Zdravko Petak: Orešković je shvatio da svako ministarstvo “vozi po svome”, i to pokušava izmijeniti
Vezani članci
SLUČAJ OREŠKOVIĆ (I.):
Svoje je mišljenje o “eksperimentu” s Tihomirom Oreškovićem na funkciji predsjednika Vlade Republike Hrvatske izrekao i doc. dr. sc. Zdravko Petak, profesor javnih politika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
- Tihomir Orešković od samog je početka suočen s pitanjem legitimiteta u vođenju Vlade. Nije sudjelovao na parlamentarnim izborima, nije obrazložio tijekom političkog nadmetanja temeljne politike koje će zastupati, tako da je to bez daljnjeg problematičan element, koji manje-više nije uobičajen u europskim demokracijama. Legitimitet se, dakako, može ostvariti i političkim djelovanjem, te sad treba vidjeti hoće li se premijer u tom području pokazati uspješnim, hoće li moći razvijati djelotvorne politike u glavnim problemskim područjima poput održivosti javnih financija (pitanje javnog duga), poticanja bolje investicijske klime, djelotvornije javne uprave i sustava javnih poduzeća, usklađivanja obrazovnih programa i potreba tržišta rada i znatnijeg povećanja upotrebe sredstava iz fondova EU-a.
On se pri tome suočava s dvije vrste političkih silnica. S jedne strane suočava se s činjenicom da dvije noseće grupacije njegove vlade, HDZ i Most, nisu dobro amalgamirane, da Vlada, blago rečeno, nema dovoljnu razinu političke koherentnosti. S druge strane, za sada ima razmjerno pouzdanu potporu Europske komisije, koja u osnovi pozitivno ocjenjuje njegove projekcije ključnih politika (policies), a jednako tako za sada uživa i zadovoljavajuću razinu političke potpore građana. Ali što je paradoksalno, samo on kao premijer, ne i njegova vlada.
Kako se Orešković snašao u za njega novoj ulozi, što je učinio dobro, a što loše ili nedovoljno dobro?
- Njegov je ključni problem što do sada nije imao nikakvog političkog iskustva, jer je kompletnu karijeru vezao uz svijet biznisa. Svijet politike i svijet biznisa dvije su različite stvari, premda značajan dio hrvatske javnosti misli upravo suprotno. Ono što je dobro napravio u čitavoj priči jest činjenica da je odmah uočio da vladavina kakva se prakticira u Hrvatskoj ima velikih problema s koordinacijom javnih politika. Da često pucaju veze između jezgre izvršne vlasti (core-executive) i linijskih ministarstava, zbog čega Vlada zapravo često ne upravlja politikama, nego svako ministarstvo “vozi po svome”. Zbog toga je u svoj kabinet uključio neke ljude iz bivše vlasti, koji su razmjerno dobro upoznali probleme u vertikalnoj i horizontalnoj koordinaciji politika koje su u nas na djelu, poput Jakše Puljiza. Na toj liniji razmišljanja je i njegovo naglašavanje pretjerane agencifikacije do koje je došlo u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina. Ono u čemu nije uspio jest komuniciranje vlastitih politika. Slijedeći preporuke Europske komisije o održivosti mirovinskog i zdravstvenog sustava, kao možda i ključnim sektorskim problemima s kojima se mora suočiti hrvatska Vlada, izišao je u javnost s razmjerno “oštrim prijedlozima” a da se nije ozbiljnije savjetovao sa svim dionicima koji su zainteresirani za te politike. To se posebno odnosi na sindikate. Jednako tako, napustio je u osnovi koncilijantnu politiku odnosa prema nevladinim organizacijama, koja je bila uspostavljena još za mandata Ive Sanadera, pa nakon toga Jadranke Kosor. Pa se ubrzo uvidjelo da je čitav blok horizontalnih aktera javnih politika (dionika) koji pripadaju tzv. socijalnom sektoru, zapravo isključen iz igre. Naposljetku, zbog izostanka savjetovanja sa zainteresiranom javnošću i lošeg komuniciranja politika, javnost je loše prihvatila najave reformskih paketa, tako da danas gotovo četiri petine javnosti smatra da Vlada ne ide u dobrom smjeru.
Kad je Orešković izabran za premijera, upozoravali ste da ne smije biti tehnička figura. Što ste pod tim mislili?
- Kada sam naglasio da ne smije biti tehnička figura, mislio sam upravo na činjenicu da je premijer ključna figura izvršne vlasti u zemlji, dakle, ključna politička figura. On nije tu da bude nekakvo “tehničko lice”, koje će se (samo) baviti financijama i stvaranjem bolje investicijske klime, a da se vođenje sveg ostalog što se vezuje uz riječ politika ostavi drugima. On je tu da kaže zadnju o svim politikama koje se trebaju provesti u ovoj zemlji ili zapravo nije premijer. Za mene kao politologa stoga ključno pitanje nije predstavlja li mu politika problem u provođenju reformi, već kakve politike zagovara u pojedinim sektorskim područjima. Do kakvih će posljedica dovesti politike upravljanja poljoprivrednim zemljištem, hoće li to prepoloviti broj stanovnika Slavonije, kao srca Hrvatske, hoće li naš zdravstveni sustav ići u smjeru privatizacije kakva je na djelu u Slovačkoj, ali ne i u Češkoj, gdje takve tendencije nisu na djelu. Takva pitanja mogli bismo vezati i uz neka druga pitanja. Naravno, moguće je govoriti o političkim blokadama za određene vrste reformi, gdje možda više od svega iskače pitanje teritorijalne reforme, uloge županija i moguće regionalizacije Hrvatske. Čini se da su se u svezi s tim pitanjem na istoj ravni javnih politika našli HDZ, SDP, dijelom i IDS, uz podršku Predsjednice, a na drugoj strani Most i HDSSB. Dok prvi smatraju da županije ne treba ukidati, već ih treba osnažiti, drugi smatraju da treba početi razmišljati o stvaranju većih regija kao institucionalne pretpostavke stvarne decentralizacije u Hrvatskoj i prebacivanja pojedinih politika s državne razine u nadležnost regionalne razine vlasti. To je jedno od važnih pitanja oko kojih će i premijer Orešković uskoro morati zauzeti jasan stav.
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
NIJE SVE PROPALO
Timu treba koherentan kabinet, s jasno postavljenim ciljevima
Može li Orešković uopće biti efikasan dok traju, vidimo, stalni nesporazumi u odnosima Mosta i Domoljubne koalicije?
- Spomenuti nesporazumi, nerijetko i otvoreni sukobi, u bitnome slabe provedbeni potencijal Oreškovićeve vlade. U to nema nikakve sumnje. Da bi Vladu učinio djelotvornijom, Orešković mora napraviti bitne iskorake u nekoliko područja, poput kapaciteta strateškog planiranja i koordinacije ključnih politika, ali jednako tako i kapaciteta za provedbu temeljnih politika. Za to mu treba posve koherentan kabinet, s jasno postavljenim ciljevima, u kojima će on uvijek “imati zadnju riječ”. Vrijeme koje je pred nama pokazat će je li on to u stanju učiniti.
MARINA ČULIĆ FISCHER (KOMUNIKOLOGINJA)
Premijer što prije treba naučiti govoriti jasno, na Hrvatskom jeziku
Otkad je stupio na premijersku dužnost, Tihomir Orešković opetovano ponavlja kako mnoge stvari treba iskomunicirati, dakle govori o komunikaciji, koje u našem društvu kronično manjka, bar one normalne, uljuđene i obostrane.
Kako komentirate dosadašnju javnu komunikaciju premijera Oreškovića? Umjesto bolje, Orešković govori hrvatski sve gore...
- Mislim da je premijeru Oreškoviću nedovoljno poznavanje hrvatskog jezika veći problem nego što se u početku mislilo da će biti. Njegove izjave često nisu do kraja jasne i zbog toga dovode u pitanje njegov autoritet. Drugo, mislim da bi u javnosti trebao biti prisutan češće i više komunicirati s medijima.
Je li se snašao u ulozi premijera, kakav je dojam ostavio, s obzirom na to da je na novu funkciju došao s pozicije korporativnog menadžera, no bez političkog iskustva?
- Meni se čini da je njegovo političko neiskustvo najveći problem u obavljanju dužnosti premijera, jer voditi državu i biti na menadžerskoj poziciji u korporaciji nije ista stvar. Politika je upravo najizraženija točka razlikovanja, a premijer je u posebno delikatnoj situaciji s obzirom na to da iza sebe ima politički savez koji ni sam nema jasno definirane uloge, odgovornosti i stavove. Kad tome dodamo činjenicu da ni Most nema nikakvog iskustva u vođenju države, onda imamo kaos kakvom od posljednjih izbora gotovo svakodnevno svjedočimo.
Premijer stalno ponavlja riječi komunicirati i iskomunicirati, no manjka mu jasnoće. Slažete li se s tom ocjenom?
- Da, kao što sam već prije rekla, njegova komunikacija nije jasna između ostalog i zato što ne prevodi dobro neke engleske izraze na hrvatski jezik, kao i zbog problema koji ima s padežima. Komunikacija, međutim, nije samo forma, nego i sadržaj, a ni tu nije do kraja jasno koje politike premijer zastupa. Za neke mu odluke treba predugo vremena, pod pritiskom vladajuće koalicije ih zna i promijeniti - sve skupa to je daleko od komunikacijske jasnoće i konzistentnosti koju bi osoba na premijerskoj poziciji trebala njegovati.
Što premijer treba činiti da popravi komunikaciju, da javnosti bude jasniji, da popravi dojam...?
- Treba što prije do kraja svladati hrvatski jezik. Treba češće držati medijske brifinge na kojima bi objašnjavao Vladine politike. Treba komunikacijski ujednačiti istupe članova Vlade. Treba pažljivo birati gdje i kako se pojavljuje u javnosti - zaključuje komunikologinja Marina Čulić Fischer, direktorica agencije za odnose s javnošću Dialog komunikacije.(D.J.)
LUKA BRKIĆ (EKONOMSKI ANALITIČAR, FPZG)
Bez političkog legitimiteta nema uspješnog premijera
Kakav je vaš komentar o dosadašnjem radu premijera Oreškovića? Je li se snašao u ulozi predsjednika Vlade, što je učinio dobro, a što loše ili nedovoljno dobro?
- Predsjednik vlade, kao i vlada u cjelini, nisu zadovoljili, možda i preambiciozna očekivanja stručne, a i šire hrvatske javnosti. Lošija percepcija rada vlade proističe iz izostanka ozbiljnijih reformskih poteza koji bi trebali deblokirati sve najvažnije potencijale rasta. Predizborna obećanja išla su upravo u tom smjeru.
Kad je Orešković izabran za premijera, mnogi su upozorili da ne smije biti tehnička figura. Koliko zapravo Oreškoviću politika predstavlja problem u efikasnijem vođenju Vlade i države u cjelini, u provođenju reformi?
- Izostanak društvenog i političkog konsenzusa oko strategije i mjera okrenutih rastu vodi u političke sukobe, pat pozicije i loše pravno-političke izbore. S obzirom na sadašnje stanje hrvatskog gospodarstva u kojem se stvara manje dodane vrijednosti nego u 1980. godini, nameće se nužnost konsenzusa o radikalnim reformama jer je problem strukturni, dakle politički, a ne samo makroekonomski. Riječ je o područjima politički teških reformi i dugih razdoblja koja nadilaze četverogodišnje izborne cikluse. To je, po mom sudu, referentni okvir u koji treba kontekstuirati i poziciju samoga premijera koji nema izravni izborni legitimitet iz kojega bi se onda mogla derivirati i veća politička moć.
S obzirom na to da je Orešković na mjesto premijera stigao iz korporativnog biznisa, znači s nedvojbenim ekonomskim znanjem, očekivalo se mnogo više na tom, ekonomskom području, gdje RH ima najviše problema. Kako to komentirate?
- Pokretanje ekonomskog rasta u sadašnjem polit-ekonomskom okruženju u Hrvatskoj, prvenstveno je pitanje oslobađanja inovativnog i poduzetničkog potencijala u gospodarstvu, dakle strukturnih politika. No, hrvatsko gospodarstvo u zadnjih dvadeset godina ne ostvaruje nikakav tehnološki napredak što jasno ukazuje na duboke probleme na tržištu rada i u obrazovnom sustavu. I s razine Europske unije jasno su detektirana tri ključna područja: tržište rada (nezaposlenost), izvozni udjeli i javni dug - kao ona tri područja koja odražavaju bit strukturnih problema hrvatskog gospodarstva. Nama je potreban specifičan, individualizirani, tvrdokorni pragmatizam fokusiran na naša najveća izobličenja i usredotočen na ograničenja koja najviše sputavaju reforme. Međutim, praktičan je problem promjene perspektive i politike to što se one rijetko provode. Odluke bi se trebale temeljiti na tome gdje se određene aktivnosti najuspješnije provode te ponajbolje služe interesima građana. Inkluzija je ono što održava društvenu i političku koheziju, a time i isti onaj rast potreban za ublažavanje posljedica porasta nejednakosti.
Što je alternativa? Može li se stanje promijeniti, kako u pogledu efikasnosti Vlade, tako i samog premijera Oreškovića?
- Alternativa je nastavak i produbljivanje stanja letargije s političkim sustavom u stanju paralize. Ako je ova tvrdnja točna, perspektiva nam je još lošija, pa je stoga potreba za reformama još hitnija.(D.J.)
ŽARKO PUHOVSKI (POLITOLOG)
Tim Orešković nije premijer, više je ministar
Svoju ocjenu predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića dao je i politički analitičar Žarko Puhovski. Na pitanje da prokomentira dosadašnji rad premijera, Puhovski kaže:
- Nije mi poznato da je Orešković išta radio kao premijer. Učinio je neke stvari na razini ministra financija, ali nije uspio ni voditi “svoju” vladu ni koordinirati pripremu zakonskih tekstova (u formalnim kategorijama to jednostavno pokazuje činjenica da su Narodne novine s istim brojem lani objavljene gotovo mjesec dana ranije nego ove godine, jer sadašnja vlada ih jednostavno nema čime puniti - osim personalnim odlukama, s kojima su također drastično kasnili). Riječju, Orešković funkcionira kao neobično biće (bar u parlamentarnoj demokraciji), kao nepolitički premijer (to je moglo kako-tako funkcionirati samo u komunističkim ili tuđmanovskim okvirima).
Dakle, po vama, Orešković se nije snašao u novoj ulozi?
- On se snašao u već spomenutoj komunističko-tuđmanovskoj poziciji - za to su ga i bili doveli. Ponašajući se kao da je s drugoga planeta kada god se raspravljalo o političkim temama (da se o moralnima i ne govori), on je ispunio svoju primarnu zadaću. Međutim, druga strana nije ispunila svoju, jer HDZ i Most nisu uspjeli postići ni minimum pretpostavki za jedinstveno političko djelovanje, pa je Orešković ostao u zraku. Dio ljevice i liberala zadovoljan je njegovim otporom predsjednici države, pa i Karamarku, kada je o SOA-i riječ. Ali zapravo je samo doveo do kočenja državnoga aparata. Uz to je doista neobično da se o imenovanju novoga ravnatelja SOA-e više konzultirao sa stranim diplomatima nego s potpredsjednikom Vlade zaduženim za sigurnosna pitanja, a da se - poput Kolinde Grabar Kitarović - o “problemima vezanima uz Jasenovac” koliko-toliko korektno izjasnio tek nakon javnoga pritiska (umirovljenoga) amerikanskog diplomata. Oreškovićeva se snaga trebala iskazati u financijskom području, no tu je zapravo tek slijedio prošlu (lošu) vladu.
Kad je Orešković izabran za premijera, mnogi su upozoravali da ne smije biti tehnička figura. Je li danas tomu tako? I koliko mu je politika problem u provođenju reformi?
- On je jedva tehnička figura, jer se nastoji ne izjašnjavati ni o tehničkim problemima (ili to čini pogrešno - kao pri trećem neuspjehu da se saborska većina oživi). Posve je nejasno o kojim se reformama u “strategiji” ove vlade radi, jer je očito da se svaki (makar i omaleni) reformski element, čim bude javno spomenut, nađe pod napadima, i to iz redova Vladine većine (pa oporba i nema što raditi). Problem u provođenju reformi jest u tomu što su one neartikulirane, a parlamentarna većina ih (kao cjelina, bar) ne prihvaća, sindikati su nezadovoljni, dok su građani (u velikome broju) preplašeni najavama da će im neka važna prava biti reducirana.
Može li Orešković uopće biti efikasan dok traju, vidimo, stalni nesporazumi u odnosima Mosta i Domoljubne koalicije?
- Orešković ne može biti efikasan, jer:
a) nema program u čijoj bi se realizaciji efikasnost mogla eventualno dokazivati
b) ima značajan broj posve inkompetentnih ministara/ministrica
c) nema jasnu podršku parlamentarne većine (ako ona trajno i postoji)
d) ne bavi se ključnim problemima funkcioniranja “vlastite” vlade i “njezine” saborske većine (od ideologije do korupcije), nego ih nastoji gurati pod tepih sve dok ga ne natjeraju na (najčešće nesuvisle) javne iskaze (to se je pokazalo od Crnoje do SOA-e, od Hasanbegovića do skandala s Anom Karamarko)
e) i dalje ne razumije da se država ne može voditi po paradigmi firme, pa mu se to stalno pojavljuje kao (nikako samo formulatorni) problem
f) ne poima značenje nacionalne suverenosti - koje je za premijera posebice važno - pa ne može djelovati odgovarajuće ni na međunarodnome, ni na domaćem planu.(D.J.)