Doprinos Treće gardijske A brigade Zbora narodne garde “Kune” u Domovinskom ratu nemjeriv je, a ovih se dana gotovo 9500 branitelja - slavonskih vitezova koji su prošli kroz brigadu tijekom Domovinskog rata, s ponosom prisjeća svojih akcija te poginulih i nestalih suboraca.

Prilika je na ovu, 25. godišnjicu brigade evocirati uspomene na dane beskrajne hrabrosti, kada su sa žarom u srcu i željom da žive u slobodnoj i naprednoj Hrvatskoj bez razmišljanja ostavili sve iza sebe, uzeli uniforme i s puškom u ruci krenuli kamo god je trebalo braniti napadnuti dio Domovine. Znali su da će se sukobiti sa znatno naoružanijim neprijateljem, ali ni to ih nije spriječilo.

- Žal za poginulim prijateljima, kojih su “Kune” imale najviše od svih ostalih postrojbi Hrvatske vojske, miješa se i danas, točno 25 godina otkako su “Kune” osnovane, s osjećajem ponosa, to prije što znaju da žrtve nisu bile uzaludne - hrvatska je vojska pobjednička vojska - kaže Miljenko Kolobarić - Žoc, kako ga suborci i danas zovu, predsjednik Udruge ratnih veterana 3. A brigade ZNG-a “Kune”.

Podsjetimo, na temelju zapovijedi vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Hrvatske vojske, dr. Franje Tuđmana - prvog predsjednika Republike Hrvatske, Treća brigada osnovana je 29. travnja 1991. kao postrojba čiji će ratni ponos, junaštvo i viteštvo naraštajima ostati duhovnim svjetionikom, kao i vječni podsjetnik kako se i s koliko srca brani i voli ravna Slavonija i Lijepa Naša.

U sastav brigade odmah pristupaju već formirane postrojbe ranga satnija iz policijskih uprava Osijek, Vinkovci i Slavonski Brod, uz popunjavanje dragovoljcima iz Narodne zaštite. Dakle, brigada je ustrojavana od 29. travnja 1991., najteže godine za Hrvatsku. Stvaranje operativne postrojbe na prvoj crti bojišta, usprkos stalnom neprijateljskom djelovanju, tisućama izbjeglica koje su tražile zaklon i skromnoj opremljenosti, bio je golem uspjeh. Ovdje valja spomenuti, navodi se u Monografiji “Kuna”, kojom je obuhvaćen velik dio ratnog puta te postrojbe, da zahvaljujući ovoj postrojbi, ali i drugim dijelovima djelatnih te novoustrojenih pričuvnih postrojbi, u jesen 1991. godine neprijatelj nije ni za pedalj više uspio pomaknuti tadašnju crtu bojišta. Stoga je ponajprije Treća postrojba ona kojom se danas svaki stanovnik Hrvatske može ponositi.

Jubilarna obljetnica gardijske brigade, na čije je čelo kao prvi zapovjednik bio postavljen Eduard Bakarec, prigoda je da se borci legendarne Treće, kao i građani, prisjete ratnog puta, i to kroz priču onih koji su otpočetka u “Kunama”, a jedan od njih je Marko Leko iz Prve bojne.

Leko, član Udruge ratnih veterana 3. A brigade ZNG-a “Kune”, pripadnik je Treće od njezina osnutka pa sve do 2002. godine, koliko je brigada postojala.

- Najvažniji je, što stalno ističemo, početak ustroja 3. brigade, tada se ona tako zvala i bila je jedna od četiri formirane brigade. Eduard Bakarec primio je 29. travnja odluku ministra obrane o formiranju 3. A brigade ZNG-a na području Slavonije s rasporedom postrojbi premao sljedećem: 1. pješačka bojna bila je u Osijeku, 2. pješačka bojna u Vinkovcima, 3. pješačka bojna u Slavonskom Brodu, a našu, 4. pješačku bojnu, što je manje poznata činjenica, imali smo u Vukovaru. Već po tom nekakvom teritorijalnom ustroju vidljivo je kako su stratezi planirali gdje bi možda odmah bile prve zadaće naše postrojbe, jer tada je samo policija pružala otpor već znatno uznapredovaloj agresiji s istoka, sa svim onim područjima gdje je srpsko stanovništvio činilo većinu ili ga je bilo u znatnijem broju. Prva je bojna zatvarala smjer od Erduta prema Osijeku, druga je branila područje u Vukovarsko-srijemskoj županiji, treća bojna bila je angažirana u zapadnoj Slavoniji. Značajno je napomenuti da je treća bojna u svom sastavu imala jednu satniju iz Đakova i jednu iz Nove Gradiške. Kako je agresija napredovala, tako smo i mi morali formirati topničke odnosno rodovske postrojbe, kao što je topničko-raketni divizion, oklopna bojna, protuoklopni raketni divizion... To je išlo relativno sporo jer najlakše nam je bilo okupiti pješaštvo, ljudi su bili bliži pušci kao vojnoj specijalnosti. Pušci je najlakše naučiti čovjeka - priča Leko i u sjećanje doziva kako su prve akcije bile izvođene ovdje u Osijeku oslobađanjem vojnih objekata bivše vojske u samom gradu.

- I tu smo aktivno sudjelovali u gotovo svim oslobađanjima objekata, a najveći nam je uspjeh bio oslobađanje bivšeg Doma JNA, kako se onda zvao taj objekt. To smo vrlo brzo i efikasno riješili. Naša je postrojba branila i selo Sarvaš, i zatvarala taj pravac. A s padom Erduta i Dalja, 1. kolovoza, Sarvaš se našao prvo na udaru i tu smo, nešto poslije, od mnogobrojnih Sarvašana i drugih pripadnika naše Druge satnije formirali i Petu pješačku bojnu, koja će u jednoj bitci na vinkovačkom području, u selu Karadžićevu, doživjeti velike gubitke i koja se raspala u smislu vojničke spremnosti za borbu. Treća bojna je za to vrijeme, osim što je dolazila u pomoć u obrani Osijeka, intenzivno vodila borbe na području Okučana i zapadne Slavonije. O Četvrtoj bojni u Vukovaru ne treba posebno govoriti, jer svi znamo da su tamo vođene borbe u okruženju i ta je postrojba, koja je formirana u Vukovaru, s padom Vukovara i rasformirana, odnosno uništena u borbi. Za tu je postrojbu značajno da je od svojih 280 pripadnika imala 84 poginula, a tek dvadesetak ih se uspjelo izvući a da nisu prošli kroz ranjavanja ili kroz logore u Srbiji - priča Leko.

- Slijedom ratne agresije, 1992. godinu dočekali smo u obrani Vinkovaca. Tada se prvi put brigada sastala kao cjelovita postrojba te djeluje u obrani vinkovačkog područja na potezu Jarmina - Nuštar. No prvi put smo se našli s potporom našeg topništva, jer sve do tada postrojbe su nam dobivale topničku potporu od nekih drugih postrojbi, koje nisu u sastavu 3. brigade. Potom, u proljeće, dolazimo na područje Posavine, gdje branimo hrvatske teritorije uz rijeku Savu i odbacujemo odnosno otklanjamo svaku mogućnost topničkih udara na Slavonski Brod, Županju i drugdje gdje su nam bile zadaće. Nakon toga slijedi 1993. godina, koja je znakovita po operaciji Maslenica. Mi nismo bili odmah u početku angažirani u toj operaciji, nego smo bili strategijska pričuva Glavnog stožera. Ta je pričuva angažirana kada je u operaciji Maslenica postrojbama koje su to provodile nestalo snage i mi smo žurno prebačeni u zadarsko zaleđe kako bismo spriječili protunapad, koji je stvarno bio snažan, jer su neprijatelji imali namjeru presjeći to područje. Naša, Treća bojna, ojačana đakovačkom satnijom - koja je u međuvremenu prerasla u Četvrtu bojnu, kao zamjena za uništenu vukovarsku bojnu - i dijelovi tenkovske bojne i Izvidnička satnija s predsjednikom naše udruge a tadašnjim zapovjednikom Izvidničke satnije Miljenkom Kolobarićem odlučnom su i junačkom borbom u selu Kašić, uz velike gubitke - za 48 sati izgubili smo dvadesetak naših pripadnika - uspjeli sačuvati tu kotu i značajan položaj obrane cjelokupnog zadarskog zaleđa. Jer, tko je držao Kašić, držao je tamo gotovo sve pod kontrolom. Mi smo stvorili uvjete za postavljanje onog pontonskog mosta na Masleničkom ždrijelu. Te se godine cijela brigada izvlači iz područja razmještaja u Slavoniji i odlazimo u obranu zadarskog zaleđa na potezu Novigrad - Paljuv - Kašić i tamo provodimo veći dio ljeta. U jedanaestom smo mjesecu izvučeni, s tim što je dio ostao potpora domaćim snagama, koje su preuzele to područje. Stvar se već stabilizirala, u to smo vrijeme već osjetili da smo jači od neprijatelja, a polako su se formirale snage koje su se spremale za daljnje oslobađanje. Bilo je to vrijeme nekih političkih pregovora, vječnog primirja koje se nije poštovalo.

U svakom slučaju, naša će se spremnost pokazati odlučujućom poslije u operaciji Bljesak, to je sljedeća operacija u kojoj sudjelujemo, jer cijelu smo 1994. godinu nakon izvlačenja nakon Maslenice proveli pripremajući se i obučavajući. Da smo postigli odličan rezultat u toj obuci, govori operacija Bljesak, koja se dogodila 1. svibnja. Mi smo kroz neprijateljske snage u zapadnoj Slavoniji prošli kao, kako se kaže, kroz sir. Naša spremnost neprijatelju nije ostavljala nikakve mogućnosti za bilo kakav ozbiljniji otpor, imali smo rješenje za sve moguće situacije, čak i za nekakva eventualna iznenađenja. Uglavnom, mi smo akciju riješili bez gubitaka. To nije prva, ali je najveća ratna operacija 1995. godine, kada se kompletan sastav “Kuna” angažirao u nekoj bitci, a bile su to dvije pješačke bojne, kompletno topništvo i pola oklopnih snaga. Svi su se vratili u svoje baze, imali smo samo trojicu ranjenih, od kojih jednog teže. Ocijenio bih to kompletnim uspjehom - prisjeća se Leko.

Te iste godine, nakon operacije Bljesak a prije Oluje, brigada u Osijeku i Slavoniji provodi obrambene operacije jer je neprijatelj, što zbog očaja a što zbog odmazde, nagomilao snage u Baranji i istočnoj Slavoniji. Leko podsjeća na pokušaje diverzantskih akcija s eksplozivnim splavima po Dravi, što su uspjeli neutralizirali.

- U operaciji Feniks i Zid, koja se provodila u vrijeme Oluje, uspješno smo sačuvali Osijek i istočnu Slavoniju zajedno s 5. gardijskom brigadom, koja je branila u području svog razmještaja, oko Vukovara i na području Vinkovaca. Postigli smo potpuni uspjeh, čak smo htjeli riješiti situaciju vojnim putem na ovom području, ali vrhovništvo je donijelo odluku da se ide u mirnu reintegraciju. U brigadi smo do tada imali 380 poginulih i nestalih zajedno. Naši su dečki sudjelovali i u mirnoj reintegraciji u poslovima razminiranja. Nažalost, i u tome su se događali gubitci i ranjavanja - kaže Leko, rezimirajući kako je njihova postrojba izniknula kao vojno krilo policije te se pretvorila u elitnu postrojbu HV-a.