O temi lijeva i desna Hrvatska, koja se stalno provlači u javnosti unatrag 25 godina samostalnosti i neovisnosti RH, razgovarali smo i s prof. dr. sc. Hrvojem Jurićem, s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje etiku i bioetiku.

Kao i svim sugovornicima, vezano uz temu, i gospodinu Juriću smo postavili uglavnom ista pitanja.

Postoji li uopće, u sad već 25 godina neovisne i samostalne RH, jasno razgraničenje između lijeve i desne političke scene u Hrvatskoj?

- Na površini, u takozvanoj visokoj politici i u medijima, takvo razgraničenje postoji, ali ni sami akteri, samozvani ljevičari i desničari, ne bi znali odgovoriti na pitanje što je to zaista ljevica i desnica te po čemu su oni sami ljevičari ili desničari. A da i ne govorimo onda o građanima koje se konstantno zbunjuje i kojima se sistematski manipulira, nerijetko baš žonglirajući kategorijama “lijevo” i “desno”. Treba, prije svega, postaviti pitanje što to čini lijevim ili desnim neki politički stav, program, grupaciju i angažman.

Što, dakle, čini ljevicu lijevom, a desnicu desnom?

- Oko ljevice nemam dilema. Nju karakterizira univerzalistička etičko-politička potka, radikalno i dosljedno djelovanje na liniji slobode, jednakosti, solidarnosti i pravednosti te borba protiv svega što je suprotno tome, zatim stavljanje naglaska na ono zajedničko, a ne na ono privatno, kao i na klasna, a ne na identitetska pitanja. Nadalje, njeno je obilježje protivljenje moći kapitala i države, ali i duboka skepsa spram principa autoritarne moći uopće, te naposljetku zahtjev za korjenitom preobrazbom društvenih odnosa i zamjenom vladajućeg ekonomsko-političkog sistema nečim posve drugačijim, u rasponu od opreznijeg socijalizma do radikalnijeg anarhizma. S obzirom na to, inzistiranje na antifašizmu i pravima nacionalnih, seksualnih i drugih manjina nije dovoljno da bi se nekoga smatralo ljevičarem. Recimo, mnogi su naši “ljevičari” zaboravili na prava radnika i na dužnost da se bore protiv kapitalističkog Moloha.

S druge strane, desnicu zasigurno obilježava svjetonazorski konzervativizam i tradicionalizam, kao i rasni, nacionalni, religijski ili klasni partikularizam i ekskluzivizam. Mnogi desničari u Hrvatskoj, bar na deklarativnoj razini, zagovaraju nešto od toga. Međutim, budući da desnica u svom genetskom kodu ima skepsu spram nadnacionalnog i anacionalnog, trebala bi biti skeptična spram američkog i europskounijskog imperijalizma, kao i protiv kapitalističke globalizacije, a dobro vidimo da kod većine hrvatskih desničara to nije slučaj, što znači da su oni neka vrsta “salonskih desničara”, odnosno kalkulanti koji se prigodno služe desničarskom retorikom, premda su “izdajnici roda svoga” do kojega im je navodno jako stalo.

Mogu li, takve kakve su, stranke različitih uvjerenja uopće provoditi politiku koja bi trebala počivati na desnim i(li) lijevim svjetonazorskim temeljima? Dojam je da se i kod SDP-a i kod HDZ-a sve svodi samo na jeftini populizam, različitu retoriku i stil, a kada se dođe na vlast provodi se gotovo identična politika. Stoji li opaska da je kod nas lijevo i desno u osnovi isto? Kako to komentirate?

- Moram odmah reći da sam ja, kao zagovornik direktne demokracije, krajnje sumnjičav spram te stranačke “demokracije”, pa čak i spram parlamentarne demokracije uopće, jer ona je u svojoj biti birokratska i partitokratska - tek prividno demokratska, a zapravo antidemokratska. Nažalost, moju tvrdnju može se potkrijepiti bezbrojnim primjerima. Stranačka politika zanima me samo utoliko što se preko nje može pratiti propadanje cjelokupne sfere politike i društva, a kako me zanima što se zbiva s nama i oko nas, te kakve su šanse za promjenu tog užasnog stanja, prisiljen sam promatrati, analizirati i kritizirati taj medijsko-politički spektakl.

Inače se slažem s vašom konstatacijom da su kod nas, ali i u Europi i svijetu, lijevo i desno u osnovi isto, uz napomenu: mislim na ono što se samo naziva “lijevim” i “desnim”, jer se uglavnom ne radi o istinskoj ljevici i desnici. Problem je u tome što se previđa da uz klasičnu ljevicu i klasičnu desnicu postoji treća opcija, a to je sociopolitički liberalizam, koji se danas svodi na mehanizam potpore brutalnom hiperkapitalizmu. Dapače, ta je opcija danas dominantna. Ta takozvana liberalno-demokratska politika, koja je stopljena s neoliberalističko-kapitalističkom ekonomijom, usisala je u sebe najveći dio ljudi koji imaju interesa za politiku, bez obzira na to nazivaju li se lijevima ili desnima. Danas u “visokoj politici”, i oko nje, imate lijeve liberale kao lažne ljevičare i desne liberale kao lažne desničare, tako da su i istinska ljevica i istinska desnica na marginama, gotovo nevidljive medijskome oku, a time i oku šire javnosti. Kada tako gledate na stvari, onda se ne trebate čuditi činjenici da i SDP i HDZ, i SPD i CDU, i demokrati i republikanci provode iste politike.

Zašto u Hrvatskoj nemamo neku srednju opciju, a kad se takva i pojavi, ne može zaživjeti pa imamo stalne izmjene na vlasti SDP-a i HDZ-a?

- Ne bih se složio da nemamo neku “srednju opciju”, jer u postojećem stanju stvari svi politički akteri koji streme poziciji u vladajućoj strukturi jesu srednja opcija, u onom smislu u kojem sam prethodno govorio o dominaciji neoliberalizma kao “ni lijeve ni desne” ideologije i ekonomsko-političkog sistema. No pretpostavljam da me pitate kako to da se klackamo već 25 godina između SDP-a i HDZ-a, te da ni jedna druga stranka nije ozbiljno ugrozila tu jedinstvenu partiju koju treba nazvati SDPHDZ, s drugim strankama kao njezinim satelitima. Glavni razlog je to što su profesionalni političari, žedni vlasti, a nerijetko i bogatstva, konsenzualno formirali i učvrstili partitokratski sustav te stvorili iluziju da je to zadnja riječ u politici - neka vrsta realizirane distopije. Oni su okupirali pojam politike i cijelo polje politike, prigrabili svu političku moć, a to im je uspjelo zato što imaju financijsku i medijsku moć. S druge strane je sluđeni, onesnaženi i eksploatirani “demos”, politički narod ili građani, onaj politički potencijal koji je posve nerealiziran, a neće se niti realizirati ako se ovako nastavi, jer će izdahnuti prije nego što dobije, ili uzme riječ. Političko je tijelo na smrt bolesno, društvo umire, građane se održava na aparatima samo da bih ih se moglo iskorištavati kao poslušne glasače i poslušne potrošače.

Može li se uopće govoriti o jasnim preferencijama Hrvata, odnosno građana Hrvatske, u pogledu desnih i lijevih politika?

- Ako mene pitate jesu li Hrvati, to jest građani Hrvatske, više lijevo ili desno orijentirani, rekao bih da su oni danas prije svega - dezorijentirani. Ti “prosječni Hrvati”, ili “obični građani Hrvatske”, a to je velika većina ovoga komadića Zemlje, htjeli bi živjeti život dostojan čovjeka, kao svi ljudi. Ili bar malo humaniji život, slobodniji, sigurniji, ugodniji. U tom smislu, kada bi im se moglo nekako dati do znanja da istinske ljevičarske politike nije bilo ni u Titovoj Jugoslaviji, s njezinim autokratskim sklonostima, ni pod SDP-om koji se, iz nepoznatog razloga, naziva “socijaldemokratskom” partijom, i kada bi im se moglo objasniti da socijalizam, komunizam ili anarhizam nisu sinonimi za nesigurnost i nasilje - vjerujem da bi većina građana bila lijevo orijentirana, jer ljevičarski ideali, principi i vrijednosti bliži su takozvanom “malom čovjeku”, samo ako ima priliku da slobodno razmišlja i odlučuje. Priča da su Hrvati po prirodi tradicionalisti i konzervativci, rezultat je političko-crkvenog “silovanja” društva tijekom devedesetih. To je isto što i priča da su Hrvati genetski “ustašoidni”, odnosno da su “genocidan narod”. Dakle, šuplja priča.

Većina ljudi kaže kako im je već pun kufer politike i političara, no teško se oteti dojmu da su Hrvati i dalje vezani uz politiku. Jest da sada većina gleda nogomet, ali vijesti u Dnevniku se ipak ne zaobilaze. Može li se govoriti da smo, unatoč svega što se događa, ovisni o politici, bez obzira na to kakva ona bila i što politika ne može zadovoljiti naše potrebe kad se radi, primjerice, o boljem standardu življenja, zapošljavanju, ukupno uzevši prosperitetnijoj budućnosti. Kako to komentirate?

- Dobro je da ste spomenuli nogomet, jer ljudi danas prate politiku na isti način na koji prate nogomet ili zabavne emisije, što nije slučajno. Vladajuća je kasta baš to htjela - da ljudi opsesivno prate što oni rade, a da istovremeno imaju dojam da se u tome ništa ne može promijeniti. To je vrlo opasno, jer su se građani pretvorili u publiku jednog bizarnog “reality showa” u kojem se, za razliku od Big Brothera, Farme i sličnih perverzija, radi o njihovim vlastitim životima koje su predali u ruke političarima, biznismenima i sličnima. Stvar je u tome da su mnogi naši građani socijalno i politički zapušteni, neosviješteni, ili, bolje rečeno, onesviješteni. Oni su rezignirani zbog neprekidne manipulacije, apatični su i stoga pasivni. “Biti apolitičan” postalo je poštapalicom, a da se pritom ne uviđa kako apolitičnost znači prepustiti se bez borbe nekom drugom, ne djelovati i ne misliti, biti idiot. Zato ljudi ne mogu niti razmišljati o drugim i drugačijim opcijama od onih koje im se nude, a kamoli se stresti, osvijestiti, odlučiti nešto poduzeti, organizirati se i boriti. A situacija je zrela za revoluciju. Nažalost, jedino što u optimističnom tonu mogu reći jest: situacija je danas katastrofalna, ali za utjehu - bit će još i gore.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ