Prije dvije godine osječki su znanstvenici s Katedre za hrvatsku književnost na Pjesničkim susretima u Drenovcima, sazivom i oblikovanjem Ružice Pšihistal, održali okrugli stol posvećen devedesetom rođendanu slijepoga pučkog pjesnika Gjuke Galovića.

Sanja Jukić i Goran Rem, o autoru pjesama Odavno smo graničari stari, i Slavonci smo i Hrvati pravi, govorili su iz netom izašloga trećeg izdanja njihove dvoknjižne studije o panonizmu.

Oko tisuću stranica studije o panonizmu Sanje Jukić i Gorana Rema pojavljuje se nakon gotovo pola stoljeća istočnohrvatskoga, a i svjetskoga postmodernog stanja. Čuvena i slavna te tragična hrvatska sedamdesetiprva, a i Deklaracija o hrvatskome jeziku iz 1967., granice su tih procesa u kojima je svaki naš zavičaj, nakon manjih i većih žrtava, iznova tražio svoj identitet pa tako i ovaj iz tzv. Reljkovićeva međurječja.

Vrijeme je to kada su globalno pale mnoge pseudoprogresivne maske pa i naša jugoslavenska lokalna, koja je, međutim, ipak još donekle trpjela i nesankcionirala baš najužu lokalnost. Zavičajnost se smatrala donekle bezopasnom. Zato su mudri slavonski zavičajnici za tim prostorom slobode i posegnuli. Dionizije Švagelj piše 1974. Slavonske književne komunikacije, Ivo Bogner 1974. i 1975. uređuje više nego znamenitu Glasovu biblioteku Vez, Vladimir Rem piše o šokaštvu i imenuje vinkovačko kazalište u Joza Ivakić te promiče Tinovstvo kao modernističku gestu, Katica Čorkalo disertacijom pa, također, Dragan Mucić, pišu po dvije stotine kartica o Krleži u slavonskoj recepciji, posebice o osječkom kazalištu, a Matko Peić piše o slavonskim likovnjacima i književnicima u dva toma. Ta sedamdesetaška snaga Slavonije priključuje se na fakultetski studij humanističkih znanosti 1977., a Vladimir Rem pokreće 1981. i prvi ikada i igdje aktiviran regijski Ogranak Društva hrvatskih književnika.

Regijske snage jačaju i uzlazno se razvija potraga za onim glavnim unutrašnjim integrativnim načelom našega kraja. Vladimir ga Rem inicira panoramom Slava Panonije 1980. (to je mobilizacijska sazivnica Ogranka, govori i piše Stanislav Marijanović), a Sanja Jukić i Goran Rem to, 30 godina kasnije, teorijski uvišestručuju, uz signale dosadašnjih studija Vinka Brešića, Jakova Sabljića i Vlaste Markasović, i elaboriraju moćno fundiranu strategiju panonizma kao podlogu svim našim zemljano-vodenim smislovima i značenjima. U dvjema im panonističkim knjigama suradnički dodaje likovnu slavonsku povijest Vlastimir Kusik i njegovi su prilozi konceptualno uvezani uz rješenja naslovnica obiju knjiga jer je na njima, na knjigama, rad Brođanina Ivana Šeremeta - dokument snimka performancea Dotaknuti nebo, na kojemu lik autora diše balon iz vodene rupe u kojoj stoji.

Stoga su okviri panonističke priče Janus Pannonius i Satan Panonski, s tim što Satan Panonski nije i njezin kronološki kraj, već je riječ o paradigmatskim poetološko-stilskim nasuprotnostima panonizma, u odnosu na koje je moguće iščitavati sve ostale stilske inačice panonističkoga pisma - u nacionalnome, ali i nadnacionalnom prostoru književnoga teksta.

O prvom svesku Cvelferice, šestoknjižnog čuda Katedre za hrvatsku književnost uz autorski projektni potpis Gorana Rema, doajenica slavoničke misli i znanstvena savjetnica HAZU Katica Čorkalo, ističe da je projektna knjiga koja je uokvirena kao sofisticirana hrestomatija prikazala - a još važnije, i sama izvela stanje - meko integriranoga kulturnog prostora. Upravo baš kao odgovor na poziv koji u trećoj knjizi Cvelferice izjavljuju osnivači neformalne cvelferske kulturne ustanove Duhovno hrašće - Andrija Matić i Jakša Šestić - taj kraj stiže u znanstvenu misao.

Knjiga-projekt, koju autori nazivaju i nultom, oslanja se na jaku kulturološku teoriju kao i teoriju teksta, i najmodernijim postojećim promišljanjem uvodi Cvelfericu u suvremenost i posve otvoren svijet konteksta. Autori opisuju proces rada u Cvelferici, baš samih stručnih istraživačica, prosvjetnih zaposlenica cvelferskih škola. Taj je proces zapravo i proces koji prosvjeta i kultura toga egzistencijski oslabljenoga kraja i imaju nastojati provoditi, kako bi odbacile dezintegraciju i sve moguće odlaske koji u njemu traju već skoro trideset godina. Kaže Ivan Šušnjara, bivši ravnatelj škole Mara Švel Gamiršek u Vrbanji, da je 1990. školu pohađalo preko petstotina djece, a danas je riječ o dvije stotine i nešto...

Knjiga-projekt neslučajno započinje Švelicinom pjesmom tamnih voda, diže se u Galovićeve lucidne pučke himne, da bi otkrila vitalan rad tradicijskoga pisma, čudesan likovnjački, vizualni, pa medijski i lirski talent brojnih autora. Naravno da knjiga završava Dramom, koju u žanru doku-drame oblikuje Ivan Trojan i koja u dramske autore, uz Trojana, promiče i pisce Sanju Šušnjaru, Božicu Zoko, Gorana Pavlovića, Ivicu Ćosića Bukvinog i Zvonimira Stjepanovića. Knjiga je zabilježila i važan radni Imenarij autora koji su priredili Sanja Šušnjara i Ivica Ćosić Bukvin (također suosnivač Duhovnog hrašća).

O nultom, a zatim i o svesku koji će uslijediti kao prvi nakon projektne knjige, svesku žanrovskog podnaslova Tradicijsko pismo, recenzentica, inače voditeljica Katedre za usmenu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Evelina Rudan Kapec, veli da je pionirski i uzoran posao mapiranja kakav dosad naša filologija nije izvela.

Svezak Tradicijsko pismo prenosi žive glasove cvelferskih pjesnika i pripovjedača preko terenskih zapisa diplomiranih kroatistica Filozofskog fakulteta u Osijeku, koje žive i rade na tom području.

Prostor od devet sela Cvelferije uglavnom je povezivan odijeljenošću. Naime, desetljećima slabi signali massmedija, slabe ceste i neproveden plan Mateja Jankovića - ratnoga župana i kratkotrajnog ministra agrara, o Šokačkoj magistrali... rasprivatizirana firma Dukat i sl., sve je to smanjivalo integrativnost prostora. Jedna je stvar, međutim, ustrajala - bogata usmena kreacija, kao i njezini sve pozorniji memorijski umovi, sve autorskiji pisci i zapisivači, a o tome je na Skupu o Cvelferu starom - Gjuki Galoviću - također govorila sazivačica i oblikovateljica Skupa Ružica Pšihistal te je to pretkano i u ukupno ozračje sveska o stvarnoj i figurativnoj bjelini koju sobom nose cvelferske snaše.

Treća znanstvena monografija s konceptualnim izborom tekstova, u slijedu ukupnoga niza knjiga o cvelferskoj kulturi i književnosti te znanosti, zaokupljena je poezijom i metapismom. Nazvana je, kako kažu autori Sanja Jukić i Goran Rem, prema stihovima multitalentirane Soljanke Monike Vladisavljević, slikarice koja samozatajno pedagoški radi na Školi za primijenjene umjetnosti u Osijeku i potpisuje povremene samostalne izložbe te je njezin stihovni rad nepoznat, a krasnim je, ležernim i modernim otkrićem. Osim nje, u tom je svesku još 20-ak autorica i autora poezije (primjerice, popularni Stjepan Jakševac, zatim Miroslav i Krešimir Mićanović, laureat prvijenačkoga niza s Pjesničkih susreta Marinko Plazibat i drugi) te petnaestak uglednih autora znanstvenoga i stručnog pisma (lingvisti Mićanović i Japundžić, prirodoslovac Hanaman, povjesničari zavičajci Erl, Bukvin, Lunka i drugi). Posebna dragocjenost sveska cvelferske poezije i metapisma, upozoravaju autori, izvrstan je predavangardni roman Majka Marije Tucaković Grgić iz Rajeva Sela, predstavljen opsežnom znanstvenom raščlambom. Kako je pisan u stihovima, često je iz njega trgano redaka kojima je autorica uvrštavana u regijske panorame i antologije te prigodna izdanja.

Četvrti svezak Cvelferice sav je od proze i tu je i cijelosni Švelicin roman Ovim šorom, Jagodo, objavljen 1974. u Osijeku. Neobično je rađen od autobiografskih stranica, dokumentarnih stranica i događajnih sekvenci, sudjelujući u književnoj pojavi tračanja suvremenosti kao neke vrste prebliske povijesti. Svezak je, pojašnjavaju autori Sanja Jukić i Goran Rem, nazvan citatom iz pisma koje je Gunjanac i Podgajčanin te prosvjetnomedijski pisac Josip Krunić, u vrijeme preklanjske poplave - poslao prijateljima. Švelicin prop-roman Hrast u tom svesku dobiva veliku studiju integriranu u ukupni uvodnik i time ga se afirmira kao stilski tekstualni događaj spreman za nova čitanja. Ovdje je čitan, osim stilistikom proze, i komparativno, spram filma i drame kao drugomedijskih signala u oblikovanju psihemske, sociemske i ontemske razine teksta.

Drama je to sve bilo, podvlače autori petoga sveska Ivan Trojan i Goran Rem, ali kako nam Ćosić Bukvin piše, to je drama koja tamo prijeti stoljećima, no nitko nije slušao učiteljicu života. Zato je osjećaj sličan ratnim urotničko-zavjerskim okolnostima napunio njihove dramatične, sugestivne i lirski prebogate reakcije i meni je, kaže Ivan Trojan, pripala autorska zadovoljština da prikupim i oblikujem iskaze cvelferskih prijepiski - u dvije jake doku-drame: Poplava i Potop.

A kako se čuva djecu-anđele od lošega povijesnog učenja te kako im se nudi mudra idila Bake Mare, to je provedeno u devet, cvelferskim selima imenovanih, igrokaza, gdje je Katica Lunka Petrović jezično fino cvelferirala slike i dijaloge.

Većina autora iz cvelferskoga kraja učiteljice su i učitelji, a to što ih se SADA kroz ove tekstove može pažljivije početi slušati, to SADA još uvijek ne znači i KASNO, jer, uz tolike autorske talente - treba se radovati i treba ih čitati te nadopisivati - egzistencijski i tekstualno - kaže nam Goran Rem, autor i inicijator projektne ideje, oblikovatelj radnoga tima, koordinator svih aktivnosti i sudionika vezanih uz rad na knjigama Cvelferice i suautor svih znanstvenih čitanja u njima. Rem je svojom idejom, kako kaže predsjednik DHK Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić, jednom recepcijski zanemarenom prostoru dodijelio jasan književni i kulturni legitimitet, otvorivši ga nacionalnoj, ali i nadnacionalnoj recepciji i valorizaciji.