Vezani članci
HRVATSKI SINDIKATI (I.)
INTERVJU TJEDNA: NINA POLOŠKI VOKIĆ
U vašem radu “Neproduktivna ravnoteža moći” upozorili ste zašto nema kompromisa “socijalnih partnera” u Hrvatskoj i zašto je malo vjerojatno da će ga uskoro biti. To je bilo, ako se ne varam, prije tri ili četiri godine. Što se u tom pogledu promijenilo do danas?
- “Neproduktivna ravnoteža moći" je po mom mišljenju dugoročno obilježje sustava industrijskih donosa u Hrvatskoj, kojeg karakterizira činjenica da sve tri strane raspolažu određenom količinom moći prema druga dva aktera (sindikati, prema vladi i poslodavcima, poslodavci prema vladi i sindikatima, itd.) i ta se moć koristi da bi se blokiralo djelovanje drugih aktera, zbog čega je taj odnos neproduktivan. Za razliku od drugih tranzicijskih ili postsocijalističkih zemalja gdje su sindikati potpuno oslabljeni i nemoćni, u Hrvatskoj srećom nemamo takvu situaciju. Također, političke elite u posljednjih desetak godina nisu posebno moćne iako imaju sve poluge vlasti. Naime, vidjeli smo puno primjera kako sindikati, ali i drugi akteri (npr. branitelji) mogu blokirati neke odluke vlasti ili bar Vladi uzeti jako puno vremena i energije. Načelno takva situacija ravnoteže moći aktera bi trebala voditi prema kompromisu, odnosno pronalasku konsensualnih rješenja za društvene probleme. Nažalost, u nas se to ne događa, nego svatko svoju moć koristi kao svojevrsnu “negativnu polugu” da bi blokirao promjene i nužne reforme. Tako se ponašaju sva tri aktera industrijskih odnosa. Smatram da takvi odnosi postoje bar u posljednjih 15 godina te se u tom smislu ništa bitno nije dogodilo u posljednjih godinu ili dvije.
Mnogi govore kako sindikati u Hrvatskoj nisu opravdali očekivanja, da su nekako ostali na pola puta iz socijalističke prošlosti preko tranzicije društva u ovodobni tržišni kapitalizam. Je li to pretjerana ocjena?
- Ne bi se složio s takvom ocjenom. Hrvatski sindikati su se vrlo brzo i dobro transformirali iz socijalističkih “produženih ruku” partije u nezavisne, moderne sindikate. Osim toga, treba imati na umu da većina sindikata koji danas djeluju su posve novi sindikati nastali početkom 1990-ih, koje niti su osnivali niti vode ljudi koji su bili involvirani u sindikalne organizacije prije 1990. Tako da ja ne vidim nikakva obilježja socijalističkih sindikata na sadašnjoj sindikalnoj sceni, osim ako same zahtjeve sindikata za boljim radnim uvjetima radnika, većim plaćama ne proglasite nekom socijalističkom ostavštinom, što bi bilo pogrešno. To su ciljevi i zahtjevi sindikata svagdje u svijetu i ne bi imali smisla da nemaju takve zahtjeve i ciljeve. Problem je u tome što se u javnosti ne vide najvažnija postignuća sindikata - a to je kolektivno pregovaranje na razini poduzeća i grana djelatnosti te sudjelovanje u upravljanju poduzeća, bilo izravno ili posredno. Tamo gdje sindikati postoje, radnici u pravilu imaju kolektivne ugovore kojima se osiguravaju nešto bolji radni uvjeti, bolja kontrola primjene zakona i propisa te, relativno gledajući, veća materijalna prava. I to jest primarna uloga sindikata te mogu reći da oni svoj posao na toj razini solidno obavljaju. To nije savršeno, ali je solidno. Druga je priča sindikalna politika, koju vode šefovi sindikalnih središnjica. To je onaj aspekt djelovanja sindikata koji je javno najvidljiviji. Tu zasigurno ima prostora za unapređenje.
Koji je glavni uzrok opadanja utjecaja sindikata posljednjih godina u Hrvatskoj?
- Pa ja ne mogu reći da postoje neki jednoznačni dokazi opadanja utjecaja sindikata u Hrvatskoj posljednjih godina. Dapače, može se tvrditi i suprotno. Primjerice, sindikati su za vrijeme mandata prošle vlade uspjeli organizirati dvije velike akcije prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma kojima su blokirali dvije reforme te vlade - mislim na outsourcing i monetizaciju autocesta. Prije toga su za vrijeme vlade Jadranke Kosor na sličan način blokirali izmjene Zakona o radu. Prilikom posljednjih izmjena ZOR-a 2013. i 2104. su također značajno utjecali na stupanj i smjer promjena. Na razini kolektivnog pregovaranja također ne postoje neki veliki sustavni negativni trendovi.
PROBLEM KVANTITETA
Govori se o odgovornosti čelnika sindikalnih središnjica, posebno onih koji paktiraju s politikom ne vodeći puno računa o članstvu koje ih je biralo da brane njihove interese?
- Sindikati su vrlo heterogeni. U Hrvatskoj djeluje više od 600 sindikata, a bar oko 200 je vrlo aktivno i živo. Prema tome, teško je jednoznačno ocijeniti da je stanje u svima njima loše. U nekima je dobro, u nekima solidno, u nekima lošije, a u nekima jako loše. Tamo gdje je stanje loše, odgovornost je dijelom na vodstvu, dijelom na članstvu, ali dijelom i na okolnostima. Osvrnuo bih se na članstvo, gdje mislim da doista nedostaje političkog znanja i kulture među građanima, što otežava sindikalno djelovanje. Zato je pitanje građanskoj odgoja i obrazovanja važno i za sindikate, doduše to je vrlo dugoročna mjera.
Kojim bi se pravcima sindikati trebali razvijati žele li ojačati svoj utjecaj?
- Sigurno postoji prostor za modernizaciju hrvatskih sindikata. Ali to ne vrijedi samo za hrvatske sindikate! Vrijedi i za većinu sindikalnih pokreta u Europi. Po meni je ta modernizacija potrebna u dva osnovna pravca. Prvi se odnosi na promjenu vrste zahtjeva koju sindikati postavljaju. Naprosto se mora shvatiti da nije moguće u novim okolnostima osigurati dostojne radne uvjete za radnike na isti način kao prije 50-ak godina. Moram naglasiti da nije lako naći nova rješenja, ali svakako ih treba tražiti. Dakle, na programskoj razini sindikati trebaju zadržati neke svoje ciljeve, a neke redefinirati, ali posebno moraju redefinirati sredstva za ostvarivanje svih ciljeva. To je veliki intelektualni izazov za sve sindikate ne samo u Hrvatskoj nego i Europi. Drugi smjer reformi odnosi se na unutrašnje ustrojstvo i upravljanje, a posebno odnos prema članstvu. Mislim da se naši sindikati u tom smislu pogotovo moraju značajno mijenjati ako žele privući novo mlađe članstvo. Moraju više komunicirati s članovima i potencijalnim članovima, moraju biti otvoreniji za njihovo uključivanje u donošenje odluka, moraju biti spremni nuditi različite stvari za različite podskupine radnika, itd. - mišljenja je dr.sc. Dragan Bagić, docent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
MLADEN NOVOSEL (SSSH)
Sindikati su odraz društva iz kojeg dolaze i gdje djeluju
Dojam je kako sindikati u Hrvatskoj nisu opravdali očekivanja, da su nekako ostali na pola puta iz socijalističke prošlosti preko tranzicije društva u ovodobni tržišni kapitalizam. Kako to komentirate?
- Sindikati u Hrvatskoj, kao i u drugim novim članicama EU, tijekom proteklih 25 godina bili su suočeni s dvostrukim izazovom - s jedne strane prolazili su kroz reformu koju je zahtijevao prelazak na demokratski sustav i tržišnu ekonomiju, dok su istovremeno globalizacija, razvoj novih tehnologija i nova struktura ekonomije zahtijevali odgovor i promjenu djelovanja sindikata u cijelom svijetu. U tim okolnostima hrvatski sindikati sigurno su se mogli i bolje snaći, ali ipak ukupno gledano nisu bili neuspješni. U svakom slučaju, stopa sindikalnog članstva i pokrivenost kolektivnim ugovorima, koji predstavljaju temeljnu djelatnost sindikata, znatno su viši u Hrvatskoj nego u većini novih članica EU, što govori samo po sebi. Također moram reći da je izgradnja demokratskog društva i tržišne ekonomije dugotrajan proces, koji zahtijeva ne samo promjenu zakona nego i izgradnju demokratske kulture. Cijelo hrvatsko društvo tu je tek na pola puta. Budući da ni državne institucije i političke stranke još nisu uspješno dovršile proces te tranzicije, nije realno očekivati da sindikati budu bitno drugačiji od društva iz kojeg dolaze i čije članove predstavljaju.
Čuju se i zamjerke kako su sindikati glavni kočničari reformi kod svih dosadašnjih hrvatskih vlada, pa i sadašnje. Kako komentirate takve kvalifikacije i smatrate li se odgovornim za izostanak nekih od ključnih reformi?
- Često ponavljani izraz da su sindikati 'kočničari reformi' naprosto je floskula koju koriste političari da bi opravdali vlastitu neodlučnost i neposobnost. Sindikati u Hrvatskoj nisu slabi, ali tvrdnja da su glavni krivci za izostanak reformi naprosto preuveličava njihov utjecaj u društvu. Savez samostalnih sindikata Hrvatske u proteklih je 25 godina neprestano zagovarao i zahtijevao ključne i kvalitetne reforme, od formuliranja jasne razvojne vizije zemlje te ekonomskih i socijalnih politika koje nam i dalje nedostaju, pa do reforme javne uprave i obrazovnog sustava. Ono čemu smo se protivili bili su kratkovidni i društveno štetni potezi koje su vlade nazivale reformama, iako to zapravo nisu bile reforme.
Koji je glavni uzrok opadanja utjecaja sindikata posljednjih godina u Hrvatskoj?
- Uzroci opadanja utjecaja sindikata zapravo su prilično slični u cijeloj Europi. S jedne strane, globalizacija i promjene u strukturi ekonomije i radnim odnosima zahtijevaju nove oblike sindikalnog organiziranja i djelovanja, koji ne nastaju preko noći. S druge strane, međunarodne institucije i nacionalne vlade aktivno su radile na smanjivanju snage sindikalnog pokreta, kroz promjene ne samo radnog zakonodavstva nego i zakonskih normi koje reguliraju rad sindikata. Uvjeti za sindikalni rad su stoga svagdje teški, no od sindikalne borbe ne odustajemo, jer vjerujemo da su sindikati danas, i radnicima i cjelom društvu, jednako potrebni i korisni kao i bilo kada u modernoj povijesti. SSSH i trenutno provodi različite reformske procese kojima nastojimo promijeniti načine sindikalnog organiziranja i rada i modernizirati naše sindikate, no kao što sam rekao, to je dugotrajan i postupan proces.
Kojim bi se pravcima sindikati trebali razvijati žele li ojačati svoj utjecaj?
- Prije svega, sindikati moraju pronaći načine sindikalnog organiziranja i učinkovitije zaštite prava radnika u sektorima koji tradicionalno nisu bili sindikalno organizirani, te kod malih i srednjih poslodavaca. To posebno uključuje tzv. prekarne radnike kojih je sve više. Sve to zahtijeva promjenu našeg rada, jer nije isto sindikalno raditi u velikim podružnicama i s mnogo individualnih članova zaposlenih kod različitih poslodavaca.
Drugo, moramo se više okrenuti javnosti i izgradnji savezništva s pojedincima i organizacijama koji se bore za iste ciljeve kao i mi, bez obzira na to odakle dolaze. Javnost danas nažalost ima jako površnu sliku o sindikatima, čiji se rad izjednačava s medijskim nastupima sindikalnih čelnika i nekoliko većih prosvjeda godišnje koji su medijima zanimljivi. No pravu snagu sindikalnog pokreta čine tisuće sindikalnih povjerenika koji svoj posao rade volonterski i iz uvjerenja, i koji svakoga dana, često u vrlo teškim uvjetima, zastupaju naše članove. Velika većina njih svoj posao radi dobro, i ostvaruje rezultate. No moramo raditi više na razvoju demokratske kulture i uključivanju članova u sindikalni rad. Jer sindikat su upravo njegovi članovi, i snaga sindikata ovisi o tomu koliko su se oni spremni uključiti u sindikalni rad, i podržati sindikalne akcije.(D.J.)
VILIM RIBIĆ (MHS)
Svim snagama se borimo protiv razgradnje socijalne države
Dojam je kako sindikati u Hrvatskoj nisu opravdali očekivanja, da su nekako ostali na pola puta iz socijalističke prošlosti preko tranzicije društva u ovodobni tržišni kapitalizam. Kako to komentirate?
- Kao besmislicu bez ikakve veze s činjenicama i stvarnošću. To je nešto tek tako izrečeno, jer govorniku paše ili je pak puka refleksija propagande medija u privatnom vlasništvu protiv radnih ljudi i njihovih organizacija. Ta propaganda tvrdi da su sindikati slabi, a istovremeno tvrdi kako radnici imaju prevelika prava u kolektivnim ugovorima. Pametnome dosta. Nije jasno što onaj koji ima takav dojam pod tim uopće podrazumijeva. Demokratski sindikati su sa socijalističkom prošlošću raskrstili još ranih devedesetih godina. Sindikat znanosti, koji ja predstavljam, pionir je demokratskog i slobodnog sindikalnog organiziranja nakon 45 godina pseudosindikalizma i stvaran je na antikomunističkoj i domoljubnoj platformi, što tada nije baš, kao što znate, bilo bez rizika. Tzv. sindikati u socijalizmu bili su puka transmisija partije i nisu mogli kritizirati vlast, nisu smjeli štrajkati, nisu mogli pregovarati o cijeni rada, nisu bili neovisni... Današnji upravo to čine. I što je tu na pola puta? Baš kao i s trudnoćom. Ne možete biti napola trudni.
Čuju se i zamjerke kako su sindikati glavni kočničari reformi kod svih dosadašnjih hrvatskih vlada, pa i sadašnje. Kako komentirate takve kvalifikacije i smatrate li se odgovornim za izostanak nekih od ključnih reformi?
- Kao još jednu besmislicu protugrađanske i proturadničke propagande. Recite mi kako su to sindikati spriječili reformu pravosuđa, čira hrvatskog društva, kako su spriječili reformu teritorijalnog ustroja, ili uklanjanje birokratskih prepreka u osnivanju i poslovanju poduzetnika, kako su spriječili reformu zemljišnih knjiga, ili reformu javnih poduzeća? Vidite, sve su to čirevi hrvatskog društva, s kojima sindikati nisu imali i nemaju nikakve veze. Te promjene uvijek je priječila i danas priječi politika. Tamo gdje sindikati imaju utjecaj tamo su odavno zagovarali reforme (primjerice modernizaciju sveučilišta, javne uprave). Pa i sada najčvršće stoje iza kurikularne reforme. Međutim, ne valja brkati reforme i razgradnju socijalne države. Ako je razgradnja socijalne države reforma, onda smo mi doista kočničari reformi.
Koji je glavni uzrok opadanja utjecaja sindikata posljednjih godina u Hrvatskoj?
- Vidim bar tri razloga. Utjecaj sindikata doista manje-više opada ne samo u Hrvatskoj već i u Europi. Upravo Europska konfederacija sindikata provodi kampanju protiv gušenja sindikalnih prava i prava na kolektivno pregovaranje, a sve to na tragu pokušaja razgradnje europskog socijalnog modela. U europskom parlamentu imaju potporu već trećine zastupnika, uglavnom socijaldemokratski orijentiranih (za usporedbu, naši su socijaldemokrati punom parom radili na smanjenju tih prava dok su bili na vlasti). Dakle, problem postoji globalno, kao posljedica duha vremena, koji karakterizira dominacija neoliberalnih stajališta. Iako je ta ideologija izazvala svjetsku krizu, ona je upravo tu krizu iskoristila za daljnji obračun sa sindikatima kao jedinim organizacijama koje mogu spriječiti razgradnju socijalne pravde u Europi. Inače, domaća medijska propaganda, potpuno uklopljena u gornji trend, već više od deset godina lažima i podmetanjima potkopava sindikate, iako za to nema nikakvih objektivnih razloga. Radne ljude su nazivali parazitima, sindikate kočničarima, a sindikalne čelnike sumnjivim ljudima, iako su sindikati prema svim pokazateljima najčestitiji dio hrvatskog društva. Naravno da mediji utječu na glave ljudi koji onda ne vjeruju nikomu, pa ni sindikatima. Stoga je doista teško mobilizirati mase u obrani njihovih vlastitih interesa. Trijumf te propagande je nesumnjiv.
Hrvatski narod nije senzibiliziran za socijalna pitanja ni približno koliko je senzibiliziran za nacionalna pitanja. Za nacionalna pitanja je krvario i to je duboko u njegovu DNK-u, pa i onda kada ne postoji objektivna nacionalna ugroza. Za socijalna pitanja se nije ni približno toliko napinjao. U socijalizmu je sve dobio na gotovo, a u kapitalizmu su više sindikalni pregovarači izborili nego što su sami radni ljudi u tome sudjelovali.
Kojim bi se pravcima sindikati trebali razvijati žele li ojačati svoj utjecaj?
- Postojeće stanje sindikati s ovakvim mentalnim stanjem nacije i duhovno-vrijednosnim okruženjem ne mogu prevladati sami. Moraju imati široku potporu intelektualne zajednice i politike. Bez političkog organiziranja potpuno će se marginalizirati. Tako ja to vidim.(D.J.)
KREŠIMIR SEVER (NHS)
Sindikati nisu njihovi vođe, nego njihovi članovi
Dojam je kako sindikati u Hrvatskoj nisu opravdali očekivanja, da su nekako ostali na pola puta iz socijalističke prošlosti preko tranzicije društva u ovodobni tržišni kapitalizam. Kako to komentirate?
- Ne znam čiji je to dojam i o čijim je i kojim očekivanjima, koja sindikati nisu opravdali, riječ. Sindikati nisu neka individualna bića s vlastitom svijesti i osobnosti. Oni su udruženja ljudi, interesna udruženja radnika u koja se radnici udružuju svojom slobodnom voljom da bi tako u zajedništvu, mnogo snažniji i utjecajniji nego kao izolirani i slabi pojedinci, štitili i promicali svoja prava i interese. (...) Sasvim sigurno, većina sindikata u Hrvatskoj nije izgubljena u nekom međuvremenu i međuprostoru, u nekom “Nigdjezemlju”, između socijalizma i tržišnog kapitalizma, nego vrlo predano i mnogo uspješnije negoli se u javnosti o tome probija spoznaja, djeluju u današnjem složenom i za radnike itekako teškom društvu. No, da se ne smetne s uma, sindikati nisu njihovi vođe, iako su po njima često prepoznatljivi. Sindikati su njihovi članovi.
Čuju se i zamjerke kako su sindikati glavni kočničari reformi kod svih dosadašnjih hrvatskih vlada, pa i sadašnje. Kako komentirate takve kvalifikacije i smatrate li se odgovornim za izostanak nekih od ključnih reformi?
- Kad se tako uopćeno i neodređeno konstatira kao što ste ovim pitanjem učinili, onda se iz takve konstatacije može svašta zaključiti vezano uz njezina izvorišta. No, precizno određenje je nužno. A ono glasi da takve zamjerke dolaze iz dijela politike, dijela poslodavaca, predstavnika međunarodnih financijskih institucija (MMF-a, Svjetske banke), bonitetnih agencija, neoliberalno orijentiranih “neovisnih” ekonomskih analitičara i dijela medija jednako orijentiranih. Dakle, dolaze zapravo iz istoga kruga. To su krugovi koji su tržišno gospodarstvo poistovjetili s tržišnim društvom. A to nije i ne smije biti isto. I kad mjere i reforme idu u smjeru da se društvo želi pretvoriti u tržišno, sindikati se moraju tomu suprotstaviti. Kad se kapital i profit postavljaju ispred i iznad radnika, tada sindikati moraju biti protiv.(...) Primjerice, vrijednu narodnu imovinu ni jedna politička vlast nema pravo rasprodavati. Ako javne vlasti reformama pokušavaju suprotno, tada sindikati moraju reagirati i tada sam ponosan ako smo kočničari takvih reformi. Dapače, naša su uloga i obveza biti kočničarima u takvim slučajevima.
Koji je glavni uzrok opadanja utjecaja sindikata posljednjih godina u Hrvatskoj?
- Ne mogu se složiti s tezom o opadanju utjecaja sindikata posljednjih godina u Hrvatskoj. Čak i u vrijeme marginalizacije socijalnih partnera i socijalnog dijaloga u Hrvatskoj, što je snažno provodila bivša, a nastavlja i nova vlada, sindikati ne gube utjecaj. Njih se tom marginalizacijom koju provode političke elite na vlasti, zajedno s dijelom poslodavaca i dijelom medija, pokušava isključiti što je više moguće iz javnog prostora i donošenja i provođenja javnih politika, zakona i propisa, jer smetaju. To se čini i raznim pokušajima diskreditacije njihovih vodstava, od prozivki o dugovječnosti na njihovim pozicijama do plaća i slično. Ponetko to i “popije”.(...) Djelujući u tim i takvim uvjetima, sindikati su itekako uspješni. Na žalost vijesti o njihovom uspješnom djelovanju teško se probijaju u javnost. Puno su češće one informacije koje ih oslikavaju u sasvim drugom svjetlu, pa tako netko površno ili pogrešno informiran ili zlonamjeran može steći ili imati dojam o sindikalnoj slaboj uspješnosti i sindikalnom gubljenju utjecaja.
Kojim bi se pravcima sindikati trebali razvijati žele li ojačati svoj utjecaj?
- Sindikati u prvom redu trebaju poraditi na javnom informiranju o svojem djelovanju i radu. Moraju se još snažnije ekipirati, pogotovo za terenski rad. Moraju naći način za ulazak u sustav obrazovanja kako bi mladima, učenicima i studentima, govorili o sindikalnom djelovanju i organiziranju, o radničkoj i društvenoj solidarnosti, o društvu po mjeri čovjeka, kapitalizmu s humanim licem.(...) Nužno je i zbližavanje sindikata i, što je moguće više, zajedničko djelovanje prema javnim vlastima i poslodavcima na nacionalnoj i lokalnim razinama. Zbližavanje će voditi k okrupnjavanju i međusobnom udruživanju. Posebnu pozornost sindikati trebaju pokloniti upravljanju financijskim sredstvima sindikata, jačanju štrajkaških edukacijskih i socijalnih fondova. Trebaju prepoznavati suvremene informacijsko-komunikacijske tehnike i tehnologije i služiti se njima. Jednostavno, trebaju biti dio današnjega, suvremenoga svijeta, aktivni sukreatori društva, upravo zato da ono ne “otklizi” u pravcu otuđenosti od građana, od ljudi i njihovih interesa.(D.J.)
OZREN MATIJAŠEVIĆ (HURS)
Kočničare reformi treba tražiti u politici, ne u sindikatima
Dojam je kako sindikati u Hrvatskoj nisu opravdali očekivanja, da su nekako ostali na pola puta iz socijalističke prošlosti preko tranzicije društva u ovodobni tržišni kapitalizam. Kako to komentirate?
- Sindikati, kao interesne organizacije radništva, sastavni su dio društva u kojem djeluju. U tom pogledu oni dijele društvenu i ekonomsku dinamiku okruženja koje se nalazi tu gdje se nalazi. Zbog toga ne prihvaćam tezu da su sindikati u toj dinamici negdje zapeli, usporedimo li ih s drugim dionicima gospodarsko-socijalnih odnosa. Mislim da su građani unatrag desetak godina mnogo više očekivali prije svega od vlada koje su posve zakazale, ali i poslovne zajednice koja kaska za međunarodnom konkurencijom.
To, međutim, nipošto ne znači da su sindikati imuni na pogreške i promašaje. No, govorimo li generalno, ne slažem se s ocjenom da su sindikati nešto posebno zapeli u tranziciji. Ništa više od drugih dionika društva. Ako bismo nešto u procesu tranzicije gospodarstva mogli detektirati kao problem sa stajališta sindikata, to je onda svakako otežana mogućnost pristupa sindikata novijim industrijama, korporacijama i malim poslodavcima.
Razloge treba tražiti ponajprije u tome što ti poslodavci ne žele sindikat i svojim radnicima "preporučuju" da se sindikalno ne organiziraju, što u uvjetima hrvatske nezaposlenosti zvuči kao uvjerljiva preporuka. No, da se ne zavaravamo, sindikatima opada članstvo, nerijetko smo nesložni, nemamo dobar javni imidž, teško se približavamo mladima, no usprkos svemu, bili bismo sretni da, primjerice, hrvatske vlade rade podjednako dobro u interesu građana Hrvatske, kao i sindikati u interesu članova i radnika.
Čuju se i zamjerke kako su sindikati glavni kočničari reformi kod svih dosadašnjih hrvatskih vlada, pa i sadašnje. Kako komentirate takve kvalifikacije i smatrate li se odgovornim za izostanak nekih od ključnih reformi?
- Sindikati sigurno nisu glavni kočničari reformi. Takvo što reći će vam političari koji su u pravilu u više navrata bili u poziciji obavljati funkciju vlasti, pa za svoju nesposobnost i zanimarivanje javnog interesa optužuju druge. Glavne kočničare reformi treba tražiti u politici, što se upravo sada i odvija. Odmah po izborima tri glavne političke opcije nadmetali su se u najavama reformi, a danas se ne mogu dogovoriti ni oko čega. Desetljeća lošeg upravljanja ostavila su za sobom zemlju isprepletenu mrežom korupcije i nepotizma, a dok se ta mreža ne sasiječe u komade, neće biti ni reformi.
Mi za početak kao društvo trebamo prestati gubiti bitku s kriminalom, koji je glavni kočničar ikakvog napretka u zemlji. Kamo sreće da su sindikati glavni kočničari napretka jer to bi značilo da smo uljuđeniji i uspješniji nego što jesmo.
Koji je glavni uzrok opadanja utjecaja sindikata posljednjih godina u Hrvatskoj?
- Sindikati polako gube članstvo. HURS je, doduše, u tome iznimka, jer u posljednjih desetak godina bilježimo konstantan rast broja članova, ali ukupna sindikalna organiziranost opada. Osim toga, mnogima odgovara opadanje utjecaja sindikata, od politike, financijskih institucija i moćnika, poslodavaca, sve do dijela medija. U društvu slabi svijest o korisnosti socijalnog dijaloga općenito, a globalna financijska kriza od koje se još nismo oporavili, tome je itekako pridonijela. Posljednje garniture Banskih dvora pritom su posve zanemarile mogućnosti koje bi im otvorilo prihvaćanje sindikata za partnere u odgovoru na izazove vremena u kojem živimo, a mi im se nismo uspjeli nametnuti. Apatija koja je prisutna u našem društvu utječe i na nas pa su mogućnosti našeg proaktivnog djelovanja sužene.
Kojim bi se pravcima sindikati trebali razvijati žele li ojačati svoj utjecaj?
- Sindikati moraju naći put do mladih ljudi, moraju naći načina kako ih organizirati. U zdravom društvu sindikati su potrebni i korisni, što pokazuju prakse brojnih europskih zemalja s bogatom tradicijom sindikalizma. Hrvatska za početak treba trasirati put svoga daljnjeg razvoja, jer bez povećanja razine zaposlenosti u RH sigurno neće doći do porasta utjecaja i daljnjeg razvoja sindikata.
Kada se zaposlenost vrati u neke normalne okvire, vjerujte da će sindikati, u kojima radi dosta vrijednih ljudi, pronaći načina za svoju reafirmaciju i jačanje utjecaja, uz neizostavno učenje, usvajanje znanja i praćenje trendova u svijetu gospodarsko socijalnih odnosa.(D.J.)