sirotinje, radnika, žena, zapostavljenih skupina društva”, objasnio je tom prigodom sociolog, dr. Slaven Letica.

- Danas imamo klijentelizam na ljevici i desnici, danas i ljevičari i desničari u Hrvatskoj predstavljaju sami sebe - precizirao je tadašnji predsjednik Nacionalnog foruma Nikica Gabrić, dodavši: “Osnovni je problem u tome što ljevica ne štiti rad, temeljno pravo na rad. Ljevica u Hrvatskoj nikada nije shvatila da je najvažniji problem rad.” Naime, SDP - stranka reformiranih komunista, koja je bježeći od hipoteke komunističke prošlosti ubrzano zašla u europski prostor neoliberalnog “ljevičarenja”, danas javno objavljuje da je ona i dalje “liberalna stranka političkog centra”. Ako je SDP stranka koja sama sebe deklarira kao parlamentarnog lidera te lijeve opcije, tad bez imalo grižnje savjesti možemo izjaviti kako politička ljevica uopće nema svog predstavnika u Saboru, koji bi trebao promicati interese svih onih koji žive od svog rada.

Jedan od opsežnijih i konkretnijih radova o socijaldemokraciji u Hrvatskoj objavio je i znanstvenik Antun Vujić, inače i bivši SDP-ov ministar kulture, pa ga dijelom i prenosimo. Vujić naglašava: “Politika štednje jedini je odgovor koji od početka krize smišljaju europske vlade i nalaže Europska komisija, a podržavaju i socijaldemokrati. Dobro. Vjerojatno treba štedjeti. Ali na čemu? Odgovor nije trebalo čekati. Štedjeti - na obrazovanju, zdravstvu, plaćama, socijalnim pravima, radnim mjestima. Tu financijski neoliberalizam ne štedi ni onaj poduzetnički. Fleksibilizacija rada postala je eufemizam za otpuštanje radnika, ali i za zatvaranje poduzeća. Znamenito 'rezanje' srezalo je i poslodavce, od Španjolske do Hrvatske. I što je tu pomogla socijaldemokracija”, pita se Vujić, dodajući: “Socijaldemokracija se zaista treba radikalizirati na liniji obrane socijalnih prava, zaštite ugroženih, starih i mladih... Hrvatska socijaldemokracija morala bi početi okupljati širu lijevu frontu, a ta šira lijeva fronta morala bi shvatiti da nema spasa izvan matičnog socijalnog i demokratskog okupljanja”, zaključio je Vujić.

Bivši predsjednik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar dodaje: “Industrijalizacija nije prošlost! A vrlo je jednostavno - problem ekonomskog modela Hrvatske, ali i Europe u cjelini, jest u tome da se prihvatio zakon tržišta kao jedina sveta krava, koja je sama po sebi rješenje za sve probleme... Dakle, to je zadatak ljevice - da se u ime građana suprotstavi toj apsolutnoj slobodi tržišta, da regulira i kontrolira financijski sektor koji je užasno utjecajan i može upropastiti ili spasiti gospodarstva država. Te stvari treba nazvati pravim imenom”, zaključio je Lesar.

I kao zaključak - u takvom hrvatskom žučljivom, regidnom politikantstvu, koje zatire svaki pokušaj modernog političkog osvješćivanja, velika koalicija HDZ-a i SDP-a jednostavno je neizvediva, iako teorijski moguća. U nekim drugim i drukčijim okolnostima.