Objavljeno 27. travnja, 2016.
Blanušin graf poslužio kao simbol kandidature za europsku prijestolnicu kulture
Osijek se ponosi svojim velikanima čak i onda kada su se ti ljudi samo rodili u Osijeku, a važnost i slavu stekli negdje drugdje. Zaslužnim Osječanima smatramo i one koji su se samo dijelom svoga života, najčešće je posrijedi školovanje, zatekli ovdje. I to je dobro.
Neka zajednica, u ovome slučaju oni koji sebe identificiraju kao Osječani, Esekeri, ili bar oni koji ljeti piju dravsku vodu pomiješanu s onom arteškom iz Jarčevca, s pravom bira svoje uzore i cijeni postignuća svojih sinova, ali i “slučajnih prolaznika”, makar oni bili i švicarski nobelovci, broadwayske zvijezde, ili austrijski lektirski pisci.
Ipak, uspjeli smo nekako zaboraviti važno ime hrvatske znanosti, akademika Danila Blanušu, rođenog Osječanina, svjetski poznatog matematičara i fizičara koji je ispravljao pogrešne formule njemačkog nobelovca Maxa Plancka. Velikog Blanušu, izgubljenog tek u nemarnosti s kojom se odnosimo prema egzaktnim znanostima i istinskim vrijednostima uljuđenog društva, uspjeli smo, srećom, ponovno pronaći, zahvaljujući kandidaturi našega grada za Europsku prijestolnicu kulture. Naime, kao vizualni simbol osječke kandidature, zagrebački dizajner slavonskih korijena Bojan Sivački, posegnuo je za ostavštinom Blanušinih grafova.
Danilo Franjo Đuro Blanuša, kako mu je glasilo puno ime, rođen je 7. prosinca 1903., u Donjem gradu, u Širokoj ulici 9 (danas Gupčeva). O tome svjedoči matica krštenih katoličke župe Slavna Imena Blažene Djevice Marije. Njegov je otac Isidor bio austrougarski časnik, zbog čega se obitelj često selila. Osnovnu je školu pohađao u Beču, Steyru (Donja Austrija) i Zagrebu. Realnu gimnaziju upisao je u Zagrebu, a maturirao u Osijeku 1921. Studij elektrotehnike počeo je u Zagrebu (Tehnički fakultet Univerziteta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu), a završio u Beču (Technische Hochshulle in Wien) te stekao titulu Ingenieur (ing.).
Tijekom studija u Zagrebu i Beču odslušao je 14 dodatnih, mahom teorijskih predmeta, poput diferencijalne geometrije, vektorskog računa, ili kvantne teorije. Osim toga, bio je izvanredni student Filozofskog fakulteta u Beču, gdje je slušao predavanja iz matematike i teorijske fizike. Diplomirao je 1934., nakon 13 godina intenzivnog studija tijekom kojeg je upijao široka znanja iz matematike, fizike i tehnike. Godine 1943. obranio je na Tehničkom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu doktorsku disertaciju s naslovom “Jedna vrst integralnih teorema Besselovih funkcija”. Partizani ga 1945., kao izvanrednog profesora, izbacuju s fakulteta i oduzimaju mu naslov doktora znanosti. Uz dosta muke vratit će se na isti fakultet 1947. te ponovno steći oduzete titule. Desetak godina kasnije postao je dekan Elektrotehničkog fakulteta i akademik. Na tom je fakultetu radio desetljećima, sve do umirovljenja. Bio je svestrani intelektualac i vrstan predavač. Govorio je njemački, francuski i engleski, a služio se talijanskim i ruskim. Ovaj je džentlmen staroga kova svirao glasovir i recitirao Goethea. Preminuo je 1987., godine u Krapinskim Toplicama.
Draško CELING
ISPRAVAK MAXA PLANCKAI TZV. BLANUŠIN GRAF
Posrijedi je jedan od najvećih hrvatskih matematičara 20. stoljeća, rekao nam je Davor Klobučar, diplomirani inženjer matematike iz Osijeka, pisac popularnomatematičke knjige “Matematika naša svagdašnja", i autor članka o Danilu Blanuši na hrvatskoj Wikipediji, koji smo potaknuli našim pitanjem o velikom matematičaru. Dodao je kako je Blanuša ostavio traga na znanstvenom i nastavnom području. Njegov četverosveščani sveučilišni udžbenik više matematike, s više od 2500 stranica, jedna je od najutjecajnijih i najbolje napisanih knjiga kada je riječ o matematici u Hrvata (i šire). Područja njegova interesa, kako nam je objasnio Klobučar, bila su matematička analiza, specijalne funkcije, teorija grafova, diferencijalne jednadžbe, termodinamika, teorija relativnosti, teorijska fizika i dr. Ono prema čemu će Blanuša najviše biti upamćen, ističe Klobučar, jest ispravak transformacijskih formula za količinu topline u fizikalnoj teoriji relativnosti njemačkog fizičara Maxa Plancka (i samog Alberta Einsteina!), te Blanušin graf, do kojega je došao istražujući tzv. problem četiri boje.