Dok Most i HDZ razmjenjuju udarce iznad i ispod pojasa, premijer i dalje nešto pokušava iskomunicirati, a predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović iz Istanbula apelira da se konačno krene s riječi na djela, dotle nekako tiho, ispod radara, prolaze važne vijesti vezane uz migrantsku krizu.

Tako se ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić u petak, 20. svibnja, oglasio iz Bruxellesa najavom da će Hrvatska sljedeći mjesec, daklem u lipnju, početi s procesom preseljenja, odnosno naseljavanja izbjeglica iz Grčke i Italije, i izravno iz Sirije, na odabrane lokacije u Hrvatskoj. Orepić je sudjelovao na sastanku ministara unutarnjih poslova zemalja članica Europske unije, koji su na dnevnom redu imali migracije, vizni sustav i funkcioniranje schengenskog prostora.

- Najavio sam da Hrvatska kreće s procesima preseljenja i naseljavanja. Naši časnici za vezu idu u Grčku i Italiju i krećemo s realizacijom obveze koju smo preuzeli - optimistički je, iako pomalo nezgrapno i nejasno, izjavio Orepić nakon sastanka u Bruxellesu.

No, evo i pojašnjenja. Konkretno to znači da će u prvoj fazi iz Italije u Hrvatsku biti premješteno 10 migranata koji su tamo zdržani, iz Grčke također 10, a izravno iz Sirije njih 30. Ukupno dakle u Hrvatsku stiže pedeset migranata. I to sve kao dio plana “olakšavanja tereta” (relokacije) Italiji i Grčkoj, koje se vode kao rubne članice EU-a, pa sad takvima i RH pomaže preuzimajući na sebe dogovorene kvote iz programa u kojem stoji da u dvije godine, do kraja 2017., Hrvatska treba primiti 1600 osoba, kao kvotu iz toga relokacijskog programa.

Naravno da je za provedbu dogovorenog trebalo osigurati odgovarajući smještaj za prvih 50 migranata iz Italije, Grčke i Sirije. Plan Vlade je da za njih prva postaja bude hotel Porin u Zagrebu, a nakon registracije svi će oni dobiti stalni smještaj u državnim stanovima, ili stanovima na tržištu, u Zagrebu, Rijeci i Splitu, za što je zaduženo i Ministarstvo socijalne skrbi.

I tu sad dolazimo do novog problema. Jer koliko god se na papiru sve čini jasno i konkretno, tome ipak nije tako. Naime, provedba plana dovođenja u prvoj rundi prvih 50 migranata u RH uključuje i jedan širi, svojevrsni psihološki pristup na licu mjesta, na terenu gdje takve osobe trenutačno borave, prije svega one u talijanskim i grčkim kampovima. Zato u Italiju i Grčku putuju službenici MUP-a (časnici za vezu), čija je zadaća ne samo razgovarati s kvotom prvih 10 + 10 iz Italije i Grčke, kojima je osiguran smještaj u Porinu, nego i “anketirati” druge migrante koji imaju interes (u sklopu kvote 1600) za stacioniranje, odnosno život u Hrvatskoj. Pritom se postavlja pitanje što s onih 30 koji stižu izravno iz Sirije, tko njih odabire, tko “psihološki profilira”, i o kakvoj se grupi ljudi, tj. migranata, radi? To svakako valja brzo razjasniti kako ne bi bilo iznenađenja. Javnost u RH mora znati koje i kakve susjede dobiva zahvaljujući sporazumu RH s EU-om.

Iz Ministarstva unutarnjih poslova diplomatski navode kako žele integraciju zato da ne bi došlo do getoizacije, no pravo je pitanje tko će uopće u Hrvatsku htjeti doći živjeti, odnosno prihvatiti stalni azil, budući da 99 posto svih migranata, pa tako i onih iz kvote za RH, imaju želju stići do Njemačke i Švedske, a ne se zakopati na rubnim dijelovima Europske unije, uključujući i za njih nepoželjnu Hrvatsku, ma koliko im nudili pristojne uvjete, sigurnost i skrb, prema dogovoru s Bruxellesom.

Bilo kako god, kad se u takvom iznuđenom (ali prihvaćenom, jer smo ipak članica EU-a) planu podvuče crta i hladne glave sagleda cijela situacija s migrantima, odnosno pomno analizira migrantska kriza čijoj eskalaciji svjedočimo posljednjih godinu dana, ipak je mnogo toga jasnije danas nego što je to bilo jučer. No valja podsjetiti kako je sve krenulo. Kao prvo, kad je tzv. arapsko proljeću umjesto demokracije u, primjerice Libiju, donijelo građanski rat, troma i samoj sebi dovoljna EU tek je u šturom priopćenju izrazila zabrinutost vidjevši kako talijanska policija do obale vuče brodice prepune očajnih libijskih migranata.

No, kad je osim u Libiji rat buknuo i u Siriji, dobili smo najveću migranstku krizu u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata - novu veliku seobu naroda. I sa Sirijom je Europska unija zakasnila (naravno, odgovornost za rat leži i na SAD-u, Rusiji...), nije reagirala na vrijeme, a kad je val migranata počeo zapljuskivati granice EU-a, već je bilo kasno, pa se u hodu improviziralo, povlačili krivi potezi i gubilo vrijeme na suhoparno teoretiziranje bez konkretnih praktičnih mjera.

Drugim riječima, migrantska je kriza početkom 2015. počela gotovo romantično. Podsjetimo kako je Angela Merkel, njemačka kancelarka, bez ikakve zadrške pozivala Sirijce koji su bježali iz ratnih zona, ali i migrante iz Libije i Iraka, da slobodno dođu u Njemačku, da su im granice otvorene, da su svi dobrodošli, da je EU humana, demokratska i multikulturalna. A onda, kad se pokazalo da migrantski val nije moguće kontrolirati, kad se uzelo u obzir i mogućnost da među stotinama tisuća izbjeglica bude i stotinjak potencijalnih terorista, da sve zapravo i nije bezazleno, onda je nastupilo otrežnjenje, žurno se reteriralo i počelo tražiti izlaz iz migrantske krize. A i Angela Merkel konačno je shvatila razmjere krize. I to je skupo platila na pokrajinskim izborima kada su zahvaljujući pogrešnoj migrantskoj politici njezini konzervativci izgubili u dva od tri pokrajinska parlamenta, a uspjeh je ostvarila protuimigrantska stranka Alternativa za Njemačku (AfD), koja je ušla u sva tri parlamenta.

- Uspjeh Alternative za Njemačku signal je Angeli Merkel i pogrešnoj migracijskoj politici. Nijemci su jasno pokazali što misle o kancelarki i priljevu migranata - komentirao je Ivan Tepeš veliki uspjeh njemačkog AFD-a.

Kako se kriza razvijala širio se i strah pa su pojedine članice EU-a počele Schengen stavljati ad acta, a sastanci u Bruxellesu zaredali su se na dnevnoj bazi. Zavapilo se prema Turskoj i Grčkoj tražeći od tih zemalja pomoć, no još je bilo onih koji su moralizirali i pritom dijelili lekcije drugima. Kao primjer navodnog nehumanog odnosa prema migratnima prozivan je mađarski premijer Viktor Orban, zbog svojih beskompromisnih izjava i napose zbog zida od betona i žice kojim je prvi u EU-u na taj način zaštitio svoju zemlju od nekontroliranog prekograničnog (najviše iz Srbije) stampeda migranata. Orban je zapravo bio dalekovid. Pokazalo se kako je ipak bio u pravu kad je ustrajao na mjerama zaštite, ma koliko one bile drastične, mađarskih granica. I nije ga bilo briga što o tome misle birokrati u Bruxellesu, odnosno drugi europski čelnici s kojima se i dalje sastajao, a i oni s njim.

Orban se zapravo pokazao ne samo kao odgovoran, premda ne uvijek i korektan državnik, nego i kao ključni faktor u migrantskoj krizi koju je EU pokušala staviti pod kontrolu donoseći odluku o ukidanju tzv. Balkanske rute i propisujući migrantske kvote za svaku EU članicu. Upravo su te kvote i dalje kamen spoticanja, jer njih ne samo da ne prihvaća Orban, nego ni Češka, Slovačka, a gunđaju i Poljska, Slovenija, baltičke zemlje... Problem mehanizma raspodjele migranata, kako se kvote preciznije nazivaju, vruća je tema još od rujna 2015. “Želim potvrditi da ćemo nedvojbeno odbaciti uvođenje stalnog mehanizma preraspodjele izbjeglica”, izjavio je češki premijer Bohuslav Sobotka. Uglavnom, Mađarska, Češka, Rumunjska i Slovačka glasale su protiv plana Europske komisije o izbjegličkim kvotama. Plan je preglasavanjem usvojen 22. rujna prošle godine.

- Vlada će se pobrinuti da ne bude kvota. Mi ćemo odlučiti koga ćemo primiti u zemlju, a koga nećemo - rekao je tom prigodom Viktor Orban u mađarskom parlamentu.

Najavljene su i tužbe pred Europskim sudom, a nezadovoljne kvotama bile su i Austrija i Slovenija. Reagirala je i Europska komisija: Za zemlje Europske unije određivanje kvota tražitelja azila, kao i tranzita migranata po njihovom teritoriju, ilegalne su mjere - ocijenila je Europska komisija u pravnom prijedlogu od 25. veljače ove godine. I to je dokaz zbrke u Europskoj uniji - jedni govore jedno, a drugi drugo.

Ovdje se kao problem pokazala i tzv. dublinska procedura (postupak registracije izbjeglica za dobivanje azila), koju je EU propisala da se mora poduzeti u prvoj zemlji ulaska migranata.

- Izražavanje namjere o azilu ne bi smjelo biti postavljeno, jer izjavu o azilu kasnije nije moguće provjeriti, osim u zemlji iz koje migranti dolaze. Relokacija dogovorena u Bruxellesu za sada se svodi na nekoliko stotina ljudi, a u migrantskom valu nije moguć postupak dublinske procedure - skeptičan je bio Ranko Ostojić, bivši ministar unutarnjih poslova.

Što se migrantskih kvota tiče, svoj stav, odnosno stav Vlade RH, izrekao je početkom ožujka i premijer Tihomir Orešković:

- Turska je spremna preuzeti golemu odgovornost i ponuditi pomoć da se izbjeglice vrate. Imali smo diskusiju oko kvota, koje su još uvijek na stolu, naš se stav zna. Kroz kvote se može smanjiti pritisak na granici - rekao je Orešković.

- Hrvatska je dio ukupnog rješenja. Suština je držati čvrsto granicu i režim koji će se provoditi, a na sve eventualne izvanredne okolnosti imamo spremne snage koje će reagirati - dodao je ministar Orepić.

Europska komisija drži da države članice koje su ponovno uvele stroge kontrole na njihovim granicama moraju odbiti ulazak ne samo migrantima bez ispravnih dokumenata nego i kandidatima za azil koji govore da žele predati molbe kasnije, u nekoj drugoj zemlji.

Na migrantske kvote ukazao je i Branko Grčić, biviši potpredsjednik vlade:

- Hrvatska ima određenu kvotu, koju je morala prihvatiti, broja izbjeglica koje će trebati trajnije zbrinuti, no za to će moći koristiti odgovarajuće izvore financiranja koje je obećala Europska komisija.

Inače, plan rješavanja migrantske krize predviđa raspodjelu 160.000 migranata u zemljama Europske unije, pri čemu je azilantski status bez stroge kontrole neprovediv. “Propuštanje tražitelja azila ih potiče na neregularno kretanje po EU i potkapa djelovanje plana premještanja”, upozorila je Europska komisija.

I kako sol na ranu, bar kad je birokratizirana EU u pitanju, stigla je odluka Viktora Orbana da raspiše referendum u svezi migrantskih kvota koje propisuje plan Europske unije.

- Vlada reagira na javno mišljenje. Smatramo da je uvođenje kvota za migrante bez potpore naroda jednako zloupotrebi ovlasti - kazao je Orban na konferenciji za novinare.

Europska unija, dio članica, međutim, zazire od referenduma po pitanju migranatskih kvota držeći da to dodatno dijeli Europu umjesto da je više ujedinjuje. Gledajući s druge strane, referendum je posve legalan i legitiman čin bez obzira na to čime je iniciran. Uostalom, ako Švicarci mogu svako malo na nekakav referendum, a to će uskoro učiniti i Britanci glede izlaska ili ostanka u Uniji, zašto to ne bi smjeli i Mađari kad se radi o migrantskim kvotama. Možda ne bi bilo loše da i Hrvatska razmisli o takvoj mogućnosti, jer slijepo pristajanje na svaki uvjet koji stiže iz Bruxellesa nije uvijek rješenje koje vodi prema dobrome. Drugim riječima, odgovorna država mora znati kako zaštititi vlastiti identitet i kad su migranti u pitanju, naravno.

Kad je riječ o planu Europske komisije o uvođenju obvezujućih kvota za migrante, Češka i druge zemlje Višegradske skupine - Slovačka, Mađarska i Poljska - u početku su odbacile ideju o obvezujućim kvotama, a pridružile su ime se i Latvija i Estonija. Sve te zemlje kao argument za svoje stajalište ističu “nespornu činjenicu” da migranti dobro znaju u koju zemlju žele ići (Njemačku, Švedsku...), i ne može ih se prisiliti na ostanak u nekoj drugoj. O tome i RH treba povesti računa, pa se u svezi problema oglasio i hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač:

- Ne možete nametati rješenja, a da ne uzmete u obzir nacionalne specifičnosti i osjetljivost nekih pitanja. Nametanje rješenja nije u europskom duhu konsenzusa, prijedlog Europske komisije mora se dobro razmotriti. Ja ću se zalagati za to da se provede stvarna rasprava.

Sve u svemu, migrantska kriza traje i dalje, a prema svemu sudeći, bez obzira na sad doista angažiraniju EU (dogovor s Turskom, ako se održi), trajat će sve dok se problem ne riješi na licu mjesta - u Siriji i Iraku. Pritom treba pobijediti ISIL, što se još uvijek čini kako nemoguća misija.