Utemeljitelj suvremene Kine, Mao Zedong, danas je poput božanstva u toj zemlji. Njegov golemi portret namiguje prolaznicima na Trgu nebeskog mira u Pekingu, ondje mu je i velebni mauzolej, neizostavno mjesto hodočašća prostodušnih Kineza, a u pokrajini Henan odakle je rodom osvanuo je, početkom godine, njegov kolosalni pozlaćeni kip visok 37 metara.

Istina, kip sjedećeg Velikog kormilara koji je stajao pola milijuna dolara ubrzo je uklonjen (točnije uništen), ali Mao Zedong i njegov zloduh i dalje žive u toj najmnogoljudnijoj zemlji. Službeno objašnjenje kaže da je bio sagrađen bez dozvole, a glasine govore da su toj glamuroznoj komadini socrealističkog kiča presudili komentari kako kip “Maoa Koji Sjedi” svojom pozom podsjeća na čovjeka koji obavlja veliku nuždu ili bar čita novine na WC-u.

Unatoč toj maloj spački, njegov lik je neokaljan, a javna nostalgija za tim komunističkim diktatorom ništa ne zaostaje za nekadašnjom domaćom kampanjom “I poslije Tita, Tito”. Tu i tamo mu se spočitne poneki krivi korak i krvoločna potankost, ali postoji opće uvjerenje da je predsjedatelj Mao bio “dobar skroz” (ili bar 70 posto kao što bi rekao Deng Xiaoping). S obzirom na to da su u Kini svi mediji u šapama Partije, zato se i moglo dogoditi da se na 50. obljetnicu početka Kulturne revolucije tamošnjim medijima kolektivno omakne napisati bar kratku glosu o tom događaju koji je obilježio povijest 20. stoljeća.

Kulturna revolucija bila je i grandiozni Maov povratak na vlast nakon što je 1959. godine slijedom neuspjeha Velikog skoka naprijed, sulude kampanje industrijalizacije i kolektivizacije praćene eksplozijom strašnog nasilja bio prisiljen odstupiti s predsjedničkog položaja i zadovoljiti se tek mjestom prvog čovjeka Partije. Neke procjene govore da je prilikom Velikog skoka naprijed (1958. - 1961.) i goleme gladi koja je tada nastupila život izgubilo čak 43 milijuna ljudi! Bila je to jedna od najkrvoločnijih kampanja nasilja ikada zabilježenih u ljudskoj povijesti. Dakako da su ovom zločinačkom pothvatu kumovali osobna nesposobnost, nekompetentnost i neodgovornost Maoa i kineskog političkog vodstva, kao i istočnjačka tradicija nasilja, ali nipošto ne treba zaboraviti da je ideološka podloga za ovako brutalan obračun s tradicionalnim vrijednostima kineskog društva bio marksizam-lenjinizam.

Velika proleterska kulturna revolucija, kako je glasio njezin puni naslov, izbila je u svibnju 1966. kada je nadobudna sveučilišna asistentica Nie Yuanzi ispisala plakat s velikim slovima tzv. dazibao što će biti najomiljeniji medij Kulturne revolucije, svojevrsni papirnati Facebook ili Twitter maoističkih hordi koje su deset godina harale Kinom. Nie Yuanzi, koja je 1968. i sama zaglavila u zatvoru i u njemu ostala idućih 18 godina, tada je napisala: “Zbrišimo sve kontrole i podle urote revizionista, odlučno, radikalno, totalno sasvim! Srušimo sva čudovišta, sve revizioniste tipa Hruščova!” Bio je to početak javnog divljanja milijunske svjetine koju su mahom činili fanatizirani studenti i srednjoškolci. Oni su odrađivali prljavi posao u ime poniženog kompleksaša Maoa Zedonga koji je Kulturnom revolucijom upravljao iz prikrajka.

Njihova krilatica bila je: “Zatući do krvi svakoga tko radi protiv misli Maoa Zedonga”. Jedna druga takva poruka glasila je ovako: “Studenti i učitelji trebali bi eliminirati sve demone i čudovišta i sve kontrarevolucionarne revizioniste Hruščovljevog tipa te provesti revoluciju do kraja”. Prvi na udaru našli su se njihovi vlastiti profesori i učitelji. Ukinuta je nastava, a više desetaka milijuna učenika, srednjoškolaca i studenata, koji su sami sebe prozvali Crvenom gardom, izišlo je na ulice. Učitelje su natjerali da kleče na koljenima, udarajući ih šakama i nogama, lica su im polijevali tintom, trgali im odjeću, čupali kosu i vezivali ruke, a neke su i sodomizirali štapovima. Prisiljavaju ih i da nose plakate na svojim tijelima i paradiraju uokolo kako bi ih osramotili. Mao se oglasio naredivši javno čitanje svojih Šesnaest točaka, a među vrijednostima s kojima se trebalo obračunati naveo je “stare misli, staru kulturu, stare običaje i stare navike” (tzv. četiri starudije). Počelo je masovno nasilje, val smjena i javno šikaniranje. Crvena garda kroji pravdu na ulicama i radnim mjestima, upada u stanove iz kojih krade sve, a ondje zatečene ljude premlaćuje. Procjenjuje se da je u upadima u domove otuđeno 65 tona zlata. Na masovnim mitinzima optuženi za “buržoaska” skretanja morali su satima stajati u položaju aviona s ispruženim rukama iza sebe. Crveni gardisti ih prisiljavaju da jedu izmet i kukce te kleče na razlomljenim čašama. Preko noći bi ih zatvarali u staje s kravama u skladu s vjerovanjima iz kineske mitologije da ondje obitava demonski bik, a po danu bi ih odvodili na čišćenje zahoda. Razara se sve što je postojalo prije dolaska komunista na vlast. U Pekingu su uništena 4992 od 6843 kulturna spomenika. Mnogi su protjerani na selo, među njima i milijun stanovnika Šangaja, ili završili u gulazima. Djeca se huškaju protiv roditelja. Pravoslavni redovnici u Harbinu bili su prisiljeni držati transparente s natpisom: “Dovraga i Sveto pismo: prepuno je pasjih prdeža.” Mrtve bacaju u bunare. Bilo je i slučajeva kanibalizma. U Guangxiju crveni su gardisti pojeli meso 137 klasnih neprijatelja. Na svojim radnim mjestima zaposlenici se moraju tri puta pokloniti ispred Maovog portreta. Smatralo se da crvena knjižica s njegovim citatima liječi od bolesti, a u nekim slučajevima diže i iz mrtvih. Zabranjene su i “buržoaske navike” poput držanja mačaka ili uzgajanja ptica i cvijeća.

Broj ubijenih bio je nevjerojatno mal, ni dva milijuna. Suluda politika golog i besmislenog nasilja prestala je tek s smrću Maoa Zedonga 1976. Desetak godina kasnije, njegov nasljednik Deng Xiaoping će, poučen neuspjehom Maovih komunističkih eksperimenata, početi s kapitalističkim reformama koji su od Kine načinile globalnu velesilu. Antibirokratske revolucije u Beogradu 1989. i Sarajevu 2014. te još aktivni tzv. studentski plenum u Zagrebu primjeri su kako je maoistička retorika uspjela preživjeti i u 21. stoljeću te pustiti korijene čak i u Europi.