Nakon što je upoznao Tajland, Laos i Kambodžu, naš sugrađanin napokon se zatekao u Vijetnamu, zemlji koja je na zapadu najpoznatija po ratu prvo s Francuzima, a potom s Amerikancima pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Što je ostalo iz tih vremena i kako Vijetnamci žive danas, čitajte u nastavku našeg dalekoazijskog serijala, kroz riječi i slike samog autora.

Pratitelj autobusa pokupi putnicima putovnice, svi iziđemo i sa svom prtljagom prelazimo bez ikakvih problema prvo kambodžansku, a zatim i vijetnamsku granicu, istini za volju bez ijednog smiješka ili bilo kakva znaka dobrodošlice od vijetnamskih policajaca i carinika.

Sve se odvija u tišini, onako strogo, a u velikoj graničnoj prostoriji ima putnika iz valjda 20-ak autobusa koji čekaju na parkiralištu da nastave dalje. To strogo i ozbiljno držanje vijetnamskih službenika bilo je i jedino takvo cijelo putovanje Vijetnamom. Valjda ti režimi moraju odmah na startu pokazati da s njima nema šale.

Vijetnam (službeno Socijalistička Republika Vijetnam) zemlja je izdužena u smjeru sjever - jug dugačka gotovo 2000 km, ali poprilično uska - na najužem mjestu jedva 50 km - s ravnicama uz obalu Južnog kineskog mora na kojima uzgajaju rižu i koje se na sjeveru proširuju u deltu Crvene rijeke u kojoj se nalazi Hanoi, a na jugu u veliku deltu Mekonga u kojoj je smješten najveći vijetnamski grad Ho Shi Minh City ili Saigon, kako ga gotovo svi Vijetnamci, ali i stranci zovu.

Pisana povijest Vijetnama počinje oko 200. g. pr. Kr. i sve je vrijeme obilježena razdobljima neovisnosti, pa onda okupacije, ako tako možemo nazvati tisućljetno razdoblje kada je Vijetnam u sastavu Kineskog Carstva (do 939. godine), pa onda opet neovisnosti, pa opet kineske dominacije, i tako sve do 19. stoljeća, kada zemlju zauzimaju Francuzi. Svima je znano da su poslije i Francuzi i Amerikanci polomili zube u neuspješnim pokušajima nametanja svoje volje ratom (istina, uz velike žrtve vijetnamskog naroda, koje su posljedica neviđenih zločina Francuza i poslije Amerikanaca). Podsjetimo, 1968. godine čak se 500.000 Amerikanaca borilo na strani Južnog Vijetnama, kada se američka javnost (isključivo zbog velikog broja žrtava - američkih vojnika) okrenula protiv rata te se 1973. Amerikanci povlače iz zemlje, a 1975. snage Sjevernog Vijetnama zauzimaju cijelu zemlju.

Sada zemlja - primjenjujući kineski model u provođenju gospodarskih reformi - bilježi visoke stope rasta, što se može vidjeti na ulicama gradova.

U udjelu stanovništva najbrojniji su Vijetnamci, koji govore vijetnamskim jezikom i budisti su, a najbrojnija manjinska zajednica su Kinezi, no oni su nakon ujedinjenja u velikom broju napustili zemlju. Ukupan broj stanovnika Vijetnama uskoro će premašiti 90 milijuna.

Tijekom prijepodneva stižem u Ho Chi Minh City - Saigon. Autobus staje stotinjak metara od mog hostela, u gotovo najužem centru grada, uz veliki park (Saigon ima popriličan broj velikih, lijepo uređenih parkova) nedaleko od Ben Thanh marketa, svim mještanima i strancima znane lokacije. Saigon je najveći grad Vijetnama, ima oko osam milijuna stanovnika, a ime su mu dali Francuzi nakon osvajanja 1860-ih godina vestermizirajući tradicionalno ime grada. Od nekih pet milijuna turista koji posjete Vijetnam tijekom godine, gotovo četiri milijuna ih posjete Saigon, što dovoljno govori o atraktivnosti ovog grada.

Ja bih zaštitnim znakom grada nazvao Bitexo Financial Tower, treću po visini zgradu u Vijetnamu - vrlo lijepu, atraktivnu - s karakterističnim helidromom pri samom vrhu zgrade.

Grad je prepun hotela svih mogućih svjetski znanih lanaca, ali mu poseban šarm daju hotel Majestic iz vremena francuske dominacije, kao i Rex hotel i Caravelle hotel iz američkih vremena, koji su za vrijeme Vijetnamskog rata bili glavne baze odmora i zabave američkih časnika. Nalaze se uz veliku aveniju s dugačkim trgom (Ho Chi Minh Square), nedaleko od neugledne Saigon Opera House (Ho Chi Minh Municipal Theatre), oko koje su se u vrijeme mog posjeta obavljali nekakvi radovi, pa je tako ova zgrada izgledala još neuglednije.

Ovdje se nalaze trgovine svjetski znanih brandova visoke mode, nakita, satova i jedna vrlo ukusno uređena trgovina sa ženskim torbama, cipelama i “šta ti ja znam čega još” od krokodilske kože - primjera radi i ženska torba stoji 1500 dolara - fix price!

Interesantno je da sve znamenitosti Saigona možete obići pješice, ako imate volje za dužim šetnjama pri temperaturama višim od 35 stupnjeva Celzijevih, ali nije nikakav problem pronaći hladovinu, osvježiti se hladnim pićem, bilo kupnjom od uličnih prodavača, bilo uz predah na ugodnim terasama restorana.

Svakako treba pogledati i Saigon Notre-Dame Cathedral i Central Post Office koja se nalazi u neposrednoj blizini katedrale, na Notre Dame Square. Glavna pošta djelo je dvojice francuskih arhitekata, ali se pogrešno pripisuje radu Gustavea Eiffela, što i ne čudi budući da poprilično podsjeća na njegove uratke.

Saigon (i općenito Vijetnam) ugodno me je iznenadio uljuđenošću, čistoćom... osjećate se kao u bilo kojoj drugoj svjetskoj metropoli. Nema govora o bilo kakvom avanturizmu, egzotici, ako pojam egzotika ne tumačimo drukčije nego kao nešto tuđe, strano. Sve u svemu, u Saigonu sam proveo 5-6 vrlo lijepih, ugodnih i za divno čudo, u svoj onoj vrevi, opuštajućih dana, pa je red da tako i nastavim putovanje.

Uzimam kartu za vlak (Reunification Express), spavaća kola s četiri ležaja u kupeu, do Da Nanga - nekih 1000 km udaljenosti i oko 17 sati vožnje. I nakon nekih 17 sati vožnje vlak stiže točno u minutu. Inače željeznički prijevoz u ukupnom prijevozu putnika u Vijetnamu ne prelazi udio od jedan posto!

U Da Nang stižem tijekom prijepodneva, odakle ću s jednim Australcem dijeliti troškove taksija od Hoi Ana. Iako je dogovorena cijena prijevoza u iznosu od 350.000 donga (oko 15 dolara) za 40-ak kilometara do Hoi Ana, taksist se na kraju pravi blesav i traži 400.000 donga (nekih 18 dolara).

Budući da sam mu dao novčanicu od 500.000 donga, a on meni vratio 100.000, govoreći da je tako dogovoreno, uporno inzisitram da mi vrati još 50.000 donga (iz principa, jer mi je već dosta bezobraznih taksista, vozača rikši, ponekih recepcionara - svih!). Ali on sada ne razumije engleski i izvlači jednu po jednu novčanicu od 10.000 donga na moje uporno i meni već dosadno - još, vadi još! Na kraju sam odustao i platio 380.000 donga (nije to puno, ali je tim više puno bezobrazno).

Hoi An (“Obalni Grad”) lijep je grad od nekih 120.000 stanovnika i od 1999. godine njegov Stari grad je upisan u UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji. Nekih 1500 godina (gotovo do kraja 19. stoljeća) grad je bio jedna od većih, ako ne i najveća luka jugoistočne Azije, iz kojega je kontrolirana trgovina začinima, na temelju čega je grad stekao golemo bogatstvo. U 15. i 16. stoljeću grad je bio važno vijetnamsko trgovačko središte pa su u njemu Kinezi, Japanci, Indijci i Nizozemci sagradili svoje četvrti. I još jedan podatak - kroz Hoi An je kršćanstvo prodrlo u Vijetnam tijekom 17. stoljeća.

Razvojem drugih luka, osobito Da Nanga, do kraja 19. stoljeća dolazi do gospodarske stagnacije i konačnog gospodarskog propadanja, ali je upravo zbog toga grad sačuvao svoj stari izgled u iznimno netaknutom stanju (Stari grad Hoi An). Većina zgrada sagrađena je u tradicionalnom stilu 19. i početka 20. stoljeća, nanizanih u uskim uličicama tradicionalnog tipa na sjevernoj obali rijeke - rječice Thu Bon.

Ulice su paralelne uz rijeku u smjeru istok - zapad i presijecane pod pravim kutom još manjim ulicama. Tu su kuće (često u kombinaciji s trgovinama), komunalne kuće za štovanje mudraca, obiteljske kultne kuće za štovanje predaka, hramovi... Arhitektura Hoi Ana gotovo je u cijelosti od drva i cigle, a kombinira tradicionalni vijetnamski stil s onim iz drugih zemalja, ponajprije Kine i Japana, čiji su ih građani sagradili u duhu svojih korijena. Tu su još vjerske građevine - pagode i hramovi - kvadratnog tlocrta, s raskošno urešenim krovovima.

Natkriveni drveni most Chua Cau (Japanski most), inače danas glavna atrakcija Hoi Ana, vodio je do japanske četvrti, a unutar njega nalazi se budistička pagoda.

Stari grad je dominantno prljavožute boje, urešen lampionima, koji su noću osnovna rasvjeta ulica, restorana, trgovina, tržnice. Prelijep ambijent za dnevne i večernje romantične šetnje udvoje, večere na terasama ili balkonima starih građevina...