Postoji li uopće, u sad već 25 godina neovisne i samostalne RH, jasno razgraničenje između lijeve i desne političke scene u Hrvatskoj?

- Osobno nisam sklon anakronoj podjeli lijevo-desno, više me na tragu one svetopisamske “po plodovima ćete ih njihovim prepoznati” zanima tko je u praksi spreman raditi za Hrvatsku, a tko ne, no ako već koristimo te termine zbog praktičnih politoloških razloga, rekao bih da je Hrvatska u tom smislu specifikum, ako gledamo širi europski kontekst. U Hrvatskoj osim klasičnog sadržaja, koji podrazumijeva svaka dihotomija lijevo-desno (ti termini su, k tomu, u različitim povijesnim razdobljima imali različita značenja), i dandanas postoji sukob dvije državnopravne koncepcije - hrvatske i jugoslavenske. S jedne strane stoje oni koji su pristaše hrvatske državne ideje, tj. oni koji smatraju da je samostalna i neovisna hrvatska država najbolji okvir za razvitak hrvatskog naroda, a s druge strane su oni koji Hrvatsku nikako ne mogu vidjeti izvan prostora bivše Jugoslavije. Tek onda kad i oporba i vlast budu zastupale politiku koja će Hrvatsku podrazumijevati kao neupitan okvir izvan bilo kakvih jugoslavenskih integracija, Hrvatska će postati normalnom državom. Sve do tada bit će aktualan naslov knjige pokojnog Branimira Lukšića “Nedovršena Hrvatska”.

Mogu li, takve kakve su, stranke različitih uvjerenja uopće provoditi politiku koja bi trebala počivati na desnim i (ili) lijevim svjetonazorskim temeljima? Dojam je da se i kod SDP-a i kod HDZ-a sve svodi samo na jeftini populizam, različitu retoriku i stil, a kada se dođe na vlast, provodi se gotovo identična politika. Stoji li opaska da je kod nas lijevo i desno u osnovi isto? Kako to komentirate?

- Nema nikakve dvojbe da na verbalnoj, taktičkoj razini i na planu ideja (metapolitika) razlike postoje; na praktičnome planu razlike su bitno manje. I lijeva i desna politička opcija u Hrvatskoj na ekonomskome planu zastupaju identičnu politiku koja je nakazni amalgam onoga najgorega iz socijalizma i kapitalizma. Na svjetonazorskoj razini desna politička opcija pokazuje se identitetski svjesnijom i manje sklonom današnjoj posvemašnjoj relativizaciji vrijednosti i moralnom persmisivizmu. Kad je u pitanju zaštita nacionalnih interesa, desna politička opcija percipira se čvršćom i s jačim suverenističkim stavom, no ne treba zaboraviti da je “desničar” Ivo Sanader izručio generale i dovršio prodaju INA-e. Tamo gdje dolazi do brisanja razlika između ljevice i desnice odnos je prema Europskoj uniji, gdje pred zahtjevima Bruxellesa svaki hrvatski političar servilno pogiba glavu i pokazuje kompleks manje vrijednosti. Slično je i u Europi, gdje su gotovo sve parlamentarne stranke (u tom smislu dolazi do promjena u posljednje vrijeme) nekritički apologeti “slobodnog tržišta” i mantri o “liberalizaciji”, “deregulaciji” i “privatizaciji”.

No, kad govorimo o ljevici i desnici, onda u Hrvatskoj primarno mislimo na svjetonazor i odnos prema nacionalnim interesima, no tu je i pitanje ekonomije. Glede ekonomskih pitanja, na širem europskom obzorju postoje razlike između, primjerice, onih na desnici, koji su bezrezervni apologeti slobodnog tržišta (libertarijanci) i onih koji su za jači državni intervencionizam. Moguće je tako da na istome desnom političkom spektru dva birača imaju identične svjetonazorske stavove, ali da su im ekonomski pogledi dijametralno suprotni.

Možda najveći problem hrvatske politike i jest moralni habitus političara i njihova sklonost korupciji, nepotizmu i kriminalu. U mnogim kriminalnim pothvatima, daleko od očiju njihovih birača, zajedno sudjeluju i “lijevi” i “desni” političari, tako da a posteriori njihove predizborne najave odaju dojam da su i “antifašizam” i “domoljublje” tek poluge za doći na vlast i podijeliti financijski kolač. Hrvatski birači bi se jako začudili kada bi vidjeli tko je sve od političara u Hrvatskoj međusobno umrežen, podmrežen i nadmrežen kad su u pitanju kriminalne aktivnosti i da korporacije “antifašizam d. o. o.” i “domoljublje d. o. o.” u kriminalnoj praksi jako dobro surađuju. Nije čudno stoga što sadašnja vladajuća nomenklatura nema hrabrosti prozvati bivšu Milanovićevu vlast za brojne afere i kriminalne aktivnosti.

Rak-rana hrvatske politike je činjenica da je dobar dio lijevog i desnog političkog spektra izišao iz KPH kabanice. Hrvatska 1990. nije dobila višestranački, nego višepartijski sustav, tako da gotovo sve stranke u Hrvatskoj funkcioniraju kao kopije nekadašnje svemoćne Partije. Stranački “vođe” stranke smatraju vlastitim feudima, a svako suprotno mišljenje kažnjava se marginalizacijom ili isključivanjem iz stranke.

Može li se uopće govoriti o jasnim preferencijama Hrvata, odnosno građana Hrvatske, glede desnih i lijevih politika?

- U Hrvatskoj se manje glasuje na temelju programa i strategija, a više na temelju emocija i percepcije - koja može biti i pogrješna - političkih opcija glede njihova odnosa prema hrvatskim nacionalnim interesima i identitetskim i svjetonazorskim pitanjima. Postoji, dakako, i treća skupina neodlučnih birača, odnosno onih birača koje treba mobilizirati kako bi izišli pred glasačke urne, i tu se obično vodi bitka za osvajanje političke vlasti primjenom u pravilu demagoško-populističke retorike proizišle iz kuhinje spin majstora i PR managera.

Dojam je da i ljevica i desnica, ma kakve one bile danas, sve gledaju kroz prizmu prošlosti, Drugog svjetskog rata, jugoslavenstva, partizana i ustaša, što je umnogome različito u odnosu prema pozicijama na kojima su sadašnje europske desne i lijeve opcije (stranke). Kako to komentirate?

- To je posljedica neprovedene lustracije, činjenice da ni jedan komunistički zločinac do sada nije pravomoćno osuđen, kao i činjenice da lijeva opcija nastoji rehabilitirati komunističko-jugoslavenske “vrijednosti”. A dr. Milan Šufflay bio je u pravu kad je rekao da “nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti”. Hrvatski narod je (pre)umoran od podjela na razdjelnici Drugoga svjetskog rata i jedini način da se te podjele premoste osuda je svih totalitarizama i uzimanje 30. svibnja kao nulte točke moderne hrvatske povijesti. Moderni hrvatski identitet treba graditi na Domovinskom ratu jer o njemu postoji konsenzus kod većine naroda. One političke snage koje potenciraju podjelu na ustaše i partizane u pravilu su one komunističko-udbaškog pedigrea, jer im je jasno da im se izbijaju aduti kad dođemo u područje Domovinskog rata. Dakako, i desnoj opciji je lakše koristiti etikete o “komunjarama” i “crvenima” nego napraviti ozbiljnu strategiju i program.

Što karakterizira modernu desnicu u Europi danas, a što nemamo u Hrvatskoj? Isto vrijedi i za ljevicu?

- U Europi se danas izborna utrka vodi oko pitanja kao što su odnos prema tzv. migrantima, gdje desna opcija zauzima restriktivniji stav, kao što se to najbolje vidi na primjeru Austrije, Francuske i Poljske, zatim glede svjetonazorskih pitanja poput abortusa, eutanazije ili homoseksualnih brakova; tu je i pitanje socijalnih prava i ekonomskog modela (manji ili veći državni intervencionizam), pitanje modela izgradnje EU (Sjedinjene Europske Države ili Europa suverenih nacionalnih država), odnos prema kulturi i tradicionalnim vrijednostima, geopolitičko pozicioniranje itd. Kod nas se politika vodi na razini seoske krčme, etiketiranja i najprizemnijeg politikantstva, tako da političari o navedenim pitanjima tijekom kampanje ne zauzimaju jasan i ozbiljan stav. Klasičan primjer je odnos prema abortusu, gdje neki političari znaju reći da su “za život”, ali i za “pravo žene”, što je nonsens, jer jedno isključuje drugo.

U Europi sve više jačaju identitetske snage koje direktno idu protiv današnjega ciničnog establishmenta, u Hrvatskoj se takve snage ne naziru u političkome vidokrugu, a bojim se da će trenutna politička prepucavanja ubiti i ono malo povjerenja u politiku i političare. Hrvatski političari kao da se natječu u tome da potvrde onu Nietzscheovu da je država “najhladnija od svih hladnih nemani”. Ostatcima jugokomunističkih “elita” cilj je Hrvatima ogaditi vlastitu državu, kako bi je ponovno vratili u jugobalkanski zagrljaj, u kojemu su naučili egzistirati i ostvarivati probitke, a “desni” političari u tome im svojom neozbiljnošću daju obilan materijal i manevarski prostor.

Može li se govoriti, da smo unatoč svemu što se događa, ovisni o politici, bez obzira na to kakva ona bila i što politika ne može zadovoljiti naše potrebe kad se radi o, primjerice, boljem standardu življenja, zapošljavanju, ukupno uzevši, prosperitetnijoj budućnosti? Kako to komentirate?

- Hrvatsko je društvo duboko istraumatizirano tako da običan čovjek znade reći da je “sve politika”. Politika bi trebala podrazumijevati borbu za opće dobro, odnosno “umijeće u službi duša” (Platon). Kod nas je politika umijeće vlastitog zbrinjavanja. Temeljni je problem što ozbiljni, pošteni i karakterni pojedinci ne mogu napredovati u današnjem političkom sustavu napravljenom po mjeri mediokriteta, klimavaca i prevrtljivaca, a većina “mainstream” političara uvijek će staviti osobne i partikularne interese ispred šireg društvenog i državnog interesa, prema onoj “snađi se, druže”.

Hrvatskoj je potrebna temeljita dejugoslavizacija i dekomunizacija, jer je upravo nasljeđe bivšeg sustava uzrokom današnje političke kaljuže. Bez promjene mentalnog sklopa i vraćanja svijesti o važnosti žrtve za više ciljeve, svijesti kakvu su imali dragovoljci 1991., Hrvatska ne može naprijed. U tom smislu vrijeme je da intelektualci, Katolička Crkva i relevatne kulturno-znanstvene institucije snažnije podignu glas protiv političkih i društvenih anomalija i patologija koje razaraju hrvatsko društvo i državu. Najprije je potrebno temeljito očistiti Augijeve štale korumpiranoga hrvatskog pravosuđa, a sve će nakon toga prirodno doći na svoje mjesto.