Malo sam nagluh, godine i preglasna glazba učinile su svoje pa molim vas budite malo glasniji kad postavljate pitanja - prije nego je počela konferencija za novinare, Iggy Pop je uz glasan smijeh upozorio okupljene novinare koji su istim takvim glasnim smijehom odgovorili.

Pa iako čak i vječni mladić i rock-buntovnik stari, što odaje i njegovo borama i godinama prošarano lice, Iggy Pop zadržao je image i aureolu rockera mladoga duha: na presici se pojavio odlično raspoložen, veseo i nasmijan, tamnog tena, prepoznatljive duge kose, ali i s neočekivanim brkovima i bradom, dok je na sebi imao tamne hlače, bijelu majicu i kratku crnu jaknu. “Želite da se večeras pojavim na crvenom tepihu gol do pasa?”, ponovio je slavni američki rocker prijedlog u obliku pitanja jednog od prisutnih novinara i nastavio: “Pa možda bih i mogao, hahaha! Ipak neću, jer sam donio košulju pa da je ipak iskoristim. Hahaha!”.

Nakon poetične, melankolične, nježnje drame Paterson njujorški filmaš Jim Jarmusch u Cannesu je predstavio dijametralno suprotni film, dokumentarac “Gimme Danger”, koji govori o slavnom protopankeru Iggyju Popu i njegovom bendu Stooges koji je iznikao u Detroitu krajem 1960-ih i predstavio Americi i svijetu jedan posve novi rock-izričaj i zvuk: sirov, snažan, divlji, anarhističan. Baš kakav je nekada bio i njegov frontmen Iggy Pop, koji je “patentirao” svoje live nastupe gologa torza, psihodeličnih plesnih pokreta i energičnog vokala i koji je otvoreno govorio o konzumaciji LSD-ja i drugih opijata. “Droga? Nemojte je koristiti!”, kao iz topa izjavio je Iggy Pop, odgovarajući na novinarsko pitanje o tome što misli o opijatima iz današnje perspektive i o danima kada ih je redovito konzumirao pa dodaje: “U to bih vrijeme uzeo LSD i otišao u podrum vježbati i to mi je bilo normalno, bio sam mlad i emotivno neuravnotežen i tražio svoje mjesto u svijetu, danas to više ne radim. Dobra večera i čaša dobrog vina mnogo mi je draži izbor, a to savjetujem i drugima, pustite drogu. Ajd', možda marihuana, ali ovo ostalo nemojte”.

Jarmuschov film ljubavno je pismo svom glazbenom idolu s kojim je osobno vodio intervju tijekom snimanja filma, ali i poprilično standardan dokumentarac u kojem o Iggyju Popu govore (preživjeli) članovi Stoogesa i ljudi iz njegove blizine. Kako film ipak ne bi bio presuh i pomalo jednodimenzionalan, Jarmusch je intervjue obogatio nizom arhivskih snimaka ne samo live nastupa Stoogesa i Iggyja Popa (među kojima su i neki vrlo rijetki), nego i televizijskim snimkama koje govore o sociološkim, političkim, kulturnim i glazbenim ozračjem 60-ih i 70-ih, kao i insertima iz serija, filmova i show programa koji su na ovaj ili onaj način utjecali na razvoj mladog Jamesa Newella Osterberga, kako je pravo ime Iggyja Popa. “Ništa od tog materijala koji se nalazi u filmu nije moj, ja nista od toga nisam sačuvao, nisam taj tip”, otkriva nam legendarni punk rocker i nastavlja: “Kad mi je Jarmusch rekao da nam trebaju arhivski snimci, zvao sam sve svoje bliske prijatelje, lude fanove, nekadašnje dilere, agente i menadžere da mi posude sve sto imaju. Hahaha! Ja imam samo fotku mojih dragih divnih roditelja. I imam svoje uspomene”.

Iggy Pop prvi put je film vidio na premijeri sinoć u Cannesu, što ga je odvelo na putovanje u mladost, prošlost i neka druga različita vremena. “Kad sam pogledao film shvatio sam da sam i sam proizvod toga doba, ali da Stooges nije pripadao tim vremenima. Mi nismo prihvaćali razlike u društvu, nije nam bilo važno tko je crn, tko je bijel, tko je Indijanac, nije nas zanimala politika ni tko je demokrat, a tko republikanac. Nas je zanimala glazba, naša glazba, individualizam, umjetnost, sloboda, život. Uspoređivati današnji svijet sa svijetom 60-ih i 70-ih je kao uspoređivati dva različita planeta. Danas živimo u digitalnom dobu, sve je nadohvat ruke, s jednim klikom miša možeš se obogatiti. Kad smo mi počinjali, nismo ni znali što su to autorska prava i sve ostalo. Danas svijetom vladaju korporacije koje ubijaju dušu ne samo glazbi. To je pogrešno, to su pogrešni stimulansi. Mislim da nam svima danas treba više ljubavi, a manje novca i moći”.

Razmišljajući o starim boljim vremenima Iggy Pop prisjetio se bendova i glazbenika koji su ga inspirirali da i sam zakorači u svijet glazbe i rock'n'rolla. “U početku su to bili Bo Didley i Chuck Berry, to bila rock-glazba koja me pokretala i ono što mi se sviđalo. Kasnije sam otkrio i druge glazbenike koje sam volio i koji su izvršili utjecaj na mene: Frank Zappa, The Village Fogs, MC5, Velvet Underground. Svi ta imena i bendovi bili su različiti u svojoj glazbi, ali svi su na svoj način utjecali na nas i na mene. Stooges su bili kao amebe koja se pojavi u nečijoj kući, a da nitko ni ne zna da smo tu. Ti drugi bendovi osigurali su nam temelj i inspiraciju da se i mi pojavimo na sceni. Stara glazba ima dušu, danas je sve elektronika i instant-glazba, bilo bi mi najbolje da odmah umrem, ja sam antikni tip, hahaha! Nedavno mi je neki 20-godišnji Srbin koji me prepoznao rekao kako on sluša techno i elektronsku glazbu, ali da voli i nas starce i našu glazbu. Odgovorio sam mu: 'Jebi se Igore!' Hahaha!