Dosadašnji plan i program Biologije zahtijeva rasterećenje i moderniji pristup podučavanja. Sukladno tomu, SRS za Biologiju imao je cilj osmisliti novi kurikul Biologije. No, ako uz ovaj kurikul ne bude službeno predviđen dodatni dokument koji određuje jasan odgojno-obrazovni standard ili ako on sam ne bude sadržajno dopunjen i definiran, može se pretpostaviti da će korisnici ovakvog kurikula, kako bi olakšali posao, trebati konzultirati stare, do tada važeće programe i stare udžbenike. (Primjerice, Ispitni katalog za maturu iz biologije iz šk. g. 2015./16. vrlo je jasno sadržajno definiran, što se ne bi moglo reći za ovaj kurikul.) Postavlja se onda pitanje čemu služi ovaj novi kurikul - jedna od njegovih najvažnijih zadaća trebala bi biti da (re)definira sadržaje i njihov opseg te ih potom poveže i upoređuje. Na ovaj način dobiva se dojam da on ne služi tomu da stvori red i jasnoću, već kaos i prostor za manipulaciju. Prema ovako nejasnim i maglovitim ishodima nemoguće je nastavnicima nedvosmisleno otkriti što točno trebaju prenijeti djeci i nemoguće je objektivno i pravedno vrednovati usvojenost znanja te razvijenost vještina i vrijednosti kod učenika, što bi pravilan i dobro izgrađen kompetencijski pristup kako u izradi kurikula, tako u učenju i poučavanju trebao osigurati. Da bi se osigurala objektivnost i pravednost u poučavanju, učenju i vrednovanju postignuća učenika, nužno je osim navođenja ishoda utvrditi koja su to ključna znanja (pojmovi i teme) te vještine i vrijednosti koje će se razvijati tijekom usvajanja tih znanja.

Konceptualni pristup ovdje nije dobro shvaćen, odnosno primijenjen, s njime se pretjeralo kao da je on sam sebi svrha, što bi u slučaju njegove primjene rezultiralo problemima u nastavi i lošim rezultatima kod učenika. Umjesto da se potakne kreativnost kod učenika, “kreativnost” je uz ovakav kurikul nametnuta nastavnicima koji iz njega ne mogu znati što se od njih očekuje i prisiljeni su “snalaziti se” kako tko zna i umije. Također nisu dani standardi prema kojima bi trebali biti oblikovani i izrađeni udžbenici, niti jasni kriteriji prema kojima bi se oni trebali vrednovati i odobriti, mišljenje je mr. sc. Mirka Ruščića, s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, objavljeno na portalu Cjelovita kurukuralna reforma.

O kurikulu smo razgovarali i s prof. dr. Mladenom Ančićem, povjesničarom s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, koji se sustavno bavio tom temom.

- Sud o cjelovitoj kurikulnoj (ili kurikularnoj) reformi u mome je slučaju daleko izvan horizonta mogućega - to bi mogao učiniti samo netko tko je proučio sve dokumente, a pri tomu raspolaže ekspertnim znanjem iz područja organizacije i funkcioniranja obrazovnoga sustava. Što se tiče dr. Borisa Jokića, jasno je da je riječ o čovjeku koji jako dobro vlada vještinom javnoga komuniciranja, a koliki mu je utjecaj bio u stvaranju svih i pojedinih dokumenata reforme, mogu reći samo oni koji su sudjelovali u cijelome poslu. Konačno, ono o čemu doista mogu govoriti odnosi se na kurikule iz predmeta Povijest za osnovne i srednje škole. Po mome sudu oni su 'složeni' brzopleto i bez valjanih priprema, u sadržajnom smislu se vidi izostanak neke vrsti kolektivnoga rada potrebnog za ovakav pothvat - valja naglasiti kako nema tog 'stručnjaka' koji može sam definirati sadržaj takvoga dokumenta, a to je pokušao učiniti prof. dr. Neven Budak (ostali suradnici u Stručnoj skupini nemaju nikakvih kvalifikacija za takav posao). Čini se poprilično besmislenim povjeriti jedan tako važan posao samo jednoj osobi - neće valjda hrvatski obrazovni sustav 'štancati' nekakve 'intelektualne/duhovne klonove' prof. Budaka!

Je li kurikul kakav je u prijedlogu ideološki obojen, i je li povijesno i metodološki prihvatljiv ili nije?

- Red odgovora ću obrnuti u odnosu na pitanje. U smislu onoga što su stečevine moderne povijesne znanosti, a što može ući u sadržaje obrazovnoga procesa, kurikuli su popriličan promašaj, počevši od toga da se danas u pitanje dovodi klasična periodizacija ('stari', 'srednji' i 'novi vijek'), pa do toga da (stvarni) autor dokumenata smatra kako hrvatska povijest nije ujedno i europska povijest. Metodološki je dokument praktično neprovediv jer počiva na temeljnoj ideji da učenici neće učiti povijest, već će se obrazovati za istraživače prošlosti. Ideje koje očigledno potječu od drugoga autora, nastavnice metodike nastave povijesti na Odsjeku za povijest FF-a Sveučilišta u Zagrebu, dr. Snježane Koren, prispodobljene su potrebama studenata povijesti, a ne učenicima osnovnih i srednjih škola. Zbog tih razloga, a za podrobno elaboriranje ovakvih ocjena, treba puno više prostora, smatram kako ovakav kurikul jednostavno nije primjenjiv i da ga treba raditi iz početka, na posve drugi način, u etapama u kojima bi sudjelovala kolektivna tijela različitoga sastava. Ovakvoj ocjeni svakako pridonosi i činjenica da su predloženi dokumenti krajnje jednostrano ideologizirani, pri čemu opet valja naglasiti - takav dokument ne može ne biti prožet ideologijama, no to prožimanje mora uravnotežiti različite ideološke obrasce prisutne u suvremenom društvu. Jednostrana ideologiziranost se možda ponajbolje očituje u činjenici da sukladno predloženom kurikulu učenici hrvatskih škola ne bi stekli nikakvu predodžbu o važnosti religije u starim društvima, a onda susljedno ne bi mogli shvatiti ni što znači sekularizacija, kao jedan od najvažnijih procesa europske povijesti od 16. stoljeća nadalje.

Prema mišljenju mnogih dvojbena je i forma i sadržaj. Kako to komentirate?

- Mislim da sve nevolje potječu od načina na koji su dokumenti nastali. Na njima je radio vrlo uzak krug ljudi, organiziranih u jednoj vrsti hijerarhijske piramide. S vrha te piramide su dolazile ideje (u javnoj raspravi na HIP-u prof. Budak je jasno rekao da ovo smatra autorskim radom) koje su onda članovi Stručne skupine samo prevodili u sadržaj dokumenta. Koliko ja znam, čak je pet od devet ljudi blisko vezano uz dvije udruge (Hrvatska udruga nastavnika povijesti i EUROCLIO) koje svojim ukupnim djelovanjem mogu izazvati zazor, poglavito zbog načina na koji se kroz to djelovanje interpretira povijest 20. stoljeća.

Može li kurikul uopće proći, i tko ga zapravo gura, takvog kakav jest? Navodno putovi vode i do SDP-a?

- Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da netko 'gura' provođenje reforme po ovakvim dokumentima, jer čak i glavni autor tvrdi kako želi dobiti vrlo široku suglasnost oko dokumenata, a je li i koliko je pri tomu iskren to nikako ne mogu znati. S druge strane, reforma je pokrenuta u vrijeme SDP-ove vlade, pa valja pretpostaviti kako se ona doživljava i u dnevnopolitičkoj sferi kao 'stvar' te stranke, to prije što bi se i spomenuta jednostrana ideologiziranost mogla tumačiti kao eksplikacija ljevičarskih svjetonazorskih postulata (ako se uopće današnji SDP može smatrati ljevičarskom strankom).

Može li javna rasprava o tom dokumentu korigirati neke stvari, riješiti očite dubioze?

- Moj je sud da se od ovih dokumenata nikakvim 'popravljanjima' ne može doći do nečega što bi se moglo instalirati u obrazovni sustav. Ovakvi dokumenti nisu 'autorski' i moraju se raditi prema posve drukčijim procedurama - stručne službe MZOS-a moraju napraviti iscrpnu raščlambu načina na koji se povijest danas uči u školi. Na sljedećoj razini valja definirati što u tome ne valja i što treba mijenjati, kako bi se oblikovao način učenja toga predmeta koji će ispunjavati dva temeljna zahtjeva - obrazovanje pripadnika društvene zajednice koju tvore Hrvati i drugi koji su državljani RH te stvaranje podloge za oblikovanje načina mišljenja prispodobljenoga potrebama suvremenoga društva. Potom se kroz raspravu kvalificiranih stručnjaka definiraju sadržaji koji će odgovoriti tim zahtjevima. Konačno, stručna skupina, koja uključuje i nastavnike praktičare, te sadržaje oblikuje u kurikul. Samo na takav način, ponavljam prema mome sudu (koji se može promijeniti ako netko predoči uvjerljive argumente), moguće je složiti dokumente od dalekosežne važnosti i značenja za cijelo društvo. Činjenica da za takav pothvat treba najmanje dvije godine (u optimalnim uvjetima) u tome kontekstu ne znači ništa.

Kakva će, prema vama, biti konačna odluka nadležnog ministarstva?

- Odluka MZOS-a bit će politička odluka, a ja nikad nisam imao sklonosti i želje baviti se tim poslom, pa stoga ne mogu ni na koji način 'predvidjeti' kako bi ta odluka mogla glasiti i izgledati.(D.J.)

Svoj stav u svezu Nacionalnog kurikuluma iskazao je i Ivica Nikić, prof. hrvatskog jezika i književnosti i dipl. knjižničar, iz Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek te županijski povjerenik Područnog odbora Osijek Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, o novom kurikulumu kaže:

Nikić naglašava važnost promjena, no isto tako dvoji nad nekim elementima sadržanima u Nacionalnom kurikulumu, onakvom kakav je predstavljen javnosti i o kojem sad slijedi javna rasprava.

- Govoriti o novom kurikulumu potrebno je i važno jer u društvenom smislu riječ je o najrelevantnijoj temi o kojoj ovisi budućnost u Lijepoj Našoj. Sigurni smo da želimo promjene u obrazovnom sustavu, budući da se on zbog različitih razloga urušava i stoji na istoj poziciji duže vremena. Vrtići, osnovne i srednje škole u Hrvatskoj prevažan su nacionalni resurs da bi ga se guralo na marginu. Činjenica radi, u njemu je zaposleno oko 70 tisuća ljudi, mahom visokoobrazovanih profesionalaca, kojima je povjerena važna društvena uloga. Ako želimo dobrobit svakoga pojedinca i ostvarenje društvenoga napretka, onda taj sustav treba naglašavati i financijski pratiti, jer ulaganje u znanje je najbolja i najbrže vraćena investicija.

No, dodaje naš sugovornik, za neke ideje promjena iz kurikularnih očekivanja, ponekad prosvjetari nisu sigurni jesu li iluzija ili stvarnost. Primjerice, jednaki uvjeti za sve. Činjenice kažu da škole rade u različitim uvjetima, jer postoje elitne, privatne, otočke, brdsko-planinske, škole iz većih gradova ili Zagreba te se dobiva dojam da su naglašeno izražene socijalne razlike i velikom se broju građana smanjuje kvalitetno obrazovanje. Iako bi trebalo biti usustavljeno jednako za sve prema slovu zakona, a jesu li, pita se Nikić.

- Sve češće se spominje i ekonomska, tržišna logika kao način promišljanja i u obrazovnom sustavu, viškovima zaposlenika te tretiranje prosvjete i kulture kao potrošnje i sustava koji guta naš novac. Međutim, rezultati su na burzama rada i u odlasku izvan granice Republike Hrvatske. Neki kritičari sustava to zovu amerikanizacija i spominju neoliberalne koncepcije, koje su tržišno orijentirane i ne žele putem dobrih javnih servisa - sustava, dobiti obrazovane pojedince. Trebamo li građane, porezne obveznike, kritički orijentirane individualce, koji misle svojom glavom i često primjećuju nemoralne, medijske, političke i ine manipulacije koje nisu u službi općeg dobra? Škole bi trebale biti mjesto poučavanja, cjelovitog učenja novih znanstveno utemeljinih spoznaja, druženja i dobro iskorištenog vremena u povećim satnicama. Zapravo sve izvanškolske sadržaje obavlja netko drugi, a roditelji ih plaćaju, no s obzirom na ekonomsku situaciju, pitanje je koliko ih to zaista može plaćati. Dijelimo se na one koji mogu, imaju startnu poziciju i sve druge koji trebaju raditi za minimalac, plaćati poreze ili otići u bijeli svijet - smatra naš sugovornik, istaknuvši:

- Naravno, većina zaposlenika, nastavnoga osoblja i ljudi u sustavu odgoja i obrazovanja, zasićena je svim ministrima i dosadašnjim reformama, promjenama vezanim uz političke fraze i iluzije, k tome potplaćena i rijetko u mogućnosti stalnog stručnog usavršavanja, a trebala bi biti snaga koji nosi kurikularne obzore. Dakako, u njih treba najviše uložiti, jer su nositelji novih kurikularnih strujanja i entuzijasti. Često se spominje i odgoj kao zanemareni dio školskih aktivnosti, a svakodnevica to potvrđuje. Stvari bi trebalo dobro posložiti, sjajno organizirati, a ljude motivirati i onda će doći i rezultati - mišljenja je sindikalni povjerenik Nikić.

Neozbiljno je, prema njegovu mišljenju i kolega mu iz zbornice, u novom kurikulumu odabrati literaturu i lektiru za nove kurikularne obzore, a ne osigurati sredstva za njih, i to samo senzacionalizma radi i izazivanja bure u javnosti.

- Škole nemaju vlastita sredstva za opremanje, imaju dotrajala učila, spužvu i kredu, kao tehnološko dostignuće, a trebaju mijenjati stvari nabolje. Sada se trebamo usuglasiti hoće li učenici čitati staru i 'dosadnu' lektiru ili novu koje nema ni u obveznom primjerku. Naš je prijedlog izabrati recentne pisce i razdoblja od nacionalne važnosti, odrediti im maksimalan (ovisno o profilu škola) broj, po umjetničkoj razini i riječi stručnjaka kao obvezne te uvesti nova popularnija izdanja, što mladi ljude više vole te sustavno dati obvezno i izborno. Prema pravilima igre svi onda mogu sudjelovati, timski i profesionalno, a individualna razvodnjavanja neka budu iznimka - zaključuje prof. Ivica Nikić.( V. LATINOVIĆ)

Kakvo je mišljenje o Radoj skupini i gdje su glavni problemi u kurikulumu kad je povijest u pitanju, pitali smo doc. dr. sc. Antu Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra?

- Vjerujem u dobronamjernost svih koji su radili i rade na kurikulumu, a onima koji su do sada radili zahvalan sam što su prihvatili rad na projektu koji je iznimno značajan za budućnost naše djece i Hrvatske. No, stručne rasprave o novom kurikulumu pokazuju da stručnu skupinu koja je do sada radila treba pojačati novim ljudima iz znanstvenih ustanova. Zapravo je već na početku trebalo angažirati znanstvenike koji istražuju različita razdoblja povijesti, kao svojevrsne mentore timu odabranom na natječaju. Sada treba odrediti stručne recenzente postojećega sadržaja i pristiglih primjedbi. U državnim ustanovama ima dovoljno stručnjaka koji bi takvu recenziju shvatili kao dio svoga posla i odradili bez naknade, svjesni važnosti toga projekta. Pritom je poželjno da isto razdoblje recenzira više kolega, s različitih znanstvenih ustanova, tako da u kurikulum, a poslije i u udžbenike uđe samo sadržaj koji je utemeljen na rezultatima znanstvenih istraživanja i provjerenim činjenicama. To znači da bi u izradi kurikuluma, čiji nastavak nije upitan, sada trebalo angažirati sve relevantne znanstvene ustanove, kako bi se sa sadašnjom stručnom ekipom, koja je do sada već uložila mnogo truda, postigao optimalan rezultat i uklonila svaka sumnja da je njegovo provođenje monopol određene skupine ljudi.

Znači reformu školstva treba nastaviti?

- Da, rad na reformi školstva treba nastaviti, upitno je samo je li sadašnja kvaliteta tzv. kurikuluma dovoljna za uvođenje u škole, jer se na djeci ne smije eksperimentirati ni improvizirati. Kad se govori o kvaliteti, nisu toliko važne primjedbe koje se odnose na, blago rečeno, nespretnu formulaciju naziva i opisa pojedinih tema, što se može ispraviti vrlo brzo. Primjerice, nevjerojatno je da se 2016. u novom programu za hrvatske škole spominje formulacija 'ratni sukobi na (post)jugoslavenskom prostoru'!? Mnogo je važnije očitovati se i donijeti zaključak o primjedbama da je 'novi kurikulum povijesti strukturno i metodološki neprihvatljiv', na što upozorava struka s golemim znanjem o metodologiji i iskustvom rada u osnovnoj i srednoj školi. Takve su ocjene zabrinjavajuće, jer ako temelj nije dobar, nema smisla ići dalje prije nego što se to popravi. Zato izjava prof. Nevena Budaka, kao glavnog člana radne skupine za izradu kurikuluma povijesti, da 'kurikulum povijesti od jeseni ne mora eksperimentalno ići u škole, kao što je bilo planirano' te da je 'možda bolje malo pričekati', zvuči kao razumno rješenje dok se ne otklone prijepori i donesu zaključci o primjedbama iznesenim na stručnim raspravama. Zapravo je time sugerirano resornom ministarstvu i Vladi RH da se u provedbu, odnosno 'eksperimentiranje' bar kad je riječ o predmetu povijesti, ne ide već ove jeseni.

Je li kurikulum ideološki obojen i ima li to veze s činjenicom da je obvezan postotak nacionalne povijesti u nastavi smanjen?

- Ne želim u znanstvenu raspravu o tako važnom projektu uvlačiti ideologiju, iako razumijem zašto se postavlja ovo pitanje. Meni je prirodno da je nacionalna povijest u školama zastupljena s bar 50 posto sadržaja. Živimo u Hrvatskoj i trebamo poznavati hrvatsku povijest, što znači i povijest Hrvata u susjednim državama gdje su autohton narod, kao i Hrvata u iseljeništvu. U državi čija je sadašnjost opterećena prošlošću, to se nameće kao nužda, jer se upravo kroz nastavu povijesti budućnost Hrvatske može rasteretiti dosadašnjih utega, koji su rezultat ideološkog, a ne znanstvenog pristupa pojedinim temama. Uostalom, predavanje nacionalne povijesti ne isključuje poznavanje europske i svjetske povijesti, jer hrvatska se povijest ne može razumjeti bez poznavanja istodobnih procesa i događaja u bližem ili širem okružju Hrvatske.

S obzirom na činjenicu da su Hrvati autohton i konstitutivan narod u BiH te da je Hrvatska i ustavom obvezna brinuti se o njima, na kraju obrazovanja u hrvatskim školama djeca bi trebala znati da je Bosna i Hercegovina država i hrvatskog naroda, jednako kao srpskog i bošnjačkog. Izjave da se o Hrvatima u BiH ne može govoriti kao o narodu, nego samo kao o katolicima, pokazuju da dio hrvatskoga društva nije svjestan toga, za što je bar dijelom odgovoran i dosadašnji obrazovni sustav. Stoga je pitanje je li i tih 50 posto dovoljno, posebice ako se nešto više želi znati i o zavičajnoj povijesti?

Držite da u nastavi povijesti ima i posebno zapostavljenih pojmova. Kojih primjerice?

- To su Turska Hrvatska i Banovina Hrvatska, a vrlo su važni za razumijevanje povijesti Hrvata i hrvatske države. Zbog selektivnog prikazivanja izvora i nerazumijevanja konteksta događaja iz Domovinskog rata percepcija pojma Banovina Hrvatska u javnosti je danas uglavnom negativna. Tako se u raspravama o 1990-im Banovina Hrvatska često navodi kao 'dokaz' navodnoga zločinačkog djelovanja hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana prema BiH, ali i navodnog zločinačkog djelovanja drugih hrvatskih dužnosnika i zapovjednika, protiv kojih se i danas podižu optužnice s neutemeljenom optužbom za navodnu 'agresiju na BiH' i 'pokušaj stvaranja tzv. velike Hrvatske u granicama Banovine Hrvatske'. Pritom se zanemaruje da pojam 'Velika Hrvatska' i Banovina Hrvatska nisu istoznačice.

Banovina Hrvatska nije samo povijesna činjenica o hrvatskoj teritorijalnoj i autonomnoj, a u određenoj mjeri i federalnoj jedinici u Kraljevini Jugoslaviji, nego i pojam koji simbolički obuhvaća područje na kojem su Hrvati kao autohton narod živjeli stoljećima (naravno, zbog tadašnjih okolnosti Banovina Hrvatska nije obuhvatila sva takva područja). I na kojem trebaju ostati živjeti! Stoga se kroz predavanje o Banovini Hrvatskoj može objasniti zašto hrvatska politika u Domovinskom ratu nije mogla ni smjela, niti danas smije, zanemariti to područje, odnosno zašto je opstanak Hrvata u BiH jedan od hrvatskih strateških interesa i ciljeva. Istodobno, može se upozoriti i na činjenicu da je Banovina Hrvatska, jednako kao danas RH i BiH, obuhvatila područje na kojem zajedno s Hrvatima žive ljudi drugačije vjere, nacije i kulture te da je poštovanje takve različitosti čvrst zalog prijateljskih odnosa ne samo između spomenute dvije države i tri naroda koji žive u njima nego i preduvjet dobrosusjedskih odnosa sa Srbijom, a time i trajne stabilnosti i mira na prostoru gdje žive Hrvati, čemu svi trebamo težiti. Upravo toga bio je svjestan i predsjednik Tuđman, koji je dogovor Srba, Hrvata i Bošnjaka - muslimana, odnosno postizanje ravnopravnosti svih triju konstitutivnih naroda u BiH, smatrao preduvjetom za opstanak Bosne i Hercegovine. S tom se namjerom, nikada ne izlazeći iz okvira unutarnjeg preuređenja države koje je zadala međunarodna zajednica, provodila hrvatska politika prema BiH u Domovinskom ratu. To pokazuju izvori, samo ih treba cjelovito čitati.

Podatak da se u Hrvatskoj ove godine obilježava 100. obljetnica od 'priznanja' ili izjednačavanja islama s većinskom katoličkom vjerom govori o visokoj razini kulturne i civilizacijske zrelosti hrvatskog naroda te njegovoj toleranciji. Upravo zato hrvatski političari mogu bez kompleksa govoriti o Banovini Hrvatskoj kao pojmu koji, neovisno o državnim granicama, simbolički obuhvaća područje od vitalnog hrvatskog interesa, odnosno od presudnog značaja za budućnost Hrvata u dvije međunarodno priznate, susjedne i prijateljske države – Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sadržaj kurikuluma povijesti na kojem se sada radi budućim hrvatskim političarima i državnicima treba omogućiti spoznaju tih činjenica.(D.J.)

Budući da radim u predmetnoj nastavi (5.-8. razred) u osnovnoj školi, proučavala sam dio kurikuluma uglavnom za taj dio, dakle pišem o njemu. Promjene koje su napravljene i koje se lako uočavaju su: Uveden je pojam domena (područja), gradivo je raspoređeno po njima, što trebamo raditi, više ne piše kao u Nastavnom planu i programu nabrajanjem sadržaja i obrazovnih postignuća, već nabrajanjem ishoda (npr. umjesto “Usvojiti postupak zbrajanja” sad piše “Učenik zbraja”).

Navedene su razrade tih ishoda i preporuke za ostvarivanje. Raspisane su razine usvojenosti (zadovoljavajuća, dobra, vrlo dobra i iznimna, no one se ne poklapaju s ocjenama). Neke cjeline, koje smo prije radili u jednom razredu, sad su rascjepkane kroz više razreda. Neki su sadržaji dodani, a neki prebačeni u srednju školu (no više je dodanih). Nema tu nekog osjetnog pomaka nabolje, osim možda u cjepkanju gradiva kroz više godina. Veliki problem, koji smo dosad imali - nedostatak vremena, povećao se i to je osjetan korak unatrag.

Jedna od glavnih ideja CKR-a je rasteretiti učenike, naučiti ih razmišljati, razviti vještine potrebne za svakodnevni život. Prijedlog kurikuluma iz matematike ne uvažava te zahtjeve. Jasno, ti su ciljevi zapisani u kurikulumu, nije da nisu, međutim glavni propust, zbog kojeg se njih neće moći zadovoljiti jest preopterećenost sadržajima i količinom ishoda koji se trebaju postići. Naime, već sadašnja nastava matematike u osnovnoj školi trpi veliki nedostatak vremena. Pomoglo bi smanjivanje gradiva za 20 % (ili povećanje satnice sa 4 na 5 sati tjedno, no rečeno je da se satnica neće dirati); tek bi se tada sve moglo odraditi kvalitetno. Sad se nema dovoljno vremena ni za obradu, ni za ponavljanje, a onda se zbog toga i ono što smo možda kvalitetno obradili brzo zaboravi. Nije uzalud izreka “Ponavljanje je majka znanja”. Ono što ne ponavljamo i ne koristimo često, mozak jednostavno izbacuje iz pamćenja.

Ovaj kurikulum dodatno povećava taj problem - u nastavu matematike od 5. do 8. razreda dodani su novi sadržaji, osjetno više nego ih je premješteno u srednju školu. Jedan primjer ubačenog gradiva je cjelina Skupovi. Po novom ćemo petaše učiti apstraktnom matematičkom pojmu skupa, elementa skupa, pojmu unije i presjeka, podskupa, što znače zapisi, itd. Je li takvo znanje potrebno prosječnom čovjeku za njegov svakodnevni život?

“Naučiti učenike razmišljati” ne postiže se jednostavnim davanjem savjeta kad, što i kako trebaju. Treba kroz raspravu učenike naučiti argumentirano iznositi svoje mišljenje i braniti ga. Na takve se stvari u nastavi treba potrošiti jako puno vremena, ako želimo imati vidljive rezultate. To vrijeme u nastavi jednostavno nemamo, a nakon primjene ovog prijedloga kurikuluma iz matematike imat ćemo ga još manje.

Drugi problem u ovom prijedlogu kurikuluma je to što ishodi, razrade ishoda i preporuke za ostvarivanje nisu dovoljno kvalitetno napisani. U svezi s nekim ishodima ostaje upitno koliko se kod ostvarivanja ishoda treba ići u širinu i/ili dubinu, trebamo li uopće obraditi neke sadržaje, trebamo li uvesti neke pojmove, što se točno podrazumijeva da treba napraviti. Čini se da se podrazumijeva da će svaki učitelj za sebe donijeti odluke, čak i kod stvari koje bi trebale biti iste za sve. Osim toga, kod nekih ishoda očigledno se koriste pojmovi koje mi učitelji ne bismo trebali koristiti u nastavi, međutim, u prijedlogu kurikuluma nema napomene na takvim mjestima. Kako će onda učenik/učitelj sa sigurnošću znati koja su takva mjesta, odnosno takvi pojmovi? Mnoge stvari koje su nabrojene pod razradom ishoda uopće nisu razvrstane među razinama usvojenosti - što je nedorečenost. Neke razrade ishoda raspisane su tako kao da se ne misli na isto što je napisano u ishodu, što dovodi do zbunjenosti. Neke cjeline, koje se obrađuju kroz velik broj sati, ovdje su opisane s nekoliko šturih rečenica. Neke osnovne stvari koje se unutar njih trebaju napraviti, ovdje nisu ni spomenute (npr. tako je s razlomcima i decimalnim brojevima u 5. razredu).

Nekim važnim stvarima uopće nije poklonjena pozornost, npr. uvođenju formula. U ovom prijedlogu kurikuluma stječe se dojam da se izbjegava uopće spomenuti riječ formula, a kamoli odrediti kad se učenici prvi put susreću s njima, što sve trebaju svladati u svezi s njima, trebaju li neke formule znati napamet..., kao da je to sve nevažno. A matematika je predmet u kojem to mora biti sistematično odrađeno.

Na mnogim se mjestima spominje da trebamo igrati igrice, rješavati sudoku, magične kvadrate i sl., a nije ostavljeno vrijeme za to. Ispast će da se 'kruti učitelji ne žele igrati', a zapravo je riječ o tome da je kurikulum napisan s nerealnim očekivanjima.

(Antonija Horvatek je učiteljica matematike, učitelj savjetnik.Ima svoj portal Matematika na dlanu http://www.antonija-horvatek.from.hr)

Vjerujem da članovi Ekspertne radne skupine imaju dobre namjere da reformiraju naše školstvo na način koji oni smatraju dobrim. No, pitanje je je li to, što oni smatraju dobrim, doista dobro.

- Oprez velikog dijela javnosti izaziva činjenica da su članovi te skupine birani prema poznatom SDP-ovom modelu. Članovi te skupine, krovnog tijela reforme, pripadaju izrazito lijevoliberalnom svjetonazoru, od Tomislava Reškovca, koji je izdao posljednji udžbenik marksizma 1991., do troje zaposlenika Instituta za društvena istraživanja (osnovanog 60-ih godina prošlog stoljeća s ciljem promicanja socijalističke ideologije), ali i do samog Borisa Jokića, koji je doktorirao na umjetno iskonstruiranom navodnom sukobu između vjere i znanosti. Tih sedmero članova ne može biti direktno odgovorno za predloženu školsku lektiru ili kurikul povijesti, ali indirektno su sigurno imali utjecaj kroz odabir članova radnih skupina za ta područja.

- U većem dijelu kurikula nema ideološke obojenosti, no ima mjesta gdje je ona vidljiva. Primjerice, među uporištima nacionalnoga kurikula nalazi se interkulturalnost, a ne nalaze se domoljublje, hrvatski nacionalni identitet i općeljudske vrijednosti koje su temelj i preduvjet svakog odgoja. Mnoge su zemlje prepoznale domoljublje kao poticajan čimbenik u svojem odgojno-obrazovnom sustavu i tomu poklanjaju veliku pozornost, a dojam je da ovaj prijedlog ONK-a više teži nekom nedefiniranom interkulturalnom odnosno kozmopolitskom duhu. No, najviše primjedbi stručne javnosti ide prema metodološkom neredu u ovom prijedlogu kurikula. Naime, Okvir nacionalnog kurikula napravljen je s pola godine zakašnjenja, tako da su nižerangirani dokumenti rađeni bez tog okvira. To je otprilike kao da angažirate arhitekta da vam projektira kuću, a ne kažete mu kako izgleda parcela na kojoj će se kuća graditi niti mu kažete kakvu kuću želite i tko će u njoj živjeti. Osim toga, nisu napravljene analize stanja i mogućnosti u našem obrazovnom sustavu koje su trebale biti napravljene prije ovako opsežnog projekta. Nije definirano kolika su stvarna funkcionalna znanja naših učenika, u čemu su bolji, u čemu lošiji, kolika je opterećenost učenika, kolike su materijalne mogućnosti naših škola, itd. Umjesto na analizama, čini se da se ekspertna radna skupina više temeljila na onome što se njima činilo da bi bilo dobro.

- Forma cijelog koncepta je upitna. Primjerice, jedan nastavnik fizike bi umjesto dosadašnjeg jednog dokumenta po kojem je radio, predmetnog kurikula, sad trebao raditi po njih četrnaest, i to vrlo opsežnih dokumenata. Inače, u predmetnim kurikulima ima i dosta vrlo dobrih sadržaja. Nastavljena je promjena sustava prema manje reproduktivnog znanja, a više funkcionalnog znanja. Laički rečeno, djeca će trebati manje 'biflati' činjenice napamet, a radit će se na tome da učenici više i učinkovitije razmišljaju i traže rješenja problema. Ipak, najnezadovoljniji su stručnjaci iz STEM područja (Science, Technology, Engeneiring, Mathematics), odnosno prirodoslovnog, inženjerskog i matematičkog područja. Naime, Hrvatsku iz krize može izvući samo to područje, a ne politolozi i sociolozi. No, ne samo da su svi članovi Ekspertne radne skupine iz društveno-humanističkog područja, već su ti članovi kroz preranu izbornost u kurikulu stvorili realnu opasnost da će se učenici još manje upisivati na fakultete iz STEM područja.

- Voditelji ove reforme uložili su puno u promidžbu onog što rade, do te mjere da su veliki mediji sve one koji su bilo što kritično rekli o reformi, proglašavali čak protivnicima bolje hrvatske budućnosti. Ipak, sve je više dobronamjernih kritika koje upozoravaju na velike nedostatke ovog prijedloga reforme. Vjerujem da će se s reformom nastaviti jer nam je reforma potrebna, no vjerujem da će se ona u velikom dijelu trebati popraviti.

A može li javna rasprava o tom dokumentu korigirati neke stvari, riješiti očite dubioze?

- Svakako da može, zato je važno da se što više ljudi uključi u javnu raspravu. Naravno, ne bi bilo dobro da ista Ekspertna skupina koja je radila prijedlog reforme sad sama ocjenjuje svoj rad i evaluira pristigle prijedloge u javnoj raspravi. Zato sam kao član saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu predložio da naš odbor pozove Ministarstvo da osnuje stručno povjerenstvo za evaluaciju pristiglih primjedbi u javnoj raspravi. Bez toga teško možemo očekivati neke značajnije promjene u prijedlogu kurikula. Naime, sjetite se javne rasprave o zdravstvenom odgoju u kojoj je velika većina sudionika izrazila neslaganje s Jovanovićevim programom, a on ga skoro ništa nije izmijenio, već ga je gotovo nepromijenjenog vratio u škole. To nam se sad ne smije dogoditi. Vjerujem kako je jedino logično rješenje, da se reforma nastavi, jer nam je ona potrebna, no potrebne su promjene i dorade.(D.J.)