Pozornica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu čini se više nego izvrsno odabranim mjestom susreta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana s hrvatskom političkom elitom.

Ako ništa drugo, onda zato što je to jedna od rijetkih preostalih adresa u kojoj se od zaborava čuva povijesno sjećanje na vrijeme kada su se Hrvatska i Turska međusobno naguravale na zemljovidu, i to ne bez golemih žrtava, naročito na višestruko slabijoj strani. Danas su dvije zemlje saveznici u Sjeveroatlantskom paktu, kratkotrajni suputnici (Makedonci bi puno preciznije rekli: supatnici) u europskoj čekaonici, i potencijalni trgovački partneri, a Turci su spremni, ako treba i u gotovini, za početak kupiti nautičku tvrtku ACI i zrakoplovnu kompaniju Croatia Airlines. Hrvatske vlade, sve odreda i bez iznimke pa i ova Oreškovićeva, imaju istančan instinkt za rasprodaju obiteljskog srebra. Dok je tog ne baš izdašnog resursa, nama ne trebaju ozbiljnije reforme, a zaposleni u državnim i javnim službama mogu nastaviti ucjenjivati vladu da im isplati ono što im je velikodušno obećao politički hohštapler i kolekcionar umjetnina kupljenih o našem trošku podrijetlom iz Dugobaba.

Turski predsjednik ili cumhurbaşkanı, kako tu dužnost nazivaju u njegovoj domovini, dočekan je na najvišoj razini uz puno laske i zaborava na demokratske deficite u toj zemlji u kojoj se pokuda vlasti kažnjava okrutno. Upravo o turskoj dobroj volji ovisi, da ne kažemo o kapricu njezina čelnika, hoće li Hrvatska ovog i idućih ljeta išta zaraditi od turizma ili će azijski i afrički izbjeglice, koji u tzv. balkanskoj ruti i njezinoj južnijoj jadransko-jonskoj posestrimi vide spas od siromaštva i rata, preplaviti jadransku obalu.

Posjet je prošao bez većih incidenata, ako izuzmemo napad SDP-vog jastreba Ranka Ostojića koji je sa svoje stranice na Facebooku milanovićevski podrugljivo poručio: “Kleknite, podanici, kada bude prolazio Sulejman...” i malu podvalu, koju je turskoj prvoj dami Emine Erdogan priredio samoborski muzealac i parfemdžija Veljko Marton, u vidu odnekuda iskrslog ulja na platnu koje prikazuje velikog hrvatskog junaka Nikolu Šubića Zrinskog kako svojom sabljom šalje Turke džihadlije na ahiret. Odmah je reagirao HNS. Njegov utjecajni član Goran Beus Richemberg, svojedobno jedan od osnivača i čelnika njemačke manjinske udruge Volksdeutsche Gemeinschaft, u privatnom pismu svojoj osječkoj suparnici Vesni Pichler objavljenom poslije u Vjesniku napisao je kako je on zapravo turskog odnosno arnautskog podrijetla. Zato i ne čudi što je upravo kontroverzni Beus Richemberg predsjednik Hrvatsko-turskog društva prijateljstva. Kao što bi rekao sveti Leopold Mandić “krv nije voda”.

Slučaj je htio da je Erdoganov posjet skoro koincidirao s 345. godišnjicom smrti dvojice hrvatskih velikaša i istaknutih boraca protiv otomanske invazije, grofa Petra Zrinskog i markiza Franje Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu. Iako je riječ o jednom o najvažnijih političkih mitova (dakako, Zrinski i Frankopan bili su stvarne osobe) koji se nalazi u središtu hrvatske nacionalne ideje, Hrvati danas jako malo drže do uspomene na ljude koji su unatoč tome što su bili politički amateri i luzeri pokušali priskrbiti slobodu svojoj domovini. U vremenima kada smo se pod vlašću Beča, Pešte i Beograda osjećali nesretnima, njihov svijetli primjer borbe i žrtve bio je nadahnjujući, a danas kada smo ostvarili cilj svih ciljeva, a to je da u odlazak po novac iz europskih fondova idemo kao u supermarket, Zrinski i Frankopan čine se nekakvim dosadnjakovićima iz daleke prošlosti.

Svoj neuspjeli pokušaj pobune protiv tadašnjeg autokratskog austrijskog vladara Leopolda I., zajedno sa svojim ugarskim saveznicima, dvojica najvažnijih ljudi u tadašnjoj Hrvatskoj svedenoj u to vrijeme na “ostatke ostataka” platili su najvišom mogućom cijenom, odsijecanjem glave na današnji dan u Bečkom Novom Mjestu i biološkim uništenjem svojih obitelji. Odmazda je bila više nego brutalna. Milošću habsburškog vladara nisu im prethodno odsječene desne ruka, ali su im se glave, zahvaljujući nespretnosti kraljevskog krvnika, zakotrljale tek iz drugog pokušaja. Posjedi su im zaplijenjeni i opljačkani, a članovi obitelji zatočeni u tamnice i samostane. Zanimljivo je, promatrano današnjim očima, primijetiti kako su tadašnji katolički samostalni, mimo svoje osnovne svrhe koju je propisao još sveti Benedikt, poslužili kao idealno mjesto za nezakonitu internaciju politički nepoćudnih ženskih osoba i kao takvi bili svojevrsni Guantanamo tadašnjeg režima. Takvu sudbinu nije doživjela samo Petrova supruga Ana Katarina, koja je i sama sudjelovala u urotničkim aktivnostima, zbog čega je doživotno zatočena u dominikanskom samostanu u Grazu, nego i njihova 13-godišnja kćerka Aurora Veronika, koju Petar Zrinski poimence spominje u svome dirljivom pismu supruzi koje počinje riječima “Moje drago serce...”

Iako se sin posljednjeg habsburškog vladara Oton Habsburško-Lotarinški ponešto populistički ispričavao u hrvatskim medijima zbog wienerneustadtskog glavosijeka, gledajući formalno, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan bili su veleizdajnici. Sedamnaesto stoljeće bilo je bogato brojnim sličnim urotama, u Ugarskoj (Ferenc Wesselényi, Ferenc Nádasdy, Ferenc Rákóczi I. i II., Imre Thököly, Jelena Zrinska), Engleskoj (1603., 1605., 1680. i 1683.), Francuskoj (Marquis de Cinq- Mars, Henri de Talleyrand- Périgord), Škotskoj (Archibald Campbell, otac i sin) i Ukrajini (hetman Ivan Mazepa). Oni koji su bili uhvaćeni, slično su završili, s tom iznimkom što su engleski vladari odsječene glave svojih protivnika nabijali na kolac i izlagali na zloglasnom Londonskom mostu.

Povijest se ružno poigrala sa Zrinskim i Frankopanom koji su, tako se to danas čini, bili pijetlovi koji su prerano zakukurijeknuli jer je njihov neprijatelj i krvnik Leopold I. poslije uspio uspješno organizirati rekonkvistu i osloboditi Osijek i današnju Slavoniju sa Srijemom sve do Zemuna, teritorij koji je do turske invazije pripadao Ugarskoj, te ga pod nazivom Kraljevina Slavonija (Regnum Sclavoniae) 1699. priključio hrvatskom državnom korpusu.