Prazne, ruševne kuće zarasle u korov što u nizu zauzimaju i po pola ulice, nekretnine se nude u bescjenje, nezaposlenost, izostanak gospodarskih subjekata i aktivnosti, teška socijalna slika, slaba naseljenost... - današnja je, poražavajuća slika sve većeg broja sela Đakovštine.

Ovaj dio Osječko-baranjske županije ima razgranatu ruralnu mrežu s oko 55 sela među kojima razvojem prednjače ona na istoku Đakovštine, u općini Semeljci, potom sela u prigradskom prstenu, pa Satnica Đakovačka, Strizivojna i još neka, no pojedina gube bitku pred negativnim trendovima, vrijednost gube i nekretnine, pa se prodaju bagatelno. Potvrđuje to i đakovački trgovac nekretninama Vlado Rechner, koji kaže da su nekretnine u selima u odnosu na gradske jeftinije i do 50 posto po sistemu “što udaljenije od grada - to jeftinije”, pa spominje Levanjsku Varoš, Slobodnu Vlast, Mandićevac...

U Breznici, tridesetak kilometara od Đakova, prodaje se stara kuća za samo 24.000 kuna.

- Ljudima padne mrak na oči i daju samo da prodaju. Pa se u prigradskim, velikim Piškorevcima, u centru sela prodaje kuća za 8000 eura. U selima kuće idu već za 5000, 8000 do 10.000 eura. Trend je “što starije to bolje” jer ih ljudi traže radi zemljišta - kaže Rechner, a kao primjer bagatelnih cijena kuća spominje i 30-ak kilometara od grada udaljenu Slobodnu Vlast.

No, dodaje, prodaja ondje jako slabo ide. Sela su, kao crvotočinom, “nagrižena” praznim kućama čiji su ukućani, starci, umrli, a one propadaju i zarastaju u šikaru.

– Nema li nikakve rodbine nakon smrti ukućana, pripadnu općinama ili centrima za socijalnu skrb ako su ukućani bili na njihovoj skrbi - kaže Rechner.

Nekad punih staja stoke, a razumljivo je da se ruralno stanovništvo ponajprije bavi poljoprivredom, danas su pojedina ovdašnja sela (gotovo) bez krave. I to je danak krahu domaćeg mljekarstva i stočarstva uopće.

- U Preslatincima je, kada sam počeo raditi 1990., bilo oko 200 krava. Danas to selo nema ni jedne mliječne krave, znači nema ni kapi domaćega mlijeka! Ostala su samo tri goveda - upozorava privatni veterinar iz Kućanaca Mirko Bareš. U njegovu selu, dodaje, broj krava s 200 pao je na 35. Nije bolje ni u Pridvorju, gdje je broj krava, kaže stočarka Vesna Horvat, pao u posljednjih 25 godina s 210 na – 43, od čega se trećina tog broja nalazi u njezinoj staji. Njezina je simentalka ovih dana, što je prava rijetkost, otelila trojke, pa je samo prinovom u njezinoj staji kravlji fond u Pridvorju osnažen za 10 posto.

– Teško je. Zadnja cijena koju je dobilo moje mlijeko I. klase tek je 2,20 kuna - kaže Vesna.

Sve su to sela Drenjanštine čije je središte Drenje u bivšoj državi po razvijenosti gotovo puhalo “za vrat” i danas najnaprednijim Semeljcima.

– U vrijeme PIK-a Đakovo i tadašnje vinarije bilo je to radničko selo i, poslije Semeljaca, možda drugo po naprednosti 1970-ih i 1980-ih. A onda je počelo gašenje kooperacija, propast PIK-a i sve se to odrazilo na sliku sela danas - kaže Bareš. Uz njega, i drugi se slažu da je propast nekad moćnog mastodonta, PIK-a, “presjekla” brojna sela Đakovštine. Jer, svojevremeno je u PIK-u radilo i do 3200 radnika, cijele obitelji. Govorilo se i obistinilo: Kad kihne PIK, gripu će imati cijela Đakovština.

– Točno se s propašću PIK-a može razlučiti socijalna slika prije toga i nakon što je nestao kombinat. Brojni po selima bili su vezani uz PIK-ove kooperacije i tako rješavali egzistenciju - kaže ravnateljica Centra za socijalnu skrb Đakovo Dubravka Petrović.

U evidenciji Centra su 1292 korisnika socijalne pomoći od čega na grad Đakovo “otpada” njih 493, što znači da je “socijala” prevagnula u selima, više od 60 posto. A što je život na “socijalki” znaju ponajbolje u Krndiji u općini Punitovci.

– Svi u Krndiji su maltene na socijalnoj pomoći - kaže načelnica Jasna Matković, dok Dubravka Petrović dodaje: “Tko god je mogao, odselio se odande!”

Nekad njemačko selo, čije je stanovnike nakon II. svj. rata partizanska vlast odvela u logore za folksdojčere i u nj naselila koloniste, živi danas kao bolesnik na boci za kisik – sa samo 50-ak duša, s tek pokojim zaposlenim na obližnjoj farmi, bez škole, trgovine, prometnih veza, društvenog života, KUD-a, DVD-a... I nije Krndija jedina bez tih elementarnih potreba – nemaju ih ni Ratkov Dol, Paučje, Milinac, Ovčara. Sela su to u najsiromašnijoj općini Đakovštine, Levanjskoj Varoši, kraju bogatom šumama, drvnom masom, izvorima, vodom, pa i onom ljekovitom sumpornom, prirodnim ljepotama, ali s naseljenošću slabijom i od – Like, s naslijeđenim infrastrukturnim problemima, slabom zaposlenošću, bez tvrtki i poduzetničke inicijative, s mršavom poljoprivredom i drastičnim demografskim padom.

– Iako prema popisu iz 2011. imamo 1250 stanovnika, u devet naselja, na 136 km2, realno, stalno živi nas oko 950 - kaže načelnik Slavko Tidlačka. To je samo 6,9 stanovnika na četvorni kilometar, dok je prosječna gustoća naseljenosti u Lici, ističe demograf dr. Dražen Živić s Instituta Ivo Pilar u Vukovaru, od sedam do osam stanovnika na četvorni kilometar!

- U demografskoj literaturi tu je na djelu subekumena – demografska polupustoš - kaže dr. Živić. Hrvatski prosjek je 77 stanovnika na kilometar četvorni.

Osim Varoši, ni jedno selo nema školu, a jedina preostala, ona u Levanjskoj Varoši, kaže ravnatelj Mate Knežević, broji 83 učenika. Nekada je taj kraj, kaže, imao i više od 2000 stanovnika, a varoška škola 1960-ih i po 350 đaka.

- Selo Ovčara više od 20 godina nema ni jedno dijete, sve više je vikend-naselje. Djecom se urušio i Musić, sada sa samo dva učenika, a to uskoro čeka i Majar, gdje je prije bilo i 20 đaka. Iz Milinca već pet-šest godina nemamo ni jedno dijete, a Ratkov Dol “se seli” u Slobodnu Vlast. Znakovit je podatak iz prošle godine za dan škole – tri puta je više umrlih (21) nego rođenih (samo 7) - upozorava na odumiranje ovog kraja Knežević.

Utječe na to i vrlo niska zaposlenost. Primjer Breznice – dok je radila tamošnja kupka, što je bila naslonjena na izvor ljekovite sumporne vode, selo je pulsiralo životom, brojni seljani radili su u kupki, u mjesto dolazili kupači i turisti. A danas ni kupke, ni živosti, selo ni dućan nema. Prije nekoliko godina kroz taj kraj prošla je, mislilo se tada, cesta spasa – državna D 38, Đakovo - Požega, no neki jači promet i do danas je izostao. Knežević, po struci povjesničar, znakovito kaže: “Ta cesta kasni bar 20-30 godina.”

Možda je slučaj obitelji Jasmine i Benedikta Bobinca iz Preslatinaca najzornija sublimacija sve težine aktualnog trenutka sela i života. Sa šestero djece među koje se uvukla i bolest, traže pomoć dobrih ljudi, ne za novcem, nego za gradnju kupaonice u trošnom kućerku koji su jedino mogli kupiti u ovom “slijepom crijevu”.

- Ni suprug ni ja ne radimo, živimo od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Povremeno suprug, stolar, obavi kojekakve radove, ali ni toga nema često - kaže Jasmina.