Vezani članci
HRVATSKI SINDIKATI (II.)
INTERVJU TJEDNA: NINA POLOŠKI VOKIĆ
Više od pola stoljeća Savez sindikata Hrvatske (SSH) bio je središnja sindikalna organizacija u Hrvatskoj u sastavu kojega je djelovalo više strukovnih sindikata. Bila su to komunistička vremena (1945. - 1990.) pa su i sindikati bili uglavnom deklarativne naravi jer je Partija odlučivala o svemu, pa i o boljitku radničke klase na njezinu putu u socijalistički raj.
Nakon uspostave samostalne i neovisne Republike Hrvatske, promijenio se i položaj sindikata. Prvi neovisni sindikati u RH bili su Sindikat strojovođa i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, osnovani u jesen 1989. godine i siječnju 1990. Nešto kasnije, na 1. Kongresu održanom 11. - 13. svibnja 1990., utemeljen je SSSH, a iste su godine osnovani i Nezavisni sindikat Hrvatske sa sjedištem u Vinkovcima, Konfederacija nezavisnih radnika Hrvatske te Hrvatska unija sindikata (HUS). Zapravo su u demokratskoj RH sindikati počeli bujati k'o gljive poslije kiše, pa je u samo nekoliko godina od uvođenja sindikalnog pluralizma u Hrvatskoj djelovalo više od 100 sindikalnih organizacija! Kasnije se ta rascijepljenost ublažila, opstali su najveći, i najbogatiji, no problemi su se neprestano generirali, članstvo se rasipalo, pojedinci su napuštali dosadašnje sindikate i osnivali vlastite. I tako do konačnog stasanja pet reprezentativnih središnjica, koje okupljaju i okrupnjuju glavninu sindikalne scene u RH.
1. SVIBNJA SVI SAMO NA GRAH
Mnogi posljednjih godina postavljaju pitanje što su zapravo hrvatski sindikati, kakva je njihova stvarna moć, zašto njihov utjecaj slabi, premda se pet sindikalnih središnjica koje pokrivaju oko 35 % hrvatskih zaposlenika na papiru doima kao i te kako jaka sindikalna snaga.
Sindikatima, odnosno njihovim šefovima, nerijetko se spočitava i da su kočničari reformi ne samo aktualne nego i svih dosadašnjih hrvatskih vlada, a kao argument spominje se nedostatak kooperativnosti s Vladom (vladama) i poslodavcima (Udrugom poslodavaca), što samo otežava umjesto da olakšava situaciju, osobito kad su reforme nužne kako bi se bar krenulo putem izlaska iz krize, s oporavkom gospodarstva, većom zaposlenošću, otvaranjem novih radnih mjesta.
Sindikati takve kvalifikacije oštro odbacuju i tvrde da nisu odgovorni za loše stanje u zemlji. Kažu da se sukladno svojoj ulozi u društvu stalno zalažu za prava svojih članova, ali i drugih zaposlenih, da žele aktivno sudjelovati u svim važnim razgovorima, pregovorima i dogovorima oko radničkih prava, donošenja zakona (posebno ZOR-a) i njihovih usvajanja. Također podsjećaju da kad nešto krene pogrešnim smjerom, uvijek pravodobno reagiraju, najave drastične sindikalne mjere i velike masovne prosvjede.
No, puno od toga ostane mrtvo slovo na papiru, bez obzira na to što sindikati misle suprotno. Jer kad stigne 1. svibnja, dan graha, obvezatno se još malo galami protiv vlasti koja ne vodi računa u radničkoj klasi, padu standarda ljudi, socijali itd. I tako prođe još jedna godina, s malo usputnih žestokih riječi, uz tu i tamo koji bučniji prosvjed, kojih je, pošteno govoreći ipak bilo, no od masovnih okupljanja kakve vidimo u nekim članicama EU-a (Španjolska, Francuska...) nikad ništa. Jednostavno, mnogi analitičari sindikalne scene (Nina Pološki Vokić, Dragan Bagić...) naglašavaju kako našim sindikatima (i sindikalnim čelnicima, prije svega), manjka hrabrosti i odlučnosti, a to i ne mogu imati jer nerijetko ispod radara javnosti paktiraju s politikom (čast izuzetcima, dakako), izvršnom vlasti napose, a kad to i ne rade, onda su protiv vlasti ne zbog boljitka svoga članstva nego vlastitih povlastica koje se ustrajno trude zadržati. Ispada, reći će cinici, kako su takvi kakvi su hrvatski sindikalni čelnici nekakva družina superheroja, ali superheroja za stvaranje medijskog dojma borbenosti i zalaganja za radnike, no kad treba načiniti korak dalje - onda se u hipu skidaju maske i primiri u hladovini, a neka ono što su eventualno zakuhali (uz časne izuzetke, ponavljamo) rješava netko drugi. Ili ne rješava, pa onda imamo status quo.
Čuju se čak i teze kako sindikatima zapravo ide naruku gomilanje neriješenih problema u državi, od ideoloških podjela do aktualnih problema u Oreškovićevoj vladi, jer im to navodno ulijeva nadu da neki drastični reformski zahvati (mirovina od 67. godine) možda za sada i neće proći budući da Vlada i Sabor imaju prečih briga, uključujući i one s partizanima i ustašama.
Premda su u 25 godina samostalne i neovisne Hrvatske i sindikati već odavno trebali odrasti i postati važan, odgovoran i efikasan čimbenik, niz je elemenata koji upućuje na drukčije stanje. Naravno, sad će netko kazati kakva država, takvi sindikati, jer se ni država, unatoč članstvu u Europskoj uniji, još nije riješila nekih dječjih bolesti. Tranzicija iz komunizma u kapitalizam je tu onaj nezaobilazi čimbenik koji treba uzeti u obzir i kad je država u pitanju, napose privatno vlasništvo, ali i kad se radi o sindikatima koji su se isto tako razvijali u kaotičnim okolnostima pretvorbe, u sjeni Domovinskog rata i poraća.
KONZERVATIVNE INSTITUCIJE
Sve u svemu, hrvatskim sindikatima nedostaje jedan važan element koji imaju sindikati na Zapadu. Gledajući naime šire i dublje, u samu genezu sindikalnog pokreta, zaključak je da su sindikati zapravo konzervativne institucije, koje su se povijesno razvijale paralelno s razvojem samog kapitalizma. Pojednostavljeno - sindikati i kapitalizam u neodvojivoj su vezi, i to traje već gotovo 150 godina, uz uspone i padove međusobnih odnosa, hrpu problema, uključujući i spregu kriminala i sindikata, u čemu je SAD prednjačio. Danas je u SAD-u druga priča, iako pokojni Jimmy Hoffa i drugi moćni šefovi sindikata svako malo iskrsnu u nekom sočnom traču. Ili u Hollywoodu. Kod nas, u RH, takve sindikalne tradicije, takvog iskustva nema, jer smo u kapitalizam prešli prije samo 25 godina. I to u kapitalizam tipa “tko je jamio, jamio je”, u što su se uklopili i neki sindikati, odnosno sindikalni čelnici, koji se u takvom bremenitom tranzicijskom skoku iz socijalizma i komunizma u kapitalizam i slobodno tržište nisu najbolje snašli. Neki povjesničari sindikalnog pokreta, uključujući i razdoblje bivše Jugoslavije, naglašavaju kako su i sindikati, slično kao i mnoge stranke u RH, u startu svoj kadar lako popunili iz lagera bivših komunističkih sindikalista, što je nasljeđe koje je na sindikatima u RH ostavilo i te kako vidljiv trag.
No vratimo se u sadašnje stanje. Najveću otegotnu okolnost u razvitku sindikalne borbe u Hrvatskoj predstavlja višegodišnja jalovost pet sindikalnih središnjica (NHS, SSSH, MSH, URSH, HUS) zbog čijeg su nerijetko izraženog oportunizma sindikati generalno izgubili povjerenje i dignitet među radnicima i širim stanovništvom. Glavni je uzrok opadanja utjecaja sindikata to što većinu njihovih čelnika najviše zanima vlastita promocija, probitak, organizacijski su razmrvljeni te potpuno neaktivni u privlačenju novih članova. Samo petina sindikalnih šefova mlađa je od 40 godina. Je li napokon došlo vrijeme za promjenu sindikata i njihovih čelnika?
NEPRIJEPORNI VOĐE I NEUSPJEH
Čini se da jest. Jer teško je sjetiti se bar jedne od glasno najavljivanih sindikalnih akcija, a koja je u praksi uspjela. A riječ je o organizacijama “koje se mogu pohvaliti nekima od najboljih i najvećih članskih baza, horizontalno i vertikalno uređenih gotovo do savršenstva, sa svom pripadajućom infrastrukturom, logistikom i zakonskim uporištima prema kojima hrvatski sindikati čine neke od najmnogobrojnijih i najmoćnijih organizacija.”
Prema posljednjim statističkim podatcima, hrvatski sindikati imaju čak 423.964 člana. A s 534 sindikalne organizacije, gustoća sindikalne pokrivenosti im je na razini od 34,7 posto. U stvarnosti to znači da je 34,7 posto hrvatskih radnika učlanjeno u bar jedan od nekoliko stotina hrvatskih sindikata, a brojka je daleko nadmašila prosjek Europske unije u kojoj je u pravilu u sindikat učlanjeno manje od četvrtine europskih zaposlenika (23,4 posto).
Dobroj statistici unatoč, 15 najvažnijih sindikata nikako ne uspijevaju kvalitetno zaštititi one koje predstavljaju, a u posljednje vrijeme riječ je o stotinama tisuća ljudi koji su dotaknuli dno. Bit će da razlog za neuspjeh leži u dugovječnim i neprijepornim sindikalnim vođama koji otvaraju kompanije za prodaju stanova, ulažu u nekretnine, ljetuju u sindikalnim odmaralištima, dok o radnim odnosima razmišljaju kroz već zaboravljene doktrine. Drugim riječima, ni sindikalni čelnici nisu imuni na afere, a od afera nije, između ostalih, izuzet ni Mijat Stanić, sindikalist iz HAC-a, koji sebe valjda smatra supermenom među sindikalistima u Lijepoj našoj.
Inače, puno toga o sindikatima danas pokazuje istraživanje pod nazivom “Poželjna obilježja sindikalnih vođa današnjice”, u kojem je znanstvenica i profesorica sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Nina Pološki Vokić istražila što o sindikalnim vođama misle razni akteri poslovnog života naše zemlje, kako bi ih mijenjali, koliko su zastarjeli i kako trebaju izgledati sindikalni vođe organizacija 21. stoljeća.
- Definitivno je stiglo vrijeme za smjenu dobrog dijela sindikalnog vodstva koje je zastarjelo, osipa mu se članstvo, loše kotira i koristi sindikalne prakse koje više ne mogu pratiti potrebe i razvoj novijih poslovnih organizacija - rekla je Nina Pološki Vokić.
Profesorica je na uzorku od 178 menadžera, stručnjaka za ljudske potencijale, zaposlenika, sindikalnih povjerenika i čelnika te predstavnika države ispitala što smatraju glavnim razlogom opadanja sindikalnog članstva i utjecaja. Većina ispitanika, naime, ustvrdila je kako su glavni uzrok opadanja utjecaja sindikata “sindikalni čelnici koji su zainteresirani za vlastiti probitak i dobrobit”, na drugom mjestu našao se problem razmrvljenosti sindikata, a kao treće je isplivala njihova neaktivnost u privlačenju novih članova.
- Ne mogu reći da su me rezultati previše začudili, ali smatrala sam krajnje neobičnim da nitko od sindikata po završetku ovog istraživanja nije imao potrebu suočiti se s nalazima znanstvenoga rada koji nije bio politički obojen i koji je za cilj imao pokazati smjer u kojem bi se te organizacije dalje trebale razvijati - izjavila je Nina Pološki Vokić.
Nina Pološki Vokić na temelju prilično poražavajućih rezultata spomenutih istraživanja nudi pravce u kojima bi se sindikati trebali razvijati žele li ojačati svoj utjecaj i modernizirati zastarjele prakse:
“Postoje mnogi mehanizmi koji su na raspolaganju za modernizaciju ovih sustava, ali na prvome mjestu potrebno je pod hitno pomladiti sindikalno čelništvo te u njihov rad uključivati sve veći broj žena, ali i nekih netradicionalnih skupina o kojima sindikati dosad nisu vodili brigu.” Kao primjer Pološki Vokić navodi mogućnost da se u rad sindikata, kao što je to uostalom praksa u svijetu, uključe i zaposlenici koji nemaju nužno iza sebe upisani stalni radni odnos, ali koji baš poput zaposlenika na neodređeno imaju potrebe, probleme i vlastite vizije poslovne okoline. “To je ono što se u svijetu naziva poslovni sindikalizam, a što podrazumijeva da sindikati svoje zahtjeve i radne odnose prilagođavaju prilikama i poslovanju kompanija u kojima djeluju, da s menadžerima njeguju partnerske odnose i da razumiju kako se sindikalna uloga ne svodi na puko polaganje zahtjeva za zadržavanjem baš svakog radnog mjesta, pod svaku cijenu i u svakoj prilici.”
Dakle, kontinuirano smanjivanje radnih i socijalnih prava koje bi moglo biti dodatno ubrzano najavljenim "reformskim" mjerama novih hrvatskih vlasti iziskuje novu sindikalnu strategiju. Već se naziru taktike nove sindikalne solidarnosti koja bi trebala utjecati na dinamiku borbe radnika za njihova prava. Postupno raste i scena novih, radikalnijih sindikata koji bi mogli postati konkurencija tromim i kompromitiranim središnjicama.
Što se pak radnog zakonodavstva tiče, u Hrvatskoj se već godinama prati opće trendove liberalizacije i fleksibilizacije tržišta rada, što u prijevodu znači da se zakoni o radu pišu po mjeri poslodavaca. Ali živimo u surovom kapitalizmu, pa je to i očekivano, no tu je sad uloga sindikata i te kako važna, da se dijalogom, pregovorima i snagom argumenata u srazu s poslodavcima i Vladom izbore za što povoljniji položaj svojih članova, ali i svih radnika, posebno u okolnostima otežanog poslovanja, krize i recesije.
REORGANIZACIJA
Nadalje, mnogi radnici danas nisu sindikalno organizirani, a ni dosadašnji rad sindikalnih središnjica nije bio na visini zadatka. Stoga u novije vrijeme širi zamah radničko-sindikalna borba dobiva upravo preko općih, negranskih sindikata, koji nastoje okupiti sve radnike, bez obzira na industrijsku granu ili geografski smještaj.
Unatoč mnogim otegotnim okolnostima, radničko-sindikalna borba u Hrvatskoj ima budućnost, ali ona umnogome ovisi i o snazi samih sindikata. Jer osim spomenute nužnosti međusindikalnog povezivanja, potrebno je poraditi i na širenju svijesti o sadašnjem stanju kapitalizma, ovodobne kapitalističke klase (poslodavaca), širih društveno-političkih i socijalnih uvjeta, napose liberalne demokracije. Radništvo, organizirano u sindikate, treba prestati na kapitalizam gledati kroz prizmu povijesnih bespuća nego kroz vizuru 21. stoljeća. Drugim riječima, radništvo i poslodavci ne moraju biti prijatelji, ali mora prevladati razum i dijalog, pa je u tom slučaju moguća i neka ravnoteža. Je li to utopistički ideal ili objektivno mogući suživot, pokazat će vrijeme.
Darko JERKOVIĆ/Damir GREGOROVIĆ
NOVO ORGANIZIRANJE
Pozitivni pomaci radničke borbe
Primjer novog sindikalnog organiziranja je i Novi sindikat Marija Ivekovića osnovan 2002. te novoosnovani Sindikat radnika Hrvatske sa sjedištem u Osijeku, pod vodstvom Darka Andrašeka, bivšeg predsjednika radničkog vijeća Osječke pivovare. Iako ustrojen teritorijalno, Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije također nije granski. Njihov predsjednik Bruno Bulić pitanje radničke solidarnosti smatra prijeko potrebnim. Na takvom tragu je i Predrag Sekulić, radnik sisačke Rafinerije i bivši predsjednik radničkog vijeća Ine koji je u studenome 2015. odlučio osnovati sindikat Nova solidarnost. Nikola Ptić iz udruge BRID (Baza za radničku inicijaivu i demokratizaciju) pojavu sindikata Nova solidarnost smatra pozitivnim pomakom u dinamici radničko-sindikalne borbe.
VEĆA SOLIDARNOST
Signal borbenije sindikalne scene
Brojne okolnosti radnike potiču na strateško pozicioniranje taktikom nove međusindikalne solidarnosti koja utječe na smjer i dinamiku njihove borbe za svoja prava. Prošlog su ljeta tako održana dva radnička prosvjeda koja su pokazala takve tendencije. Radnike šibenskog TLM-a su na prosvjed u Zagreb došli podržati radnici TIBO-a iz Matulja, dok su u Sisku radnike Metalinga došli podržati radnici Rafinerije Sisak. Primjer sindikalno-radničke solidarnosti jest i nedavna novčana pomoć sindikatu Nova solidarnost od strane triju sindikata - Nezavisnog cestarskog sindikata, Preporoda i Tehnosa. Iako se mogu činiti kao sitni koraci, upravo su navedeni primjeri kvalitetni i poticajni signali razvitka nove i borbenije sindikalne scene. U vremenima sve jačih nasrtaja kapitala na radnička prava, gdje se ni postojeći Zakon o radu često ne poštuje, radnička klasa u Hrvatskoj treba novi zamah preko sindikalne borbe temeljene na principima zajedništva i solidarnosti.
Mnogi posljednjih godina postavljaju pitanje što su zapravo hrvatski sindikati, kakva je njihova stvarna moć, zašto njihov utjecaj slabi...
Sindikati naravno misle da nisu odgovorni za loše stanje u zemlji, kažu da se sukladno svojoj ulozi u društvu stalno zalažu za prava svojih članova...
Naravno, mnogi će kazati kakva država, takvi sindikati, jer se ni država, unatoč članstvu u EU, još nije riješila nekih dječjih bolesti...
Hrvatskim sindikatima nedostaje jedan važan element koji imaju sindikati na Zapadu - stoljeće i pol razvoja paralelno s razvojem kapitalizma...