Tomislav Sunić: Parlamentarna demokracija velika je povijesna iluzija i prijevara!
Vezani članci
DANIJELA DOLENEC:
LIJEVA I DESNA HRVATSKA
INTERVJU TJEDNA: HRVOJE JURIĆ
Postoji li uopće, u sad već 25 godina neovisne i samostalne RH, jasno razgraničenje između lijeve i desne političke scene u Hrvatskoj?
- Teško. Nazivi 'ljevičar' i 'desničar' ponajprije su riječi za etiketiranje protivnika na kulturno-političkoj sceni u Hrvatskoj, a ne riječi koje stvarno izražavaju posebne političke, kulturne ili filozofske svjetonazore. Pogotovo riječ 'desničar' ima danas u cijeloj Europi, ali i u Hrvatskoj, negativno značenje koje daje sliku primitivca, budale ili retardiranog tipa. U jezikoslovlju se to zove jezično, odnosno semantičko skretanje. Osobito je to slučaj s riječima 'fašist' i 'nacist', eksplozivne riječi koje danas prenose pojam apsolutnog izvanzemaljskog i kozmičkog zla, a nimalo opis stvarnih osoba iz političkog ili kulturnog svjetonazora jedne nedavne epohe u Europi. Da bi se medijski ili karijerno ušutkalo danas nekog političara ili intelektualca, dovoljno mu je prilijepiti etiketu 'desničar', uz jak hiperbolični i nezaobilazan pridjev 'radikalan' ili 'ekstreman', da bi ta osoba odmah pala u medijsku, ali i pravnu nemilost. Takozvane podjele na lijeve i desne još su izraženije u zapadnoj Europi nego u Hrvatskoj. Svjesni toga, desničari u načelu ne vole sebe nazivati desničarima, te umjesto toga koriste 'higijenski' naziv poput konzervativci - riječ i pojam koji danas stotine različitih značenja u različitim kulturama, te dodatno vodi do zabune. Za razliku od etikete komunist, riječi ljevičar ili antifašist nisu još pojmovno i medijski sotonizirane, te se stoga bivši simpatizeri komunizma rado vole njima kititi.
BIVŠI SKOJEVCI
Mogu li, takve kakve su, stranke različitih uvjerenja uopće provoditi politiku koja bi trebala počivati na desnim i(ili) lijevim svjetonazorskim temeljima? Dojam je da se i kod SDP-a i kod HDZ-a sve svodi samo na jeftini populizam, različitu retoriku i stil, a kada se dođe na vlast, provodi se gotovo identična politika. Stoji li primjedba da je u nas lijevo i desno u osnovi isto? Kako to komentirate?
- Što se tiče političkih programa, bilo da oni dolaze s takozvane desne ili lijeve strane, svi programi svih stranaka danas su manje-više isti. Uzmite primjer lijevog SDP-a u Hrvatskoj i lijevog SPD-a u Njemačkoj. I jedna i druga od tih socijaldemokratskih stranaka zagovornik je danas krupnog kapitala i bankarske oligarhije. I hrvatski i njemački socijaldemokrati glasuju za odumiranje države i nacije. U vanjskoj politici njemački i hrvatski socijaldemokrati zagovornici su globalizma, amerikanizma i ultraliberalizma. Njihov današnji program nema više blage veze sa socijaldemokratskim učenjem ranih socijaldemokrata ili socijalista u Europi. Pučki rečeno, hrvatske samoprozvane lijeve stranke kao HNS ili SDP izdale su svoj program i priklonile se kapitalizmu. Rana europska ljevica započela je svoju putanju prvo ljubavlju za anarhosindikalizam krajem 19. stoljeća, zatim zanosom prema mnoštvu lijevih sekata, počevši od socijaldemokratizma pa sve do kratke ekstaze za staljinizmom, zatim trockizmom, a završno s kratkom avanturom u jugoslavenskom samoupravnim socijalizmom. Kada su sve te intelektualne mistike završile u serijskim katastrofama i državnom teroru, sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća ljevičari su nahrupili u liberalizam, odnosno prihvatili su manje zlo zvano kapitalizam. Sve su intelektualne akrobacije ili izdaje oni mogli učiniti, ali nikako nisu mogli prihvatiti nacionalizam - riječ i simboli koji za njih i dalje služe kao opće kozmičko zlo. U Hrvatskoj sebe danas prozivati ljevičarem ili antifašistom više je stvar pomodarskih ideja uvezenih sa Zapada, a vrlo malo želje da se pomogne hrvatskom radništvu. Identična je stvar i u ostalim zemljama Europske unije. Dandanas najveći zagovornici ekonomskog liberalizma, odnosno kapitalizma u Hrvatskoj su bivši skojevci i njihova posttitoistička djeca. Dakako, nerado ističu da su oni biološki i intelektualni nasljednici komunizma ili da se zovu imenom 'komunjari'. Umjesto toga rado se kite nazivom antifašisti. Nekada su se hrvatski ljevičari poput književnika Cesarca ili razvikanog Krleže klanjali bogu Marxu, a njihovi rani partijski drugovi hodočastili u komunističku Moskvu. Danas su hrvatskim ljevičarima ili antifašistima novo mjesto klanjanja postali lari i penati u gradu Washingtonu i njegovoj ispostavi Bruxellesu.
I tzv. desna stranka HDZ ne samo da je jezična već je također i povijesna lakrdija. Razlike između desnog HDZ-a i lijevog SDP-a nema, osim u redoslijedu njihovih riječi, odnosu u uporabi različite sintakse njezinih čelnika. Jedan francuski književnik satirički je opisao fingirane razlike između tzv. lijevih i desnih stranaka u današnjim parlamentarnim demokracijama, koje je možda bolje zvati Sistemom. Ista analiza komotno se može primijeniti i na hrvatsko višestranačje. Lijevi parlamentarni socijaldemokrat kaže: 'Markizo, volim vašu stražnjicu.' A parlamentarni desničar mu odgovara: 'Vašu stražnjicu ja volim, markizo.' Vidimo, dakle, da u slučaju desnog HDZ-a ili lijevog SDP-a bitnih ideoloških razlika uopće nema, osim u različitom odabiru kravata ili cipela njihovih čelnika, ili možda više ili manje slavonskom ili hercegovačkom ili zagrebačkom naglasku jednih ili drugih. To više što je po svom rodoslovlju tzv. desni HDZ, baš kao i tzv. lijevi SDP, prepun bivših skojevca, titoista, sitnih bivših jugoslavenskih doušnika - tako da je nemoguće govoriti o nekoj desnoj ili lijevoj stranci. Nazovidesna stranka HDZ ne može imati opću vjerodostojnost kod apsolutne većine hrvatskih birača zbog jednostavnog razloga što veliki broj njenih članova nema čistu prošlost. HDZ, upravo kao i tzv. opozicija SDP - koja bar to ne krije - izišao je iz istog partizanskog i jugoslavenskog šinjela.
NOVA PARADIGMA
Može li se uopće govoriti o jasnim preferencijama Hrvata, odnosno građana Hrvatske, u pogledu desnih i lijevih politika?
- U pogledu zdravih instinkata svakako da to stoji, premda politički odabiri hrvatskih građana posljednjih dvadesetak godina u pravilu završavaju u razočaranju. Većina je Hrvata vrlo tradicionalna, nacionalistički i vrlo katolički, ili ako hoćemo, desno orijentirana. Što ne znači zato da imaju dobar izbor među svojim političarima. Doduše, većina Hrvata ima još zdravu biološku i duhovnu jezgru i nisu podložni intelektualnim ili medijskim eksperimentima koji u načelu traju jednu sezonu ili jedan semestar na Zapadu. No, to je vrlo tijesna većina Hrvata, pretežno građana koji žive razbacani po manjim mjestima i u unutrašnjosti Hrvatske. Ne smijemo zaboraviti da je veliki lijevi blok građana Hrvatske i dalje po mentalitetu titoistički i jugoslavenski orijentiran, premda uz veliku dozu priučenog amerikanizma i uz loše recitiranje liberalnih i kapitalističkih poskočica. Ponajprije su to djeca i rodbina bivše komunističke nove klase u Hrvatskoj koja je u ljeti 1945. godine došla iz šume u gradove, deložirala ili likvidirala stari hrvatski i njemački građanski puk, i tamo do 1990. odgajala svoj pomladak. Ista se stvar dogodila u Srbiji krajem 1944. i početkom 1945. Hrvatski rani komunisti u razdoblju Jugoslavije slali su svoju djecu pretežno na školovanje u novinarske škole i klubove ili u jugoslavensku diplomaciju, kao i razne estradno-kulturne kružoke. Njihov je broj vidljiv dandanas u pedigreu brojnih članova SDP-a, HNS-a, ali i HDZ-a. Oni koji su bili neobrazovani i na nižoj komunističkoj ljestvici radili su posao taksista, sitnih udbaških doušnika na Zrinjevcu ili na Korzu u Rijeci, ili su radili kao čuvari po državnim tvrtkama poput Ine, Chromosa, Ingre, itd. Svi su redom morali hodočastiti u Beograd, odnosno nešto ranije u Moskvu. Danas, za razliku od njih, njihova djeca, upravo kao i njihov uzor, ljevica u EU, učinili su sintezu kapitalizma u ekonomiji i komunizma u kulturi. I komesar i trgovac danas su se spojili u istom liku.
Zato ne smijemo pasti ponovno u zamku etiketa. Nitko od hrvatskih esdepeovaca ili antifašista više se ne poziva na Staljina, Trockog, Lenjina ili na Titu, a kamoli da vole govoriti o represivnom ponašanju svojih roditelja u komunizmu. Vole se kititi riječju antifašisti jer ta riječ zvuči neutralno, i puno se koristi po intelektualnim i novinskim kružocima na Zapadu. Nekad je ideal njihovim roditeljima bio proleter u obliku znojnog i nasmijanog jugoslavensko-bosanskog rudara iz Zenice. Danas je njihov zaštitni znak rodna ideologija i dogma o brzom novcu. Znači, imamo novu sliku, ili kažimo akademskim rječnikom, imamo novu paradigmu ljevičarskog svjetonazora: kombinaciju dobrog poduzetnika i dobrog pederasta. Nije to šala. I moderni LGBT rodničari i mladi antifašisti u Europi i Hrvatskoj, upravo kao i rani boljševici stotinjak godina prije, vjeruju u istu ideologiju progresa, u stalni ekonomski rast, i u zamjenjivost i promjenjivost svih rasa, svih nacija i svih spolova kako god se to nekom prohtije. Vjera u opću jednakost i zamjenjivost svakog sa svakim bila je uostalom osnovi pokretač velikih komunističkih masakra neistomišljenika. Prema komunističkom učenju ionako se 'novi čovjek' može naštancati po ukazima i odredbama petoljetke. Moderni antifa-LGBT-ovci, upravo kao i stari boljševici, užasavaju se riječi hereditet, geni, rasa i nacija. Po njima su rase ili nacija, muško ili žensko, priučene socijalne konstrukcije koje se po miloj volji mogu mijenjati. Razlike u svjetonazorima između modernih rodničara-LGBT-ovaca i starih boljševika samo su u modalitetu i u jezičnoj formi, a nimalo u ideološkoj biti.
POČETAK VELIKE KRIZE
Zašto se politika u Hrvatskoj još uvijek svodi na ideološka prepucavanja, jer dojam je da i ljevica i desnica, ma kakve one bile danas, sve gledaju kroz prizmu prošlosti, Drugog svjetskog rata, jugoslavenstva, partizana i ustaša, što je umnogome različito u odnosu na pozicije na kojima su sadašnje europske desne i lijeve opcije (stranke). Kako to komentirate?
- Nitko od hrvatskih političara, a još manje hrvatskih akademika ili novinara, ne želi priznati činjenicu: Hrvatska je u građanskom ratu od 1941. Ishod rata, koji je završio pobjedom partizana i titoista 1945., na trenutak se preokrenuo 1995. u korist hrvatske desnice, ili točnije rečeno kratkom pobjedom hrvatskih nacionalista. Tada je zavladao opravdani strah i panika među hrvatskim ljevičarima, odnosno bivših jugofila i komunista da ne izgube glavu. Nakon 2000. stvari su se hametice promijenile u korist ljevice. Današnji rat lijevih i desnih, partizana i ustaša, i dalje traje u Hrvatskoj, premda uporabom drukčijih sukobljenih simbolika kod jednih i kod drugih. Da se razumijemo, psihološki građanski rat niskog intenziteta traje isto tako i u ostalim zemljama Europe. Svrha stvaranja UN-a 1945., pa EKZ-a 1957., pa zatim EU-a 1993. bila je da se tom građanskom ratu i nacionalistima stane na kraj. No to nije moguće. Konačno, velika financijska kriza koja je započela 2008. ili početak migrantskih tornada 2015. samo bacaju na površinu i pojačavaju stare mržnje i ideološke podjele među Europljanima. Pobjeda Saveznika 1945. nije ništa riješila; ideološka prepucavanja, premda u drukčijem obliku, danas su još veća u Francuskoj ili Njemačkoj nego u Hrvatskoj bez obzira na viši standard života njihovih građana. Kako stati na kraj svađama između nasljednika partizana i ustaša, kako prestati govoriti o različitim žrtvoslovljima Bleiburga i Jasenovca kada ne prođe ni jedan jedini dan a da glavni mediji, novine i televizija, pa i filmska industrija u SAD-u i EU-u, ne kažu nešto o židovskom holokaustu? Logično da se tada i običan desničarski Hrvat ili nacionalist pita što je s njegovim Teznom ili Hudom jamom, ili kod vas u Slavoniji, kada neki zalutali Nijemac pita što je s njegovim žrtvama iz bivšeg komunističkog konclogora na Krndiji? Ovo što gledamo i slušamo u medijima u Hrvatskoj tek je početak, a ne kraj velike krize.
MANJAK U SABORU
Što karakterizira modernu desnicu u Europi danas, a čega nemamo u Hrvatskoj? Isto vrijedi i za ljevicu?
- Bolje bi bilo označiti desne stranke u Hrvatskoj izrazom nacionalisti budući da je riječ desnica postala jalova ili izražava krive pojmove. Ono što prvo pada u oči je da Hrvatska, koja je stalno pod stranim medijskim udarima kao neka ultradesničarska ili neofašistička zemlja, gdje navodno sve vrvi od ustaša, nema ni jednu jedinu desničarsku, ili bolje rečeno ni jednu jedinu nacionalističku stranku u svom parlamentu, odnosno u hrvatskom Saboru! U svim ostalim zemljama Europe imamo jake nacionalističke stranke zastupljene u parlamentima, a čija popularnost i članstvo svaki dan rastu, počevši od FPÖ-a u Austriji, pa do Jobbika u Mađarskoj, pa do Nacionalne fronte u Francuskoj. Te nacionalističke stranke u Europi za sebe nimalo ne koriste izraz 'desne'. Tako ih nazivaju mediji i stranke sustava na vlasti. Umjesto toga te tzv. desne stranke vole isticati samo svoj nacionalistički karakter. U masi socijalnih i ekonomskih detalja moderni nacionalisti u Europi više izražavaju lijevu politiku od stvarnih lijevih socijalističkih stranaka koje su dio sustava ili dio političkog establišmenta. Na proteklim regionalnim izborima u Francuskoj, ili na predsjedničkim izborima u Austriji, većina radništva i austrijskih građana nižeg staleža glasala je za (desničarske) nacionaliste. Francuski nacionalisti iz Nacionalne fronte imaju potporu velike većine francuskog radništva. Još jednom, dakle, vidimo kako su nazivi desno i lijevo danas potpuno promašeni. Umjesto toga bolje je da koristimo izraze nacionalisti ili populisti, protiv globalista ili internacionalista. Moramo još jednom naglasiti da tzv. desne stranke, pretežno kršćansko-demokratskih nazora, a koje su na vlasti ili pri vlasti u Europi, primjerice njemački CDU ili francuski LR ili britanski konzervativci, dio su sustava, i oni ne žele imati apsolutno ništa zajedničkog s nacionalističkim, tj. 'desničarskim' strankama.
BIT ĆE KAKO ZAPAD KAŽE
Zašto u Hrvatskoj nemamo neku srednju opciju, a kad se takva i pojavi, ne može zaživjeti, pa imamo stalne izmjene na vlasti SDP-a i HDZ-a?
- Smiješno je govoriti o nekoj srednjoj opciji. Svaka stranka sebe smatra umjerenom ili srednjom u svom vidokrugu djelovanja protiv protivničke stranke. I HDZ sebe smatra srednjom i umjerenom opcijom naspram recimo HSP-a, a da pritom i ne pomišlja da uđe u sveobuhvatni savez s pravašima ili da podupre npr. HČSP. Tu sliku gledamo punih dvadesetak godina u Hrvatskoj. HNS se također smatra 'umjerenom' i 'srednjom' opcijom. HDZ, bez obzira na svoje dodvoravanje EU čelnicima i svoje dokazivanje kao umjerene konzervativne stranke, šlepa povremeno i dalje u stranim medijima neispravnu sliku hrvatske radikalno desne stranke. HDZ odbacuje te napade, ali nimalo stoga što ne želi ući u stvarni savez ili koaliciju s radikalnim hrvatskim nacionalističkim strankama kao što su HČSP. HDZ je dio sustava i tamo želi ostati - osim ako želi otići jednog dana u ilegalu ili sitnu oporbu, a time izgubiti sve medijske i financijske privilegije. Uostalom, rotacije stranaka u sustavu, kao što sam već naveo, ne vode k bitnim promjenama. Tzv. slobodni svijet, stvoren nakon 1945. godine, zasnovan je tobože na načelima slobodnog izbora građana. No nimalo ne vrijedi birati nacionalističke stranke, jer one predstavljaju smrtnu prijetnju sustavu, pogotovo ako i kada počnu dobivati na popularnosti među građanima. Sustav tada čini sve da se stranka zabrani ili uništi, ili sotonizira, kao što smo vidjeli pri službenom šikaniranju i sotoniziranju čelnika Nacionalne fronte u Francuskoj ili stvaranju 'službenog sanitarnog kordona' u Belgiji protiv vrlo popularnog nacionalističkog 'Vlaams Belanga'. Najbolje vidimo danas tu opću paniku Sistema i fingirano zgražanje konzervativaca u SAD-u, koji vide u predsjedničkom kandidatu Donaldu Trumpu najveću prijetnju i za sustav i za same sebe. Možemo povući i malu paralelu s vladom bivšeg premijera Ive Sanadera u Hrvatskoj, kada mu je sustav s podružnicom u Bruxellesu dao do znanja da koalicija s 'radikalnim desničarima', tj. hrvatskim pravašima, ne dolazi u obzir. Sa svima je Sanader mogao i morao koalirati, i s udbašima, i s komunistima, i sa srpskom manjinom, ali s hrvatskim nacionalistima nikako, to mu nije bilo dopušteno.
Parlamentarna demokracija, koja se danas akademski i medijski uzdiže do nebesa, u biti je velika povijesna iluzija i prijevara koja nimalo ne brani nacionale slobode svojih građana.
Većina ljudi kaže kako im je već pun kufer politike i političara, no teško se oteti dojmu da su Hrvati i dalje vezani uz politiku. Jest da sada većina gleda nogomet, ali vijesti u Dnevniku ipak se ne zaobilaze. Može li se govoriti da smo, unatoč svemu što se događa, ovisni o politici, bez obzira na to kakva ona bila i što politika ne može zadovoljiti naše potrebe kad je riječ o primjerice boljem standardu življenja, zapošljavanju, ukupno uzevši prosperitetnijoj budućnosti? Kako to komentirate?
- Politika je sudbina, htjeli mi to ili ne. Priče o nekom kraju povijesti su glupost. San o nekom trajnom ekonomskom rastu ili vječnom rastu životnog standarda hrvatskih građana, dio su liberalno-lijeve skolastike. Pitajte građane, ne samo u Hrvatskoj nego u SAD-u i EU-u, jesu li danas sretniji nego jučer i vide li sebe sretnijim za deset godina. Svi će vam kazati da su u strahu od svijetle budućnosti. U Hrvatskoj se puno debatira o posljedicama krize, a malo o pravim uzrocima krize. Budimo jasni, Bleiburg i komunistička strahovlada doveli su do negativne sociobiološke selekcije u Hrvatskoj. Nakon komunističkih likvidacija u Beogradu, Zagrebu i ostalim gradovima Jugoslavije svih inteligentnih i sposobnih ljudi 1945. godine, rađa se novi tip čovjeka, tzv. 'homo sovieticus' ili 'homo yugoslavensis'. To je posebna zvjerka koja i dalje živi među nama, bez obzira na to što sada pjeva ili deklamira priučene desne ili lijeve amerikanske ili europeističke recitale. Jugokomunizam nije bio samo ideologija; jugokomunizam je prije svega vrsta negativne antropologije koja je i dalje prisutna među nama. Budući događaji, buduće političko ponašanje i političke promjene u Hrvatskoj ovisit će ponajprije o događajima, ali i o dominantnim idejama i trendovima u Berlinu, Bruxellesu i Washingtonu. Hrvatska politička klasa oduvijek je bila loš, premda uvijek vjeran imitator stranih gazda.
(Dr. Tomislav Sunić bivši je hrvatski politički emigrant, bivši profesor političkih znanosti u Americi, kao i autor više knjiga /www.tomsunic.com/. Također je autor knjige Europska nova desnica: Korijeni, ideje i mislioci, objavljene u Nakladi Hasanbegović 2007. godine).
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ