ĐAKOVO – Okružena limenkama različitih boja, u jednoj ruci držeći četkicu, a u drugoj “piksnu” zlatne boje, Ana Šimić klečala je prekjučer pred Gospinim kipom unutar ograđenog prostora križa priputaša na ulazu u Dom zdravlja. Ta odrješita 71-godišnja žena povratnica je iz Australije, gdje je živjela i radila punih 40 ljeta. Vrativši se, prije sedam godina, Ana se svakodnevno brine o tom križu priputašu, koji je prije njezina povratka bio zapušten, boja na križu, kipovima, ogradi dotrajala... No to više nije tako - osim što se brine o cvijeću i lampionima, brine se i da uz križ i kipove Gospe i anđela gori plamen. Ta živopisna žena sama je oličila veliki željezni križ, kipove, ogradu i podest, a oko ograđenog prostora postavila blokove. Križ je ponovno u svježoj crnoj boji, kipovi uz križ u zlatnoj, Gospin kip u uobičajenim bojama za nj, betonski podest u smeđoj, željezna ograda u crnoj, a njezini šiljci u zlatnoj. I nije ovu ženu kući vratila želja za zavičajem, nego, kaže Ana, Božja providnost.

– Ne! Nije to bila moja želja da se vratim, nisam se voljela vratiti, nije mi odgovarala klima, noge su mi oticale... Nisam voljela tu bit. Preko noći me samo povuklo: “Ideš kući, ideš kući!” To je bilo odozgor! Već na putu sam vidjela da je odluka prava Božja volja - kaže umirovljenica Ana. Ogorčena je što, kaže, ljudi misle da joj netko plaća za brigu o križu.

– Kažu: Sve mi to plaćamo! A ja ne pitam nikoga za pomoć! Bog mi je dao da imadem svoje, da ne tražim ni od koga - poručuje tim jezicima povratnica iz Australije Ana Šimić.

Svako jutro počisti oko križa.

– Pa ipak je tu Dom zdravlja i starački dom - kaže Ana i prisjeća se kako je Gospin kip izgledao prije nego što se ona počela brinuti o priputašu.

– Bio je sav crn od mahovine, pa sam ga oprala, bio je i puknut na dva mjesta. Gospin kip bio je naslonjen u šipražju, a lice ispucano pa sam ga dala majstoru da to sredi, a ja sam prebojila ostalo - kaže australska umirovljenica Ana. Na početku joj je u toj dalekoj zemlji bilo teško, nije znala jezik.

– U početku nije bilo lagano, ne znaš jezik, radila sam dosta poslova. Kad sam naučila jezik, našla sam jako lijep, fin, lagan posao, proizvodnja opreme za operacije u bolnicama - kaže Ana, koja je živjela u Sidneyu. Brinući se o križu, kupuje cvijeće i cvjetni luk za ulaz u ograđeni prostor. Na pitanje koliko je dosad utrošila u održavanje priputaša, odrješito će: - Ja to ne računam, kad treba, ja kupim! Ne zbrajam to! Fala Bogu, zaradila sam - kaže Ana, koja i živi u blizini križa, u Preradovićevoj. U crkvu ide svako jutro, a na upit do kada će se brinuti o križu, kaže: Dok god bude snage.

Prolaznici znaju reći da u svojoj brizi o križu pretjera u bojama, šarenilu, detaljima..., no nitko od njih ne sjeti se Aninim stopama, da i sam neki od preostalih križeva priputaša po gradu uzme pod svoje, očisti i osvježi bojom i cvijetkom. Da Ani “pokaže što je ukus”...