Talijanski časopis Musica Jazz itekako poznat hrvatskim čitateljima bar od ranih 90-ih kada se usred rata pojavio na hrvatskim kioscima, u svome najnovijem broju, koji sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci plasira na ovdašnje tržište, objavio je kompilaciju pod naslovom “ECM For Italy”.

Naime, Musica Jazz, poput sličnih časopisa posvećenih rocku, klasici, jazzu ili svjetskoj glazbi (Mojo, Uncut, BBC Music Magazine, Amadeus, Jazziz, Songlines), uz svaki svoj broj nudi kompaktni disk koji obično sadrži kakvu prigodnu kompilaciju. Nije to prvi put da ovaj talijanski časopis predstavlja talijanski jazz, ili glazbu münchenske diskografske kuće ECM, ali se zacijelo prvi put dogodilo da se na jednom CD-u našao izbor 13 skladbi koje je taj diskograf u novije vrijeme objavio, a na njima muziciraju Talijani. Naravno, nije ovo samo prigoda da se ECM pošteno izreklamira na talijanskom tržištu, nego i trenutak koji su ovom časopisu dugo iščekivali, a to je da urbi et orbi svima dadu do znanja kako stoje stvari s jazzom u Talijana. I zbilja, imena poput trubača Enrica Rave i Paola Fresua, pijanista Stefana Bollanija, Stefana Battaglije i Giovannija Guidija, trombonista Gianluce Petrelle, pjevačice Marije Pije De Vito, klarinetista Gianluigija Trovesija, harmonikaša Giannija Coscije i Danielea di Bonaventure te udaraljkaša Michelea Rabbije, važna su imena jazza ne samo u Italiji.

Jazz u Italiji ima dugu tradiciju. Kao i drugdje u Europi, u početku gostuju Amerikanci, a 30-ih godina pojavljuje se Arturo Agazzi i njegov Syncopated Orchestra. Zgodna je usporedba s prvim takvim orkestrom u Hrvata, Jazz Sinchopaters, koji je još 20-ih osnovao Oktavijan Miletić. Unatoč fašizmu, Louis Armstrong 1935. nastupa u Italiji, a kao ustupak domaćinima njegove pjesme dobivaju talijansko jezično ruho. Primjerice, glasoviti standard “St. Louis Blues”, preveden je u “La tristezza di San Luigi”. Još jedna pikanterija, te 1935. organizatori su promijenili (preveli) čak i ime Louisa Armstronga u Luigi Braccioforte, valjda da ne dignu tlak veleposlaniku Trećeg Reicha. Poslije rata, jedno od najvećih imena u jazzu je Duceov sin, pijanist Romano Mussolini, koji se jedno vrijeme nastupao pod izmišljenim prezimenom Full. Već nekoliko desetljeća, talijanska scena bogata je brojnim glazbenicima tog idioma, festivalima i diskografskim kućama. Jazz sviran na Apeninskoj čizmi jedan je od najatraktivnijih izvoznih proizvoda talijanskog srca, mašte i pameti.