Premda često nevjerodostojni, podatci s Wikipedije u nekim slučajevima “drže vodu” i mogu poslužiti kao provjeren izvor informacija, dokaziv u praksi, a ne samo u teoriji, pa i kad su neki od fenomena u pitanju.

Tako je primjerice termin surduk u Baranji popraćen sljedećim tumačenjem: Surduk je naziv za najčešće strm, duboko usječen put u planini, nastao proširivanjem vododerina. Bočne, okomite strane surduka, mogu biti visoke i nekoliko metara, a obično su prošarane korijenjem drveća, koje sprječava urušavanje. Krošnje takvog drveća često natkrivaju surduk, pa on izgleda kao tunel.

Naravno da sve to valja provjeriti na licu mjesta, kao i znati još neke činjenice vezane uz tipično baranjski fenomen. Naime, surduci su, sve do pojave teške mehanizacije, bili uski, tako da su se zaprežna kola mogla mimoići samo u proširenjima. Zato su kočijaši, prije ulaska u surduk, ili prije proširenja, osluškivanjem nastojali saznati idu li im neka kola u susret. Često su nekoga poslali da pješice prođe i da druga kola zaustavi na ulazu ili na proširenju.

Danas, kao i nekada, nakon kiša i pljuskova, surducima se s Baranjske planine slijevaju voda, blato i mulj. Zato se na njihovu dnu grade otresnice. U posljednje vrijeme zaustavljeno je prekomjerno slijevanje vode i mulja. Izvedeni su brojni skupocjeni zahvati kojima su domaći ljudi i te kako zadovoljni. Samo prije nekoliko godina bunili su se zbog “dođoša” koji su, ničim izazvani, zbog samo njima znanih razloga, mijenjali i regulirali smjer surduka, a sve u cilju kako bi njima bilo bolje i kako bi tek nedavno kupljene parcele prilagođavali samo sebi, odnosno svojim potrebama. Ne misleći pri tome zašto su ih stari ljudi prokopavali upravo tako kao što jesu.

- Surduke je sagradila priroda. Ljudi su je samo slijedili. Oduvijek su ovdje padale kiše, a voda se morala nekamo slijevati. Tako su nastali surduci, koji su ujedno bili poveznica s jedne na drugu stranu brda. Onda je došao netko tko misli da sve zna i zaključio da surduk mora izgledati drugačije. Njihov smjer i izgled smetao im je zbog samo njima znanih razloga, baš kao što su doseljenicima iz Banovine, u drugoj polovici četrdesetih godina prošlog stoljeća, nakon Drugog svjetskog rata, kada su vlakom bez voznog reda došli u Baranju, smetali čardaci. Tek nakon godinu-dvije dana boravka ovdje, kada su kod susjeda starosjedilaca vidjeli zašto im čardak služi, zaključili su da njihovi prethodnici nisu bili glupi. Isto tako, to su shvatili i oni koji su kupili parcele kod surduka - kazuje nam jedan stariji stanovnik Suze, koji je prije nekoliko godina muku mučio s novopridošlim susjedima, kada su ovi počeli prekopavati i mijenjati smjer surduka zbog njemu nepoznatih razloga.

Tih je godina, tvrdi naš sugovornik, dio Suze često plivao, a gotovo svi Zmajevčani iz susjedstva Suze u prikolice su nekoliko puta godišnje tovarili mulj iz svojih dvorišta. U posljednje vrijeme toga više nema. Sagrađen je Lateralni kanal, probijeni su začepljeni nasipi, a i surduci konačno opet vode vodu onako kako Bog zapovijeda - kaže naš sugovornik, pozivajući nas da upravo sada, u proljeće, prošetamo Baranjskom planinom i njezinim surducima i uživamo u prekrasnoj prirodi. To smo i učinili i dojam je doista čudesan.

Često smo pisali kako su u blagodatima jedine baranjske uzvisine uživali još stari Rimljani. Jest da je rimski car Prob rodom iz Srijema, ali Baranjsko je brdo odmah zapazio i nazvao ga - zlatnim. Tko zna, možda je s nekom djevom zalutao u neki baranjski surduk, nadajući se da će naći put kući. Moleći se, pri tome, da sve skupa potraje. Kada smo se već prepustili mašti, zamislimo da se car Prob u baranjsku djevu zaljubio u proljeće, upravo onda kada Baranja dobiva najljepše boje. I kada su surduci riječima neopisivi.

Ne tako davno u ovaj lijepi kraj stigao je poznati pjesnik Mirko Hunjadi. U Beli Manastir je, naime, došao raditi. Vrlo brzo počeo je upoznavati Baranju, a dojmove je zabilježio na papiru. Glasno se zapitao kada je Baranja najljepša.

- Da li zimi, kada se Kopački rit pretvara u staklenu pozornicu, oranice prekrije bijelo more, kada zrelo vino svojim božanskim okusom sladi nepce, a sela zamirišu harmonijom mirisa u pušnicu tek obješenih kulena, kobasica i slanine. Ili u proljeće, kada se s prvim pupanjem vraćaju cijele eskadrile velebnih letjelica... - piše Hunjadi, koji je svojevremeno priznao kako mu je Baranja draga uvijek, ali posebno u proljeće.

A proljeće je stiglo. U pravom izdanju. Vozeći se državnom cestom prema Osijeku, proljeće se probudilo i u potpisniku ovih redaka. Ne ono hrvatsko, zbog “godine proizvodnje”. Već baranjsko. Ono prirodno. S lijeve strane prometnice nazire se mladi, tek izniknuli kukuruz, zelen kao nigdje. Žuti se uljana repica, a prvi put na tom dijelu - mak. Beljski. Ne crveni, već šatirano ljubičasti. Industrijski. Lijevo se, pokraj kozaračke farme, vraćamo prema brdu. U surduke. Ne više netaknute, ali ipak dijelom onakve o kakvima mi je pričao moj sugovornik iz Suze. Janoš. Ili Jančika, kako vam volja. A, zapravo, pričajući o surducima, pričao je o Baranjskoj planini. U koju je zaljubljen još od malih nogu. Posebice u njezine proljetne boje.

Nekada je Baranjska planina služila za zbjegove pred turskim osvajačima, a danas “spas” u njoj i njezinim surducima traže brojni vikendaši, izletnici, podrumari, vinogradari, ljubitelji prirode, izviđači... Riječ o Banskoj kosi, Belomanastirskoj ili Monoštorskoj gredi, ili kako je sve ne zovu, uzvisini usred ravne Baranje, čijoj bi se “visini” nasmijao svaki stanovnik brdovitih krajeva, a posebice planinari. Stoga je u publikacijama često spominju i kao pitoma planina, čiji je najviši vrh Kamenjak, prema nekima visok 243 metra, prema nekima dva, a prema nekima sedam metara viši. Ostali su “vrhovi” Krvašnina, Gradac, Lisac, Trojnaš...

Baranjska planina pruža se u smjeru sjeveroistok-jugozapad, između Belog Manastira i Batine, duga je 21 kilometar, a široka tri kilometra. Padine su prema jugoistoku blage, a znatno strmije prema Karašici, na sjeverozapadu. Na debelim naslagama lesa intenzivno je razvijeno poljodjelstvo i vinogradarstvo. To su, rekosmo već, “skužili” još stari Rimljani, koji su donijeli prvi trs vinove loze. Tada su je zvali Mons aureus, a Mađari su je poslije prekrstili u Bani hegyseg, Vorosmarti hegyseg.

- Nekada je na rubu planine bila granična rimska utvrda, Ad militare, jer je uzvisina iznad Batine među rijetkim područjima između Budimpešte i Crnog mora s kojega se odlično mogao kontrolirati Dunav. A da je na njoj bilo živo još davno prije Rimljana, dokazali su arheolozi, koji su u neposrednoj blizini Batine otkrili grobove s prijelaza između brončanog i željeznog doba. Otkriće koje datira iz sedmog stoljeća prije Krista kazuje kako su na ovo područje stizali ljudi iz raznih krajeva. Budući da otkrića datiraju od prije zapisa grčkih povjesničara, govori se o takozvanoj Daljskoj grupi ljudi - kažu nam baranjski povjesničari, podsjećajući kako su arheolozi otkriće nazvali pravom Trojom na Dunavu, u polušali dodajući kako bi se moglo govoriti čak i o pronalasku tajkunske metropole željeznog doba.

Tadašnji su tajkuni, sigurno je, prolazili ovdašnjim surducima, vjerojatno vodeći konje natovarene robom koja je onda imala “prođu”. Istim putevima, surducima, danas vode ravne ceste, u nekim dijelovima čak i asfaltirane. Asfalt, ipak, nije ubio starinski čar surduka. Njima treba proći i uživati u svakom pedlju. Hodajući njima, može se doći do, primjerice, monumentalnog Augustinčićevog spomenika Pobjedi u Batini, koji se ponosno uzdiže iznad Dunava, na samom početku planine, iznad litice kod koje se odvijala jedna od najvećih i najkrvavijih završih operacija Drugog svjetskog rata. Otamo puca veličanstven pogled na isto tako ravnu Bačku, a za lijepog se vremena vidi Sombor i Bački Bezdan, nekada među Baranjcima vrlo popularna bezdanska čarda, ali i “hrvatska zemlja” u sred Bačke.

Upravo surduci pokazuju i dio baranjske mističnosti i bajkovitosti. Kako i ne bi kada se u njima čuvaju vjekovne tajne vinara i vinogradara. Rado će ih (ne baš sve) podijeliti s gostima, koji se često kući vraćaju poprilično “mistični” i “bajkoviti”. No, bez glavobolje, što poznavateljima vinskih tajni mnogo govori o kvaliteti vina. Na putu prema surducima i kroz njih može se danas štošta vidjeti. Od superluksuznih vikendica, preko nekada ponosnih gazdinskih kuća ili minijaturnih voćnjaka i vinograda. Miris bagrema, bazge, svježe pokošene trave i uživanje u proljetnom suncu, nešto je što se ne može opisati, a u sve se to nekada umiješa i miris pokojeg fiša, čobanca ili delicija u “tanjurači”, koje baranjski vinari pripremaju gostima. A u podrumima... Hoćeš graševinu, sauvignon, pinot ili nešto četvrto, nema problema. Gostova želja - podrumaru je zapovijed.

Dakle, što čekate, put pod noge i pravac Baranjska planina, Banska kosa, Belomanastirska greda, Monoštorska greda, Mons aureus ili kako je sve zovu. Zavirite u tamošnje surduke i uživajte u baranjskoj bajkovitosti, gostoprimstvu. Jer prošlost je u sadašnjosti, ali i budućnosti. Pa i kad je riječ o surducima.