Objavljeno 21. svibnja, 2016.
“Otpor” u Hrvatskoj nešto je kao misaona imenica. O buntu je nemoguće govoriti ni kada je riječ o ugnjetavanju radništva...
Kad već neće o kaotičnom stanju u hrvatskom društvu glasnije progovoriti mudre glave Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u posljednje vrijeme to sve više čine kulturnjaci svih profila. No, njih kao da se ne čuje. Prije svega jer su strukovno prilično razmrvljeni, a zatim jer ih ni javnost, pa samim time ni političke elite nimalo ne zarezuju.
Osim toga, tko još prati kulturu u Hrvatskoj, a kamoli što kulturnjaci imaju reći, iako već godinama ukazuju na neodrživost pravca kojim nam Lijepa Naša kroči. Kritika je bilo i prije SDP-ove vlade Zorana Milanovića, ali su se u to vrijeme intenzivirale te nastavile do danas. I ne samo zato što su oni koji žive na polupraznim jaslama Ministarstva kulture nezadovoljni izborom kontroverznog Zlatka Hasanbegovića za ministra tog resora nego više zbog poseljačivanja svega što se poseljačiti da, i to tako da pomalo nestaje građanske Hrvatske.
Tako je na sve veće crnilo svud oko nas ovih dana upozorio čak i ugledni redatelj kojeg su nazivali režimskim. Riječ je o Krešimiru Dolenčiću koji je više rezignirano negoli odrješito izjavio: “Jako volim građansku Hrvatsku, zato se danas u svojoj domovini ne snalazim najbolje.”
I direktor Motovun Film Festivala Igor Mirković nije propustio da se ne osvrne na radikalizaciju i skretanje udesno na hrvatskoj političkoj sceni te napominje kako nas trenutačne tendencije ubrzano pretvaraju u zemlju koja će biti zapuštena periferija Europe. “Zato otpor nema alternative”, mišljenja je Mirković. No, on bi i kao iskusni bivši novinar i urednik trebao znati da je “otpor” u Hrvatskoj nešto kao misaona imenica. O buntu u Hrvata nemoguće je govoriti ni kada je riječ o ugnjetavanju radništva i ukidanju socijalnih prava, a kamoli kada su u pitanju zaposleni u kulturi velikim dijelom zainteresirani samo za svoje sitne parcijalne interese.
Na otuđenost, dehumanizaciju i površnu konzumaciju života upozorava i autor nagrađivanih animiranih filmova Veljko Popović. Ali vlast se unatoč mnogobrojnim upozorenjima pravi mutavom jer joj odgovara sve “siromašnije” društvo koje je dijelom posljedica i toga što se nema sluha za kulturu i umjetnost. Tako sveopći trash preuzima dominaciju i hrani prazne umove gladnih građana do te mjere da više i ne razlikuju narodno kolo od supijanog drmusanja cajki za šankovima opskurnih lokala. Na kraju, sve je to odraz i Vlade koja u najmanju ruku podsjeća na cirkus, stava su vinkovačke rokerice Punčke, s kojima se slaže čak i apolitični Gibonni, izjavivši da ne zna što nas više u životu košta - primitivci ili intelektualci bez širine.