Svijet se nalazi u opasnosti neoliberalizma koji je već mnoge od Grčke do Portugala doveo u katastrofalnu situaciju dok krajnja desnica ponovno podiže svoju glavu hraneći se očajem osiromašenih ljudi.

Mi stariji sjećamo se tih mračnih vremena i zato moramo reći da je i jedan ljepši i drukčiji svijet moguć i nužan - izjavio je britanski redateljski veteran i proklamirani socijalist i ljevičar Ken Loach, primajući Zlatnu palmu za najbolje ostvarenje 69. filmskog festivala u Cannesu. Pobjednički film “Ja, Daniel Blake” (“I, Daniel Blake”), socijalna je drama prepoznatljiva autorova rukopisa koji se ovaj put obrušio na hladnu i okrutnu administraciju zamršenog sustava britanskog Zavoda za zapošljavanje i socijalne skrbi kroz čiju torturu (doslovce do svoje smrti) prolazi oboljeli ostarjeli stolar. Iako se radi o vrlo dobrom filmu, čini se da su socijalno osjetljiva tema i aktualna politička kriza (kao i godine redatelja koji se na pragu 80. rođendana povukao iz mirovine kako bi snimio ovaj film), bile ipak u prvom planu pri donošenju ove odluke. Loachu je ovo druga Zlatna palma za najbolji film nakon što je 2006. godine nagrađen za povijesnu dramu “Vjetar koji njiše ječam”.

Odluka žirija da Loachu dodjeli glavnu nagradu tek je vrh ledenog brijega jer su George Miller, kao predsjednik i njegovi kolege u žiriju Kirsten Dunst, Donald Sutherland, Mads Mikkelsen, mađarski filmaš Laszlo Nemes i drugi, uzburkali duhove svojim uistinu neočekivanim odlukama dodjelivši nagrade autorima i naslovima koji to nisu zaslužili na štetu mnogo boljih, uvjerljivijih, intrigantnijih i hrabrijih ostvarenja: žestoka, socijalno brutalna i mračna urbana drama “Ma'Rosa” Brillantea Mendoze, otkačena njemačka komedija “Toni Erdmann” redateljice Maren Ade, poetična i melankolična drama “Paterson” Jima Jarmuscha, ili iranska sporo tinjajuća triler drama spartanske režije “Forushande” (“Trgovac”) Asghara Farhadija, o teheranskom glumcu koji se planira osvetiti napadaču na njegovu ženu. Žiri je ipak prepoznao dobro odrađen posao Iranaca pa je Fahradi nagrađen za najbolji scenarij, dok je Shahab Hosseini koji tumači osvetničkog muža proglašen najboljim glumcem ovogodišnjeg Cannesa. Njegova filipinska kolegica Jacly Jose najbolja je glumica za sjajnu ulogu u spomenutoj Mendozinoj drami “Ma'Rosa”. Sve ostale nagrade izazvale su uglavnom bijesne reakcije medija i kritike.

Žiri se odlučio i na jedan neobičan potez dodijelivši Zlatnu palmu za režiju dvojici redatelja: tako su eq aequo nagrađeni poznati rumunjski filmaš Cristian Mungiu (“4 mjeseca, 3 tjedna, 2 dana”), za vrlo solidnu dramu “Bakalaureat” (“Matura”), koja se bavi balkanskim sindromom korupcije, veza i protekcija, te Francuz Olivier Assayas koji se potpuno nezasluženo pridružio Mungiuu na pozornici glavne kanske dvorane Lumiere za režiju neuvjerljive i zbrkane horor triler drame “Personal Shopper”, koju je kritika opravdano izviždala. Andrea Arnold osvojila je Nagradu žirija za “American Honey”, liričnu, ali ispraznu road americanu kojom paradiraju američki tinejdžeri zavijeni u hipster gipsy životnu filozofiju, a to je već treći put da britanska filmašica osvaja istu nagradu u Cannesu nakon filmova Red Road i Fish Tank. U šokantne odluke žirija pripada i Grand prix za film “It's Only The End Of The World”, 27-godišnjeg kvebeškog redatelja Xaviera Dolana, koji je grcajući sa suzama u očima dugo zahvaljivao žiriju na odluci. Dolan je inače vrlo talentiran i uspješan filmaš (“Tom at the Farm”, “Mommy”), no ova melodrama krupnih kadrova, kazališne atmosfere i naštrebanih dijaloga, o mladiću koji na obiteljskom okupljanu obznani kako umire, njegov je najlošiji film do sada i krunski promašaj žirija 69. Cannesa.