Rođen u Osijeku prije 51 godinu, Davor Vrankić živi i radi u Parizu. Spomen njegova imena kod mnogih Osječana budi ponos, divljenje, a možda i pomalo zavisti zbog svega onoga što je ostvario i što Davor danas jest: umjetnik kojega ne treba posebno predstavljati ni primjerice u Kini, a još manje u New Yorku.

Na njegovoj službenoj mrežnoj stranici http://www.davorvrankic.net/ popis je samostalnih i skupnih izložbi. Nama su uvijek najzanimljivije one u blizini.

U nedavnom intervjuu za potal jungkatz.com između brojnih se zanimljivih pitanja krilo i jedno o tvom projektu iz snova. Još je zanimljiviji tvoj odgovor. Možemo li ga čuti?

- Odgovor koji sam dao tom portalu odnosio se na ideju da bih htio realizirati crtež monumentalnog formata u Muzeju pred publikom unutar godinu dana.

Zašto baš to, taj san? Otkud inspiracija?

- Projekt 'Osam života u jednom danu', crtež formata 2.50 x 15 metara, zamišljen je kao svojevrsna sinteza mojih prethodnih crtačkih iskustava te samim tim i najzahtjevniji umjetnički izazov u mojoj karijeri dosada. Crtež se sastoji od osam dijelova, gdje svaki dio može istodobno funkcionirati odvojeno ili kao dio cijele slike. Zamišljen je kao jednogodišnji projekt koji crtam ispred publike u nekoliko muzeja po svijetu.

O kojim je muzejima riječ i zašto baš ti muzeji? Ne bi bilo loše zateći te negdje na djelu...

Zasada su dogovorena tri muzeja u Kini (Šangaj, Peking i Hangzhou), te Contemporary Arts Centar u Cinncinatiju, u Americi. U Kini sam izlagao prije dvije godine u okviru jedne grupne izložbe, unutar koje je otkupljen jedan veći format crteža za kolekciju muzeja Ningbo, te se kroz tu suradnju počeo dogovarati i ovaj projekt.

Je li itko ikada igdje u svijetu išta slično izveo ili pokušao?

- Ne znam je li ovakav projekt već netko izveo. Mislim da specifičnost ovog projekta nije toliko u samom formatu, ni u činjenici da se izvodi izravno pred publikom, koliko u tom da bi se cijeli proces nastajanja crteža od početka do završetka rada izveo olovkom 2B, 0,9 mm.

Nama koji smo služiti se olovkom gotovo i zaboravili, taj podatak ne znači baš mnogo. Pretpostavljamo da to znači iznimno dugotrajan i spor proces upravo zbog tipa “alata”?

- Da, upravo je ideja da se golem format radi minimalnim sredstvom direktno, bez ikakve fotografske dokumetncije i modela, a da rezultat bude neka vrsta 'paralelnog realizma'. Sve to naravno kao neka vrsta kontrapunkta današnjem imperativu brzine, u vrijeme kada je sliku vrlo lako sklopiti photoshopom na ekranu.

Kada bi ga ostvario, što bi za tebe bio najbolji dio svega? Pogledi upereni u tvoja ramena dok crtaš ili djelo kojim ćeš nadmašiti sam sebe?

- Svakim djelom koje radim nastojim nadmašiti sam sebe, no ostvarenjem ovog projekta ideja je više na tom da se rad s jednom takvom “klasičnijom fakturom” izvede iz okvira atelijera, formata pa i granica, na način da umjetnost nije apologija globalizacije, nego apologija same umjetnosti koja funkcionira u svim okolnostima, bez granica.

Koliko se ti kao umjetnik pri tom ogoljuješ intimno pred očima javnosti?

- Istina je da je nekim umjetnicima nužna izolacija tijekom procesa stvaranja, no ja osobno s tim nemam problem. Još 1988., za vrijeme trajanja moje samostalne izložbe u Osijeku u Galeriji likovnih umjetnosti (danas MLUO), crtao sam pred publikom crtež koji sam završvao tijekom izložbe.

Koliko je taj tvoj san ostvariv, a koliko dalek? Jesi li već poduzeo neki korak prema ostvarenju?

- Za realizaciju ovog projekta već su poduzeti određeni koraci, na kojima uglavnom radi moja supruga Silva. Uz spomenuti projekt crtanja u Muzeju 'Osam života u jednom danu' prezentirala bi se i veća samostalna izložba, no sve je još u procesu dogovaranja.

Tvoj tipičan dan počinje u 8 sati ujutro, imaš studio na osmom katu - i radiš po čitave dane?

- Da, dan započinjem u osam ujutro, uz doručak Silva i ja koncipiramo, dogovaramo sve obveze za taj dan. Nakon toga oko 10 sati odlazim u atelijer koji se nalazi blizu stana i tamo sam otprilike do 19 sati navečer.

Nemoj samo reći da ti je to i rad i odmor i ispušni ventil...? I tjelovježba?

- Crtački proces je dug i dosta vremena provedem stojeći, tako da povremeno pravim kraće pauze, a nastojim i redovno vježbati. Dobra fizička kondicija je svakako preduvjet da bih se ovim poslom mogao što duže baviti.

Ptičica mi je šapnula da svom rodnom gradu uskoro “nešto” zanimljivo spremaš. Što?

- S Muzejem likovnih umjetnosti u Osijeku dogovoren je otkup mojega rada 'Silent Dancer', koji će biti predstavljen na izložbi akvizicija u lipnju ove godine. Isto tako, Silva i ja donirali smo istom tom MLU-u diptih 'Kraj tišine', koji sam nacrtao 1991., kada sam tek otišao u Pariz, a koji će također biti predstavljen na toj izložbi.

Narcisa VEKIĆ