Umjetnički paviljon u Zagrebu, u okviru ciklusa Najveći kipari 20. stoljeća, nakon sjajnih izložbi Katalonca Joana Miróa, kao i Auguste Rodina, najvećeg autoriteta svjetskoga kiparstva, predstavit će Švicarca Alberta Giacomettija (1901.–1966.) – najintrigantniju osobnost umjetnosti 20. stoljeća - od 20. rujna 2016. do 7. siječnja 2017.! U povijesti moderne umjetnosti zapamćen je kao umjetnik koji je bio jednako talentiran u skulpturi, slikarstvu, crtežu i grafici. Izložba u Umjetničkom paviljonu obuhvatit će 20-ak crteža, isto toliko litografija te skulpture. Djela će biti posuđena iz francuske Fundacije Maeght.

Crtež je bio medij kojem je slavni umjetnik pripisivao temeljnu vrijednost – on je za njega baza svega i sredstvo izražavanja koje mu omogućava uobličavanje slika. Neumorno je crtao, olovkom i perom, a najčešća tema njegovih slika i crteža bili su portreti. Portretirao je samoga sebe, brata, suprugu i prijatelje, održavajući proces konstrukcije i destrukcije, te tjeran osjećajem neprestane neprimjerenosti uništio je sam veliki dio crteža, jer je bio vrlo zahtjevan u svojem radu kojim nikada nije bio zadovoljan.

Ipak, bez obzira na njegovu crtačku virtuoznost, Giacometti je danas prepoznatljiv prije svega kao kipar, a želja upravo za tim zvanjem odvela ga je sredinom 20-ih iz Geneve u Pariz, gdje se istaknuo kao jedan od najperspektivnijih kipara francuskog glavnog grada. Susret s Antoineom Bourdellom kod kojega je na Academie de la Grande-Chaumie učio kiparstvo, uveo ga je u postkubistička eksperimentiranja, a njegovo zanimanje za afričku umjetnost, koje datira još iz najranije mladosti, odrazilo se na njegovim skulpturama.

Razdoblje nakon 1950. obilježeno je djelima koja su, svako za sebe, savršena varijacija tamno obojenih, dramatičnih tema. Dvije su bitne karakteristike koje obilježavaju Giacomettijeve radove iz ovog razdoblja, ali i do kraja umjetnikova stvaralaštva - prvo, površina skulptura je hrapava, gotovo hrđava, i drugo, njihova torza, glave, ruke i noge su izduženi, reducirani na najstriktnije prikaze, te tako gotovo dovedeni do lomljivosti (Femme de Venise II - IX, 1956.).

Mnogi su tadašnji kritičari ovakav umjetnički izričaj “na granici ljudske egzistencije, bez radosti i značenja”, bili skloni povezivati sa Sartreovom egzistencijalističkom filozofijom, to više što je i umjetnik bio veliki prijatelj s filozofom Jean-Paulom Sartrom.

Upravo skulpture iz tog razdoblja umjetnikovog stvaralaštva, po kojima je, ujedno, globalno prepoznatljiv i slavan, bit će prezentirane na izložbi u Umjetničkom paviljonu. Riječ je o skulpturama „Žene iz Venecije“ te “Čovjek koji hoda” – amblematsko remek-djelo koje do danas drži prvo mjesto na ljestvici kada je riječ o vrijednosti nekog skulpturalnog djela. N.Vek.