Vezani članci
DAVOR DIJANOVIĆ:
HRVOJE TOMASOVIĆ
LIJEVA I DESNA HRVATSKA
O poziciji i ulozi lijevih i desnih političkih opcija u Hrvatskoj danas razgovarali smo s doc. dr. sc. Danijelom Dolenec, koja predaje komparativnu politiku i metodologiju društvenih znanosti na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Postoji li uopće, u sad već 25 godina neovisne i samostalne RH, jasno razgraničenje između lijeve i desne političke scene u Hrvatskoj?
- Empirijska istraživanja domaćeg stranačkog natjecanja pokazuju da postoji - kako iz perspektive samih stranaka tako i birača. Čini mi se da velik dio naših građana nema nejasnoća pripada li lijevom ili desnom političkom spektru; s tim dodatkom što smatram da velik dio naših građana nema jako izražene političke preference, odnosno umjerenih je stavova i umjerenog interesa za politiku.
Mogu li, takve kakve su, stranke različitih uvjerenja uopće provoditi politiku koja bi trebala počivati na desnim i/ili lijevim svjetonazorskim temeljima? Dojam je da se i kod SDP-a i kod HDZ-a sve svodi samo na jeftini populizam, različitu retoriku i stil, a kada se dođe na vlast, provodi se gotovo identična politika. Stoji li opaska da je kod nas lijevo i desno u osnovi isto? Kako to komentirate?
- Jedna je stvar analizirati izborne programe političkih stranaka, a druga analizirati provedbu politika pojedinih vlada. Stranke se u izbornoj utakmici nastoje profilirati prema svjetonazorskim odrednicama, kod nas na tradicijama liberalizma i donekle socijaldemokracije na ljevici te socijalnog konzervativizma i nacionalizma na desnici.
Programi vlada puno su sličniji, tu ste u pravu. Za to vidim više mogućih razloga. Prvi je taj da su suvremene države kompleksni i veliki sustavi, kojima nije lako promijeniti smjer, čak i kad za to imate snažnu političku volju. Budući da u novije vrijeme često imamo koalicije na vlasti, njihovo pregovaranje i kompromisi dodatno otežavaju jasno određenje smjera. Nadalje, tu je i činjenica da stranke u velikoj mjeri politiziraju državu, odnosno tretiraju je kao plijen u raspodjeli kako bi namirile stranački kadar i održale lojalnost članova. To u rezultanti znači da klijentelistički princip ima prednost pred programskim, a ciljevi iz izbornog programa se zanemaruju. Na kraju, tu je i utjecaj procesa pristupanja Europskoj uniji, koji je u velikoj mjeri zadao smjer reformi, posebno u ekonomskoj sferi. Bez obzira na to je li vlada lijevog ili desnog predznaka, implementiraju se programi liberalizacije, deregulacije i privatizacije - iako ne bez otpora, jer su te mjere zapravo duboko nepopularne.
Zašto se politika u Hrvatskoj još uvijek svodi na ideološka prepucavanja, jer dojam je da i ljevica i desnica, makakve one bile danas, sve gledaju kroz prizmu prošlosti, Drugog svetskog rata, jugoslavenstva, partizana i ustaša, što je umnogome različito u odnosu prema pozicijama na kojima su sadašnje europske desne i lijeve opcije (stranke). Kako to komentirate?
- Politološka istraživanja pokazala su da je stranačko natjecanje karakterizirano svojesvrsnim “zamrzavanjem” političkih rascijepa. Jednom kad se ustanovi temeljna dinamika natjecanja oko nekoliko ključnih tema, izbori se dugo vremena vode istom dinamikom - to nije karakteristično samo za Hrvatsku nego i općenito za demokracije. Španjolci su vjerojatno jednako umorni oko rasprava o statusu svojih regija ili Poljaci o ulozi Katoličke Crkve kao i mi od partizana i ustaša. Temeljni je politički rascijep u Hrvatskoj, s početka devedesetih godina, oblikovan oko nacionalizma i uloge Katoličke Crkve, a stranke sve do danas na tim temama dobivaju, odnosno gube izbore. Postojećim velikim strankama nije ni u interesu mijenjati ploču. Tomislav Karamarko je prije posljednjih parlamentarnih izbora izjavio da radikalizira nacionalističku retoriku jer je takva taktika HDZ-u uvijek dobivala izbore. Nove teme u politički prostor mogu i trebaju unijeti novi politički akteri te građani - kroz referendume, inicijative, prosvjede i druge oblike političkog angažmana.
U Hrvatskoj nemamo neku srednju opciju, a kad se takva i pojavi, ne može zaživjeti pa imamo stalne izmjene na vlasti SDP-a i HDZ-a. Zašto je tome tako?
- U Švicarskoj, koju sam upravo spomenula, ekstremna desna stranka SVP ima biračku podršku od 29 %. U Austriji FPÖ stoji na 35 % podrške. Na nedavnim predsjedničkim izborima u Austriji liberalni zeleni kandidat, Van der Bellen, jedva je, sa samo 31.000 glasa od 4,64 milijuna, koliko je glasalo, pobijedio kandidata ekstremne desnice. Rekla bih stoga da je činjenica kako stranke centra danas nemaju široku podršku europski, a ne lokalni, hrvatski, fenomen. Sve više analitičara tvrdi kako živimo u razdoblju krize predstavničke demokracije, gdje birači odbacuju sve evidentniju spregu političkih elita s poslovnim elitama. Na tom valu “anti-establishment” energije birači se odlučuju za nove političke aktere, često radikalnog predznaka. Smatram to vrlo jasnom porukom da se politički sustavi moraju mijenjati u smjeru veće demokratizacije.
Većina ljudi kaže kako im je već pun kufer politike i političara, no teško se oteti dojmu da su Hrvati i dalje vezani uz politiku. Jest da sada većina gleda nogomet, ali se vijesti u Dnevniku ipak ne zaobilaze. Može li se govoriti da smo, unatoč svemu što se događa, ovisni o politici, bez obzira na to kakva ona bila i što politika ne može zadovoljiti naše potrebe kad se radi o, primjerice, boljem standardu življenja, zapošljavanju, ukupno uzevši, prosperitetnijoj budućnosti? Kako to komentirate?
- Ako politiku definiramo kao kolektivno djelovanje usmjereno uređenju zajednice, što ona u osnovi jest, onda nema varijante u kojoj nas ona ne dotiče. Neizbježno živimo u zajednici, koju oblikujemo zakonima i institucijama. Ponekad nam se sugeriraju teze prema kojima “nema alternative”, ili prema kojima, na primjer, tržište funkcionira prema nekim objektivnim zakonitostima kojima se jednostavno moramo prilagoditi. To jednostavno nije tako. Sve institucije, pa i one koje reguliraju ekonomske odnose, proizvod su ljudskog djelovanja, odnosno ishod političkih borbi. Danas je to teško i zamisliti, ali do 20. stoljeća žene ne samo što nisu imale pravo glasa nego nisu mogle ni posjedovati imovinu. Do sredine 20. stoljeća afroamerički stanovnici SAD-a pohađali su segregirane škole i bili izloženi mnogim drugim oblicima diskriminacije. Ta su prava u dvadesetom stoljeću izborena, nisu se dogodila sama od sebe zbog života u demokraciji. Iluziju da prelazak u demokratski sustav sam od sebe donosi poboljšanje života isto trebamo zaboraviti. Stoga ako vam smeta kakav sadržaj vaša djeca uče u školi, ako niste zadovoljni javnim prometom u gradu u kojem živite ili smatrate da bismo kao društvo morali bolje voditi brigu o starijim i bolesnim osobama - odnosno ako želite utjecati da se to promijeni - to znači baviti se politikom.
Političke elite koje trenutno vode ovu državu rade doista loš posao u unaprjeđivanju ovog društva, od osiguravanja ekonomskog i socijalnog digniteta svim svojim građanima do poboljšanja kvalitete života. No, ako se zatvaramo u svoje privatne živote, odnosno biramo političku pasivnost, situacija će biti samo gora. Za bolju budućnost moramo se boriti. (D.J.)
SLIČNOSTI I RAZLIKE
Fabriciraju se fantomske prijetnje nekakvim jugoslavenstvom i komunistima
Što karakterizira modernu desnicu u Europi danas a što nemamo u Hrvatskoj? Isto vrijedi i za ljevicu?
- Tu često ponavljanu tezu kako je Hrvatska posebna u odnosu prema ostatku Europe, odnosno nekako zaostala ili devijantna, treba što prije napustiti. Ona je rezultat toga što mnogi domaći analitičari ne poznaju kontekst drugih zemalja, pa nisu skloni ili sposobni vući paralele. Na primjer, moderna ekstremna desnica u jednoj Švicarskoj ili Danskoj nije ništa manje ksenofobna i nacionalistička nego ona u Poljskoj ili Hrvatskoj. Razlika je u tome što je u Švicarskoj glavna tema ekstremne desnice antiimigracija, što je logično u zemlji gdje 20 % stanovništva čine stranci. U jednoj Hrvatskoj, koja je visoko etnički i rasno homogeno društvo, fabriciraju se fantomske prijetnje kao što su “Jugoslaveni” ili “komunisti”. Ali sličnosti između tih platformi, kao i tipa biračke podrške tim strankama, puno su veće nego različitosti.
Nove teme u politički prostor mogu i trebaju unijeti novi akteri te građani - kroz referendume i druge oblike političkog angažmana...
Iluziju da prelazak u demokratski sustav sam od sebe donosi poboljšanje života isto trebamo zaboraviti...