Drugim nastavkom putovanja kroz Laos završavamo još jedno poglavlje o dalekoazijskim pustolovinama našega sugrađanina, prije nego se skupa s njim prebacimo u druge, susjedne zemlje lotosovog cvijeta.

Dakle, riječima i slikama samoga autora, priča ide ovako:

Iako brodovi mogu bez ikakvog problema pristati u Luang Prabangu, oni nas iskrcavaju 10-ak kilometara dalje, odakle se moramo šareno oslikanim rikšama (motori s prikolicom u koju stane i do 10-ak putnika s prtljagom - karakterističan i lijep zaštitni znak Luang Prabanga) dovući do grada za nekih jedan euro po osobi. Razlog - organizirani kriminal prisiljava vlasnike brodova na ovakvo ponašanje, pri čemu oni zarađuju popriličan novac.

Luang Prabang je glavni grad istoimene provincije sjevernog Laosa, 210 km sjeverno od Vientianea, glavnog grada ove vodom i šumama bogate zemlje. Vozeći se autobusom, primjetit ćete nebrojene male plantaže kaučukovca, na kojima mještani na tradicionalan način prikupljaju kaučuk. Grad je zbog svog položaja u planinama sačuvao lijep, tradicionalan izgled, koji može zahvaliti činjenici da je bio kraljevska rezidencija od 14. stoljeća pa sve do 1946. godine.

Kraljevstvo La Sang zvali su i “zemlja milijun slonova”, kojim sloganom se Laošani i danas vole predstavljati, iako slonova danas baš i nema.

Luang Prabang je izvanredan primjer vrlo uspjelog spoja tradicionalne arhitekture s europskim kolonijalnim stilom 19. i početka 20. stoljeća. Postoje dvije osnovne paralelne ceste koje se pružaju cijelim poluotokom. Povijesni dio grada je na poluotoku, koji tvori manja rijeka koja utječe na vrhu poluotoka u Mekong koji zakrećući za nekih 280 stupnjeva čini taj poluotok. S jedne strane značajnije ceste smješteni su hramovi i kraljevske rezidencije, a s druge stambene jednokatne zgrade u tradicionalnom i kolonijalnom stilu s drvenim balkonima punim cvijeća na katovima te trgovinama i restoranima u prizemlju. Gradić stvoren za opuštajuće šetnje, uživanja u sjenci terasa restorana, kupnji odjeće i suvenira, ponuda kojih je bolja i raznolikija od svih mjesta na kojima sam bio na ovom putovanju.

Noćna tržnica svojom ponudom svega i svačega mami na ugodnu šetnju, neobveznu kupnju kod trgovaca koji nisu dosadni u pokušajima prodaje svoje robe. Tržnica je smještena u povijesnom dijelu grada, na onoj turistički značajnijoj cesti, koja se oko 21 sat zatvara za promet i pretvara u pješačko carstvo stranih turista i domaćih trgovaca.

Nakon vrlo lijepo provedena tri dana u Luang Prabangu upućujem se u Vang Vieng, gradić od oko 25.000 stanovnika, u provinciji Vientiane, na rijeci Nam Song. Prepoznatljiv po vrlo lijepom kraškom okruženju, gradić je neizostavno mjesto beckpakera u njihovim lutanjima u potrazi za zanimljivim doživljajima.

Pretpostavlja se da je Vang Vieng naseljen 1353. godine, kao mjesto na kojem se nalazila skela za prelazak rijeke na putu između Luang Prabanga i Vientianea. Znatno se razvio u vrijeme Vijetnamskog rata od 1964. do 1973. godine, kada su Amerikanci ovdje sagradili zračnu luku. Inače promet zrakoplovima u Laosu je izuzetno skup u odnosu na sve zemlje njegova okruženja (150 - 250 eura po karti u jednom pravcu) pa velika većina turista koristi vrlo jeftin prijevoz autobusima bilo po Laosu, bilo za put u susjedne zemlje (25 - 50 kuna, ovisno o odredištu).

U Vang Viengu me dočekuje kiša, ona sitna, dosadna, jesenska. Jedina korist od ovakovog vremena su prelijepa jutra, kada okolna nevisoka kraška brda izranjaju iz mraka mjestimično, onako po slojevima po visini, obavijena maglom, što cijelom prizoru daje nekakav romantičan, umirujući, opuštajući ugođaj.

Samo mjesto ne možemo nazvati ni lijepim, ni interesantnim. Dugačka glavna ulica nekada davno asfaltirana, a sada blatom prekrivena kaldrma, krcata je trgovinama, restoranima, hotelima i hostelima, uglavnom ničim zanimljivim, zgrade su klasične arhitekture toga podneblja - monotone, dosadne oku.

Mladi beckpackeri i stariji turisti tumaraju gradom u potrazi za zabavom koje preko dana nema, ako niste na kajakingu ili tubingu, a tih dana vrijeme to uglavnom nije dopuštalo. Navečer se opijaju po barovima, puše (ne svi - da se razumijemo) lako dostupnu “travu” i po povratku doma pričaju uokolo o ludim i nezaboravnim noćima Vang Vienga.

Neki restorani uz obalu gostima nude, za lijepa vremena naravno, da svoje piće popiju plutajući na vodi uvaljeni u napuhanu kamionsku zračnicu, pa je interesantno vidjeti kada se između takvih, polupijanih gostiju probijaju nevješti kajakaši u svom spustu rijekom. No, vlasti su odnedavno uvele pojedina ograničenja i nekakve kontrole, budući da je situacija počela izmicati kontroli i nesreće sa smrtnim ishodom bile se učestale i prijetile cijelom turizmu Vang Vienga. Gosti - uglavnom mladi - napuše se ili napiju, skaču u vodu njima nepoznate dubine s okolnih stijena, plivaju brzacima... i nesreća je neizbježna!

Uz jesensku kišicu, prohladno vrijeme (od hladnoće sam pobjegao iz Osijeka), blato, napuhane cijene usluga (pizza od bljutave tunjevine iz konzerve - u tragovima - 50 kuna + cola 10 kuna - kod nas to ne bi vrijedilo 20 kuna, ako gledamo kvalitetu, s tim da cijena cole ostane ista!) odlazak iz Vang Vienga činio se veselim olakšanjem.

Vientiane, glavni grad Laosa, pogledao sam onako u trku, na putu za Pakse, odakle ću brodicom na Mekong - arhipelag od 4000 otoka, oaza mira i tišine.

Vientiane ne mogu nazvati ni ružnim, ni lijepim već onako - dobro ga je vidjeti kad si već tu. Glavna znamenitost je Pha That Luang - zlatna stupa visoka 45 metara, koja predstavlja nacionalni simbol cijelog Laosa i za koju se vjeruje da čuva Budine relikvije ispred koje se nalazi kip kralja Sisavanga Vonga. Sve je smješteno na kraju prostranog trga bez ikakvog sadržaja, tako da imate dojam da bi to zapravo trebao biti golemi parking-prostor. Možda to i jest, ali u vrijeme mog posjeta nije bilo ni jednog parkiranog Hiluxa pa stoga sumnjam u njegovu praktičnu namjenu.

Druga znamenitost Vientianea je Patuxai - trg s memorijalnim spomenikom u stilu Trijumfalnih vrata u Parizu, s tim da su arhitekti građevini dodali tipične laoške motive. Spomenik je građen od 1957. do 1968. i možete se popeti na njega uz plaćanje simbolične cijene ulaznice, odakle imate izvrstan pogled na ono što vam Vientiane može ponuditi - ništa! Osim široke avenije, koja ide prema i od spomenika, te lijepo uređenog prostora s travnjacima i fontanama na kojemu se spomenik nalazi.

Zanimljiva priča ide uz ovaj spomenik. Amerikanci su donirali cement Laosu kao pomoć za gospodarski razvoj zemlje, a ovi su sve to ulupali u ovu nimalo lijepu građevinu. Može li betonski bunker biti lijep - ne može - pa tako ni ovaj betonski mastodont nije lijep.

Sve u svemu - dođoh, vidjeh i čim prije odoh za Pakse, pa odatle brodicom za “4000 otoka” na Mekongu, na granici s Kambodžom. Naravno da na ovom dijelu Mekonga nema 4000 otoka - ima ih više, ali tako djeluju i lijepo zvuči. Otocima broje i hridi što samo strše iz vode, komadiće spruda na kojima raste par stabljika trske, ali ima tu i otoka čije veličine se ne bi posramio ni naš Jadran, da ne govorimo o talijanskom dijelu Jadrana.

Na jednom od ne tako malih otoka našao sam smještaj u bungalovima s terasama okrenutim rijeci, zapravo bungalovi su na samoj obali rijeke, a za višeg vodostaja Mekonga oni su u rijeci. Na terasi se nalaze hamaci (mreže za spavanje), na kojima dosta često, osobito u suton, kratim vrijeme ćuteći tišinu!

Biciklom odlazim u obilazak otoka, pa tako i slapova Khone na Mekongu - zaista su golemi, veličianstveni i u ovo doba godine, mogu samo zamisliti kako izgledaju kada u Mekongu ima više vode. Otocima prolazi i sada zapuštena željeznička pruga sagrađena od strane Francuza u kolonijalno doba. Sve u svemu, lijepo i mirno provedeni dani do nastavka putovanja...