Novosti
DIJELOVI SLAVONIJE

Prazna sela, škole bez đaka, kuće
bez vrijednosti, a staje bez stoke
Objavljeno 11. svibnja, 2016.
- Tu je na djelu subekumena – demografska polupustoš - kaže dr. Živić

Vezani članci

NAJNIŽE CIJENE NEKRETNINA U HRVATSKOJ

U Vukovaru kvadrat stana ili kuće pao na 350 eura

Prazne, ruševne kuće zarasle u korov što u nizu zauzimaju i po pola ulice, nekretnine se nude u bescjenje, nezaposlenost, izostanak gospodarskih subjekata i aktivnosti, teška socijalna slika, slaba naseljenost... - današnja je, poražavajuća slika sve većeg broja sela Đakovštine.

Ovaj dio Osječko-baranjske županije ima razgranatu ruralnu mrežu s oko 55 sela među kojima razvojem prednjače ona na istoku Đakovštine, u općini Semeljci, potom sela u prigradskom prstenu, pa Satnica Đakovačka, Strizivojna i još neka, no pojedina gube bitku pred negativnim trendovima, vrijednost gube i nekretnine, pa se prodaju bagatelno. Potvrđuje to i đakovački trgovac nekretninama Vlado Rechner, koji kaže da su nekretnine u selima u odnosu na gradske jeftinije i do 50 posto po sistemu “što udaljenije od grada - to jeftinije”, pa spominje Levanjsku Varoš, Slobodnu Vlast, Mandićevac...

U Breznici, tridesetak kilometara od Đakova, prodaje se stara kuća za samo 24.000 kuna.

- Ljudima padne mrak na oči i daju samo da prodaju. Pa se u prigradskim, velikim Piškorevcima, u centru sela prodaje kuća za 8000 eura. U selima kuće idu već za 5000, 8000 do 10.000 eura. Trend je “što starije to bolje” jer ih ljudi traže radi zemljišta - kaže Rechner, a kao primjer bagatelnih cijena kuća spominje i 30-ak kilometara od grada udaljenu Slobodnu Vlast.

Sve zarasta u šikaru

No, dodaje, prodaja ondje jako slabo ide. Sela su, kao crvotočinom, “nagrižena” praznim kućama čiji su ukućani, starci, umrli, a one propadaju i zarastaju u šikaru.

– Nema li nikakve rodbine nakon smrti ukućana, pripadnu općinama ili centrima za socijalnu skrb ako su ukućani bili na njihovoj skrbi - kaže Rechner.

Nekad punih staja stoke, a razumljivo je da se ruralno stanovništvo ponajprije bavi poljoprivredom, danas su pojedina ovdašnja sela (gotovo) bez krave. I to je danak krahu domaćeg mljekarstva i stočarstva uopće.

- U Preslatincima je, kada sam počeo raditi 1990., bilo oko 200 krava. Danas to selo nema ni jedne mliječne krave, znači nema ni kapi domaćega mlijeka! Ostala su samo tri goveda - upozorava privatni veterinar iz Kućanaca Mirko Bareš. U njegovu selu, dodaje, broj krava s 200 pao je na 35. Nije bolje ni u Pridvorju, gdje je broj krava, kaže stočarka Vesna Horvat, pao u posljednjih 25 godina s 210 na – 43, od čega se trećina tog broja nalazi u njezinoj staji. Njezina je simentalka ovih dana, što je prava rijetkost, otelila trojke, pa je samo prinovom u njezinoj staji kravlji fond u Pridvorju osnažen za 10 posto.

– Teško je. Zadnja cijena koju je dobilo moje mlijeko I. klase tek je 2,20 kuna - kaže Vesna.

Sve su to sela Drenjanštine čije je središte Drenje u bivšoj državi po razvijenosti gotovo puhalo “za vrat” i danas najnaprednijim Semeljcima.

– U vrijeme PIK-a Đakovo i tadašnje vinarije bilo je to radničko selo i, poslije Semeljaca, možda drugo po naprednosti 1970-ih i 1980-ih. A onda je počelo gašenje kooperacija, propast PIK-a i sve se to odrazilo na sliku sela danas - kaže Bareš. Uz njega, i drugi se slažu da je propast nekad moćnog mastodonta, PIK-a, “presjekla” brojna sela Đakovštine. Jer, svojevremeno je u PIK-u radilo i do 3200 radnika, cijele obitelji. Govorilo se i obistinilo: Kad kihne PIK, gripu će imati cijela Đakovština.

– Točno se s propašću PIK-a može razlučiti socijalna slika prije toga i nakon što je nestao kombinat. Brojni po selima bili su vezani uz PIK-ove kooperacije i tako rješavali egzistenciju - kaže ravnateljica Centra za socijalnu skrb Đakovo Dubravka Petrović.

Na četvornom kilometru 6,9 stanovnika

U evidenciji Centra su 1292 korisnika socijalne pomoći od čega na grad Đakovo “otpada” njih 493, što znači da je “socijala” prevagnula u selima, više od 60 posto. A što je život na “socijalki” znaju ponajbolje u Krndiji u općini Punitovci.

– Svi u Krndiji su maltene na socijalnoj pomoći - kaže načelnica Jasna Matković, dok Dubravka Petrović dodaje: “Tko god je mogao, odselio se odande!”

Nekad njemačko selo, čije je stanovnike nakon II. svj. rata partizanska vlast odvela u logore za folksdojčere i u nj naselila koloniste, živi danas kao bolesnik na boci za kisik – sa samo 50-ak duša, s tek pokojim zaposlenim na obližnjoj farmi, bez škole, trgovine, prometnih veza, društvenog života, KUD-a, DVD-a... I nije Krndija jedina bez tih elementarnih potreba – nemaju ih ni Ratkov Dol, Paučje, Milinac, Ovčara. Sela su to u najsiromašnijoj općini Đakovštine, Levanjskoj Varoši, kraju bogatom šumama, drvnom masom, izvorima, vodom, pa i onom ljekovitom sumpornom, prirodnim ljepotama, ali s naseljenošću slabijom i od – Like, s naslijeđenim infrastrukturnim problemima, slabom zaposlenošću, bez tvrtki i poduzetničke inicijative, s mršavom poljoprivredom i drastičnim demografskim padom.

– Iako prema popisu iz 2011. imamo 1250 stanovnika, u devet naselja, na 136 km2, realno, stalno živi nas oko 950 - kaže načelnik Slavko Tidlačka. To je samo 6,9 stanovnika na četvorni kilometar, dok je prosječna gustoća naseljenosti u Lici, ističe demograf dr. Dražen Živić s Instituta Ivo Pilar u Vukovaru, od sedam do osam stanovnika na četvorni kilometar!

- U demografskoj literaturi tu je na djelu subekumena – demografska polupustoš - kaže dr. Živić. Hrvatski prosjek je 77 stanovnika na kilometar četvorni.

Osim Varoši, ni jedno selo nema školu, a jedina preostala, ona u Levanjskoj Varoši, kaže ravnatelj Mate Knežević, broji 83 učenika. Nekada je taj kraj, kaže, imao i više od 2000 stanovnika, a varoška škola 1960-ih i po 350 đaka.

20 godina bez djece

- Selo Ovčara više od 20 godina nema ni jedno dijete, sve više je vikend-naselje. Djecom se urušio i Musić, sada sa samo dva učenika, a to uskoro čeka i Majar, gdje je prije bilo i 20 đaka. Iz Milinca već pet-šest godina nemamo ni jedno dijete, a Ratkov Dol “se seli” u Slobodnu Vlast. Znakovit je podatak iz prošle godine za dan škole – tri puta je više umrlih (21) nego rođenih (samo 7) - upozorava na odumiranje ovog kraja Knežević.

Utječe na to i vrlo niska zaposlenost. Primjer Breznice – dok je radila tamošnja kupka, što je bila naslonjena na izvor ljekovite sumporne vode, selo je pulsiralo životom, brojni seljani radili su u kupki, u mjesto dolazili kupači i turisti. A danas ni kupke, ni živosti, selo ni dućan nema. Prije nekoliko godina kroz taj kraj prošla je, mislilo se tada, cesta spasa – državna D 38, Đakovo - Požega, no neki jači promet i do danas je izostao. Knežević, po struci povjesničar, znakovito kaže: “Ta cesta kasni bar 20-30 godina.”

Možda je slučaj obitelji Jasmine i Benedikta Bobinca iz Preslatinaca najzornija sublimacija sve težine aktualnog trenutka sela i života. Sa šestero djece među koje se uvukla i bolest, traže pomoć dobrih ljudi, ne za novcem, nego za gradnju kupaonice u trošnom kućerku koji su jedino mogli kupiti u ovom “slijepom crijevu”.

- Ni suprug ni ja ne radimo, živimo od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Povremeno suprug, stolar, obavi kojekakve radove, ali ni toga nema često - kaže Jasmina.

Suzana ŽUPAN
URED PUČKE PRAVOBRANITELJICE:
Najčešće se žale na nedostupnost javnih usluga

U Uredu pučke pravobraniteljice Lore Vidović ističu kako im se ljudi iz ruralnih sredina najviše obraćaju žaleći se na nedostupnost javnih usluga poput situacija vezanih uz promet, električnu energiju, ljeti na nedostatak vode, udaljenost liječnika, ljekarne i sl. Drugim riječima, pritužbe im se odnose na ono što je čovjeku osnovno za podlogu za kvalitetan život što je za život u urbanim sredinama sasvim uobičajeno i podrazumijeva se “pod normalno”. No, iz Ureda pučke pravobraniteljice ističu da ni život u gradu automatski ne jamči sve uvjete, da, npr., i u pojedinim dijelovima metropole, Zagreba, ljudi žive bez kanalizacije ili ceste. Pučka pravobraniteljica početkom godine u suradnji s ostalim pravobraniteljicama održala je konferenciju znakovita naziva “Daleko od grada – i od prava?” kada je detektirano niz primjera uskrate javnih usluga i drugih sadržaja upravo zbog života na selu.

“SLUČAJ KRNDIJA”:
Cijelo selo u vlasništvu države

Selo Krndija, njegovo sve malobrojnije stanovništvo, budućnost ponajprije ne vidi zbog razloga što je cijelo mjesto – u vlasništvu države. Nakon prisilnog iseljavanja Nijemaca i naseljavanja kolonista, sva imovina, kuće i zemlja pripali su državi, koja se do danas, kaže načelnica Jasna Matković, nije vlasnički “skinula” s te imovine. “U takvim okolnostima nitko ne želi ulagati u kuće, okućnice i drugo. Pokušavamo se izboriti za Krndijaše s DUUDI-jem da se sva zemljišta, sve čestice prebace na Općinu, pa da se potom sva ta imovina daruje seljanima, da bi mogli ulagati u svoje, da ono i formalno, na papiru, postane njihovo”, kaže Matković.

NEKA IZUMRLA, NEKA ISELJENA

Dok je Krndija nakon II. svjetskog rata raseljena zbog ideoloških, političkih razloga, Malo i Veliko Nabrđe iseljeni su i sravnjeni sa zemljom zbog gradnje Vojnog poligona Gašinci, selo Borovik zbog gradnje akumulacijskog jezera i regulacije toka Vuke, a Sikirevački Merolino iseljen je zbog formiranja kombinata Jasinje. Čenkovo i Borojevci su izumrli, a takva sudbina prijeti još nekolicini sela Đakovštine.

cijela sela

nestaju, propadaju i zarastaju u korov

Možda ste propustili...

RAZVOJ MREŽE PETE GENERACIJE DILJEM EU-A

Osijek bi mogao postati - prvi hrvatski 5G grad

NACIONALNI DAN SIGURNOSTI CESTOVNOG PROMETA - 21. LISTOPADA

Mobitel je jedan od najčešćih uzroka prometnih nesreća

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana