Objavljeno 5. svibnja, 2016.
Jedino su mu društvo petnaestak pasa i mačka
BRŠADIN – Sudbina se okrutno poigrala Čedomirom Vojvodićem, 65-godišnjakom koji će to tako i sam opisati. Rodom je iz Županje, no danas živi u maloj, trošnoj vikendici u ataru Bršadina, sela uz cestu Vukovar – Vinkovci. Prije 20-ak godina Čedomir je, kaže, nosio odijelo i kravatu, vozio automobil, imao posao. Danas je bez adrese, s 800 kuna socijalne pomoći.
– Ah, nekim stjecajem okolnosti tako je ispalo – reći će kratko o svom životnom putu vadeći iz trošne lisnice i jedan brižljivo sačuvan trag iz prošlosti – posjetnicu šefa računovodstva na kojoj je njegovo ime, uz koje stoji i kratica oec. Živio je i radio u rodnoj Županji, no ispričat će kako je 1994. godine s majkom otišao u inozemstvo i vratio se kada je prošao rat. Nije se ženio, rodbine nema, majka je preminula, a on je, kaže, najjeftiniji smještaj pronašao u Bršadinu. Skromno kazuje da bi volio bolje uvjete, no njegov se slučaj nerijetko gubio između Županje, na koju su mu glasili svi odnedavno istekli dokumenti, i općine Trpinja, na čijem prostoru boravi posljednjih godina. Dobio je “socijalu”, na kojoj je “silno zahvalan”, no poštara pričeka negdje u selu jer je do njega, preko blatnog poljskog puta i guste šikare, teško doći. Bez struje i vode Čedomir, pak, dane provodi – s većim brojem pasa i jednom mačkom.
– Živeći u stanu u Županji, nikad nisam imao ni jednu životinju. Ovdje u Bršadinu, došao mi je Žućo s još osmero malih štenaca, koje smo udomili preko udruge u Vukovaru. Žući će sad deset godina, onda je došla Mrvica, netko ju je odbacio, nisam je imao srca ostaviti, donio sam je k sebi. I druge sam tako našao – priča dok broji kako s njim živi šest-sedam odraslih pasa i osmero štenadi. I jedna žuta mačka. Kada bi imao dvorište, pustio bi ih da šeću, bar Žuću i Mrvicu, kojih se ne može odreći.
Vojvodić će reći i kako mu pomažu “dobri, izvanredni ljudi”.
– Drukčije sam zamišljao starost, školovao sam se, radio bih radije nego primao “socijalu”. Uskoro ću valjda dobiti neku mirovinu. Zdravlje me služi, jedino me noga boli... – kazuje Čedomir, čija je priča, igrom slučaja, stigla na Facebook i vrlo su se brzo javili ljudi koji žele pomoći.
– Dobio sam hranu za sebe i pse, odjeću i obuću – kaže.
Preko dvoje Vukovaraca, Slavka i Tee, dobio je i mobilni telefon da ga mogu kontaktirati jer pokušavaju udomiti bar štence, a druge pse sterilizirati. Otvorili su mu i račun za pomoć.
Sanja BUTIGAN
NAJTEŽE MU PADA SAMOĆA
“Javilo se dosta dobrih ljudi s raznih strana, iz Slavonskog Broda, iz Rijeke, žele poslati hranu, odjeću, Tea mu je nabavila štap za hodanje koji Čedomir čuva. Na žalost, hranu nema gdje čuvati, pa molimo ljude da pričekaju i pošalju poslije”, kazuje Slavko, koji Čedomiru donese i novine jer, kako on sam kaže, posebno voli pročitati što se zbiva u Županji i Slavoniji, a najteže mu pada – samoća.