Razotkrivanje nevidljivog: Svatko pronalazi svoj grad u gradu u kojemu se zatekne...
O knjizi “Skriveno u oku”, objavljenoj krajem prošle godine u Nakladi Ljevak, ali i o drugim temama iz književnosti i kulture, razgovarali smo s njezinom autoricom Helenom Sablić Tomić, književnicom, sveučilišnom profesoricom, teoretičarkom književnosti i književnom kritičarkom.
Na početku knjige citiraš Kamova. Daklem, koliko si i sama znala, ili nisi znala, da su ti putovanja nužna?
- To ćete morati pitati moje ukućane... ja na putovanjima kupujem vrijeme. Odgađam susrete kako bih promatrala trenutak u kojemu jesam. Izmiještati i pomicati se, kretati se, lutati, putovati, prelaziti iz jednog prostora u drugi. Užitak mi je biti na mjestima gdje se voda spaja s drugom vodom. Onako karverovski, volim sve što me uvećava. Na njima mi se obično dogodi da tinjajuća misao, misli rasplamsava. Volim odlaziti i vraćati se. U tom putnom zanosu traganja za kolektivnim nesvjesnim, ponekad imam osjećaj da romantiziram vlastitu samoću prizivajući one čije sam knjige o putnikovoj osami čitala ili slike krajolika gledala. Razmišljam pri tome kako metafora putovanja krije u sebi različite moduse u tvorbi identiteta. Njih mi je u jednome e-mailu pokušala objasniti Kristina P. A. Napisala je kako u svojoj doktorskoj disertaciji detaljnije opisuje modele putopisnog identiteta. Piše mi ona kako postoje četiri tipa modernog putopisnog subjekta: Hodočanik, Skitnica, Turist i Igrač. Moderni je onaj koji je u procesima identifikacije tražio put kroz život, predstavljajući pri tome Hodočasnika, ne u smislu herojskog ili svetog izbora načina života, nego kao nužnost kojom se želi izbjeći izgubljenost u pustinji. To traženje smisla kroz putovanje jest zapravo izgradnja identiteta. Skitnica se kreće bez cilja, skita ulicama. Piše u tom istom e-mailu kako je potucanje Skitačeva osobina kojoj su uvelike pridonijeli veliki trgovački centri. Nadalje, Skitnicu karakterizira neprestano nekontrolirano kretanje lišeno ikakva cilja ili odredišta. Njega pokreće strah od mirovanja na jednome mjestu, a privlači privid slobode. Turist je u neprestanom pokretu. Boji se on kolotečine u koju se vraća poslije pustolovne potrage za novim iskustvima. Konačno, Igraču je cijeli svijet igralište, a sve aktivnosti poima kao igru. Igra je puna rizika, a konačni je cilj - kao i u svakoj igri - pobjeda. Koji sam zapravo tip putnika ja, Kristina?, napisala sam joj kao odgovor. Ona je mudro odgovorila djelomično citirajući Baumana: “Onako ženski bih ti rekla da prepoznajem Skitnicu u tebi, iako znam da ti je draža energija neizvjesnoga rezultata igre, no 'čisti modeli ne postoje, jer svaki subjekt, ma koliko bio priklonjen pojedinom životnom stilu, nosi elemente koji se ne mogu integrirati u cjelinu'”. Ajme! Dakle, putovanje mi je ona igra kojoj se baš radujem.
Što je to skriveno u tvom, ali i svačijem oku, koje knjigom razotkrivaš, a koje i sami (čitatelji) možemo i trebamo otkriti i razotkriti, putujući, gledajući, slušajući...?
- U knjizi “Druga Venecija” Predrag Matvejević je dao djelomičan odgovor na ovo pitanje, jer je pisao o gradu posve nevidljivom na onim turističkim rutama oko trga sv. Marka. Pisao je o onim skrivenim oronulim fasadama, ljudima koji idu još sneni na jutarnju kavu u obližnju lokalnu kavanu, o hrđi na žardinijerama s muškatlima, o mirisima koji se šire gradom za vrijeme južine. Osijek se može također odrediti mirisima čokolade i šećerne repe, ako u njega ulaziš s istoka, Drave, pečenih kestena, onog negdašnjeg od kamilice i mokrih žigica.
PROZNI MEDALJONI
Je li knjiga putopis ili zbirka kratkih priča, ili kombinacija oboje? Možda bi se moglo reći - knjiga putopisnih priča?
- Na jednoj od uobičajenih subotnjih kava u Magisu moja poznanica gospođa Menalo, iz turističke agencije Ora Tours, listajući knjigu u jednom je trenutku rekla kako je ovo knjiga upravo za njih iz turizma, jer se gradovima pristupa metodom vlastite kože, a ne onako promotivno, kako to čine tekstovi iz turističkih vodiča. Prilikom pisanja nisam bila pod utjecajem žanra, nego je prostor diktirao formu pa je tako različiti čitatelji različito čitaju. Tako mi je npr. urednica Nives Tomašević rekla da joj je najbolji esej o Hvaru, jer joj vraća u misli Nikolu Batušića, naš Osječanin Josip Cvenić napisao mi je u mailu kako mu se najpoetičnija priča o Lunu, mojoj prijateljici Branki Džebić opis delte Neretve je pjesma u prozi, kao i onaj uz Ohridsko jezero. Jedan je kritičar napisao kako mu je Šid čista nadrealna minijatura, a druga kritičarka kako su zapisi uz Dunav pravi prozni medaljoni. Nedavno sam primila jedan SMS u kojemu piše kako se čitanjem priče o Maloj Dubi vraća u dane djetinjstva koje su provodili u Velikoj Dubi, dok su u Malu išlo svako večer na slaju. Dakle, kao što rekoh, ona je ono što Onaj koji je čita želi u njoj pronaći.
Većinu poglavlja naslovila si imenima gradova. Što je za tebe grad? Što vidiš kad si u Osijeku, u Dubrovniku, Beču, Prištini...?
- Nije ovdje riječ samo o gradovima, nego o prostorima koji svojim fluidom ili posve privatnom pričom dobivaju pravo na govor o njima. Jer ja, primjerice ne pišem o Prištini kao gradu već u njoj pokušavam pronaći čudo od Biblioteke koju je projektirao naš Osječanin akademik Andrija Mutnjaković. Odlučila sam tako 'skoknuti' do grada u kojemu se nalazi jedna od deset najružnijih zgrada u Europi prema istraživanju britanskog Telegrapha, projektirana 1971. i dovršena desetak godina poslije koju je osmislio prije četrdesetak godina ovaj naš arhitekt. Znala sam da je nalikovala velikoj betonskoj Lego-kocki uokvirenoj šesterokutnim rešetkama i znala sam da se nalazi i u knjizi Geodreyja Thompsona Planning and Design of Library Buildings, u poglavlju u kojemu je navedeno njih osam na svijetu koje autor smatrao primjerom kvalitetnog oblikovanja, a među njima je i Nacionalna knjižnica Priština. Beč sam vidjela kroz bečko kolo, dok su ga oni mlađi od mene obišli zbog sjajnih biciklističkih staza i dobrih rasprodaja. Svatko pronalazi svoj grad u gradu u kojemu se zatekne.
FORMA BEZ FORME
Ideja da svako poglavlje završiš s Preporukom za tekst i užitak, odlična je dosjetka koja tvoje “putopisne impresije”, priče napose, stavlja u širi kontekst, odnosno čitatelja potiče na dodatno uživanje u tekstu koji preporučaš i meniju koji nudiš. Kako to komentiraš?
- Već sam u knjizi o strasti, čitanju i dokolici naznačila kako je važno pronaći vrijeme za dokoličarenje koje u sebi krije onaj kreativni umjetnički naboj u kojemu se osmišljavaju novi projekti..., a dokoličariti je divno uz knjigu, neki okus i na nekom zelenom, plavom, žutom, bijelom, mirnom mjestu. No, u ovoj knjizi preporučam što vrijedi kušati i čitati na lokacijama na kojima možda netko od čitatelja nije bio. Tako je Igor Mandić, nakon brzog pregleda mojih preporuka, rekao da je sve od njih kušao, ali nije prženu mliječ, jer nije niti znao da ona se može na taj način spremiti. Jedna moja prijateljica obavijestila me je kako si je stavila u zadatak da će knjige koje preporučam pročitati, jer ju zanima što drugi pišu o tim mjestima, dok se jedan moj poslovni suradnik i poznati političar naljutio na mene, jer sam preporučila kasnu berbu iz vinarije Enjingi, a ne Krauthaker. Ja sam željela ukazati na gastroidentitet prostora koji sve više nestaje u ovim našim globalizacijskim vremenima, kada više niti znamo koje je godišnje doba niti gdje se zaista nalazimo, jer sve postaje uvijek dostupno.
Što je za teba zapravo kratka priča? Postoji li precizno određenje, priča, novela...? Mnogo toga već si pojasnila, vezano uz knjigu “Uvod u hrvatsku kratku priču”, no nije zgorega da nešto od toga ponoviš...
- Pišući o kratkoj priči s kraja 20. stoljeća u jednom drugom zborniku, onom naslovljenom “Teorija priče”, Beata Thomka navela je različita mjesta u čijoj se diskursivnoj strukturi može naslutiti kratka priča. Ona se može imenovati i posve neuobičajeno, npr. albumska slika, anegdota, uljepljivanje, papirić, spot, podsjetnik, element gradnje, doticaj, bilješka, piljevina, fragment, izreka, montaža, nacrt, krhotina, tekstualni bljesak. Kratka priča, međutim, ne poštuje čak ni formalne konvencije pa je zato praktično nemoguće utvrditi samo jednu definiciju koja bi pratila njezinu neprekidnu fluidnost i sposobnost mimikrije. Otuda je svaki pokušaj definiranja kratke priče unaprijed osuđen na neuspjeh, što je zapravo najbolja stvar koja se kratkoj priči mogla dogoditi. Oslobođena strogih formalnih zahtjeva, kratka priča može se brzo i neograničeno mijenjati te postaje neka vrsta probnog tla za ono što će na kraju, detaljnije i dublje, istražiti i roman. Kratka priča, može se reći, idealna je prozna forma - forma bez forme - i upravo je ta neodredljivost čini toliko privlačnom. Bar meni.
Hrvatska kratka priča nekad, primjerice u 80-ima, u tzv. analognom dobu, i danas, u digitalnom dobu?
- Ja pripadam nostalgičarima. Knjiga je i dalje moj prvi izbor.
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
OSJEČKI TALENTI
Imamo ih i više nego želimo priznati
Kao sveučilišna profesorica, kako ocjenjuješ sadašnju studentsku generaciju, konkretno osječku, ali i šire hrvatsku. Imamo li umjetničkih potencijala, talenata od kojih se mogu očekivati “velika čuda u maloj Hrvatskoj”?
- I više nego što mi želimo priznati. Prije nekoliko dana izišla je lijepa zbirka priča mlade zagrebačke dramaturginje Kristine Gavran 'Ljeto u Indiji, kiša u Berlinu', koju vrijedi pročitati, naša studentica klavira imala je zapažen nastup s orkestrom HNK, studentica likovnog je do svih onih koji su bili preko Erasmusa u Rumunjskoj u Cluju jedina ondje imala samostalnu izložbu i da ne nabrajam više. Njihovim duhovima samo trebamo dopustiti da iziđu iz lampe.
UMJETNOST I ŽENA
Festival na kome propitujemo ženski identitet u svim aspektima
Ženska proza? Koliko je taj termin zapravo precizan ili neprecizan, opravdan ili neopravdan, koji su agrumenti za njegovo postojanje i koje su nesuglasice oko njega? Naime, kad se govori o tzv. ženskoj prozi, neminovno dolazimo i do ženskog identiteta. Kako to komentiraš?
- Ljute me autorice koje ne žele biti dijelom prostora ženske proze jer misle da ih to stavlja o drugi položaj. A riječ je o posve suprotnom. Pripadam onom mišljenju koje teoriji kulture prilazi iz pozicije da postoje značajne razlike između žena kao pisaca: klasa, rasa, nacionalnost i povijest podjednako su značajne književne odrednice kao i rod. Ženska kultura oblikuje kolektivno iskustvo unutar jedne kulturne cjeline, iskustvo koje međusobno povezuje žene pisce preko granica vremena i prostora po tome što naglašava objedinjujuću snagu žene. Kroz svoja čitanja onoga što pišu žene, uvijek mi se pozornost zaustavlja na onom subverzivnom, onom što narušava konvencionalnu logiku jezika, onome što se suprotstavlja gramatici i sintaksi. Žene pišu vulkanski. Žene prolaze kroz jezik, one lete i čine da jezik leti također. Već sam na jednome mjestu rekla kako volim tragati za književnim identitetom onih žena koje trče s vukovima. I upravo zbog toga od ove godine naš ženski kreativni tim pokreće međunarodni festival naslovljen 'Umjetnost i žena', koji će trajati od 30.5. do 10.6., a na kojemu će se propitivati upravo ženski identitet u svim njegovim aspektima. Uostalom, nešto sam na tome tragu i pisala u knjizi “Gola u snu”.
POTICANJE ČITANJA
Na to mogu utjecati, a na kulturnu politiku mogu se samo ljutiti
Stanje s knjigom i izdavaštvom u Hrvatskoj?
- Naravno, mene zanima prije svega na koji će se način riješiti status hrvatske knjige u nacionalnom i europskom prostoru pa samim time i pozicija nakladništva, te hoće li se agresivnije pristupiti započetom projektu poticanja čitanja nego što je to bilo do sada. Stoga bi mi bilo draže da ste me pitali kakvo je stanje s čitateljima i čitanjem, jer na to mogu utjecati i poticati. A na ovo što me pitate mogu se još uvijek samo ljutiti.
Kultura i politika, odnosno kulturna politika u Hrvatskoj danas?
- Hm, čekam da je bude.
Osijek se može također odrediti mirisima čokolade i šećerne repe, ako u njega ulaziš s istoka, Drave, pečenih kestena...
U ovoj knjizi preporučam što vrijedi kušati i čitati na lokacijama na kojima možda netko od čitatelja nije bio...