Objavljeno 23. travnja, 2016.
Česta praksa prije 50-ak godina nije posve iščeznula
ĐAKOVO – “Odreći ću te se preko novina”, malo tko što u šali, što u ljutnji dosad to nije čuo ili izrekao, a neki, ne budi im teško, i proveli u djelo te otišli u novinsku kuću, predali oglas, platili ga te čekali njegovu objavu. I tako doživjeli zadovoljštinu. Bar moralnu. Jer, pravne nema - poručuju iz Ministarstva pravosuđa. “Odricanje preko novina nema nikakvu pravnu težinu ni uporište u ijednom zakonu. To je u narodu više poštapalica, izreka”, kažu u Šprljinom ministarstvu.
Dijagnoza, a ne pravo
Takvi su slučajevi bili učestaliji prije 50-ak godina, no ima i ih, istina puno rjeđe, i danas, u 21. stoljeću. Kroz protekla desetljeća preko novina su se roditelji odricali razmetne djece, djeca roditelja, bračni drug bračnog druga nakon rastave zbog npr. duga, braća sestara i obrnuto… Živopisni su to, pa čitatelju i komični oglasi u čijih samo nekoliko riječi stane gotovo cijeli život i najčešće neka teška životna situacija. “Ja, D.D. odričem se svoga oca B.M., bake O. i djeda B. zbog izdaje, laži i nepravde koju su učinili protiv mene i što su pokazali da su im novac i drugi ljudi važniji nego što je vlastita kći i sramota me da budem s njima”, tekst je jednog takvog oglasa. Ili oglas poput: “Odričem se svoje sestre H.H. Razlog – nepodnošljiva osoba”.
U prošlosti, kada se mnogo više držalo do običaja, takvi postupci imali su svojevrsnu težinu, dakako onu moralnu, socijalnu, javnu – netko se javno odriče nekoga tko je time izložen javnom sramoćenju, osudi, isključenosti iz uže/šire obitelji, zajednice…
Đakovački javni bilježnik Nikola Brač kaže kako dosad nitko u njegov javnobilježnički ured nije došao s namjerom da ovjeri izjavu o odricanju od nekoga. “A i da jest, ne bih to ovjerio. Jer, gdje će se, npr., roditelj odricati djeteta ili dijete roditelja?” iskren je Brač.
– Pravni efekt takvog oglasa isto je kao kada bih ja dao novinski oglas da se od danas imam smatrati vlasnikom đakovačke katedrale. Odricanje preko novina od nekoga nema nikakvu težinu, čovjek se pravno ne može odreći nekoga. Tu nije riječ o pravu, nego o dijagnozi! Jer, nitko pri rođenju nije birao roditelja, brata, sestru… Svojstvo se stječe rođenjem, ne znam gdje bi prestanak toga bio - kaže dugogodišnji osječki odvjetnik Duško Zec. Nemajući pravnu ni bilo kakvu drugu službenu težinu, odricanje preko novina ne vrijedi ni u slučajevima poput nasljeđivanja imovine, ostavinskih rasprava i sl.
Još ima “oglašivača”
– Ti odnosi statusnog prava strogo su propisani i strogo se primjenjuju njegove odredbe – točno piše kako se stječe i kako se gubi, nema tu 'između' - dodaje Zec.
I na Glasov odjel Malih oglasa znaju dolaziti pojedinci u namjeri da se odreknu nekoga preko novina. Tako je žena iz Belog Manastira htjela dati oglas u kojem se javno odriče kćeri jer se propila, prouzročila prometnu nesreću, svađala se s policijom. Slučaj dva: muškarac se htio preko novina odreći supruge jer ga vara… No, ovdje praksa nije objavljivati takve sadržaje jer se smatraju neozbiljnima, zadiranjem u tuđu privatnost. A i muku…
Ravnateljica Doma za starije i nemoćne u Đakovu Branka Barna kaže da nema saznanja o tome je li se netko od vremešnih korisnika ove ustanove, a sada ih je 240, odlučio, razočaran u djecu, eventualno njihovo neposjećivanje udomljenog roditelja i sl., na odricanje preko novina.
– U 99 posto slučajeva odnosi naših korisnika i njihove djece te drugih članova obitelji su u redu, no u preostalih 1 posto nisu, ima svašta - kaže Barna.
Suzana ŽUPAN
“Korekcije” običajnog prava
Osječki odvjetnik Duško Zec praksu odricanja preko novina povezuje s prošlošću, s vremenom kada su u Slavoniji postojale obiteljske zadruge. “Rastrošni, razmetni sin se, primjerice, zaduživao u ime i na račun zadruge, oca, a postojalo je tada jako običajno pravo zbog čega se otac, obitelj, odrekla takvog svog člana da bi svima dali do znanja da neće snositi njegove dugove, ali da se i moralno ograđuju od njega, njegovog pijanstva, kocke i drugih poroka”, kaže odvjetnik Zec.
“Poput nekakvog Big Brothera”
“Ne mogu to drukčije protumačiti nego da je došlo do potpunog razilaženja dviju strana, da je osoba koje se netko javno odriče prekršila, zgazila nešto što je drugoj osobi izuzetno važno. I sada nije dovoljno da to kaže samo njoj, nego želi da to svi znaju. Ne vidim razloga za to, to treba biti ono osobno, intimno u obitelji… No, ako je neka situacija uronjena u širi, društveni kontekst, ako je posrijedi javna moralna problematika poput situacije da je, npr., netko postao ustašofil, ja se toga odričem i ne želim u tome sudjelovati. Javno odricanje od takvih pojava razumijem jer je vezano uz društvena događanja i netko želi da se zna kako se od toga ograđuje. No, javna obznana stvari osobne prirode čini mi se poput nekakvog Big Brothera, a ima tu i ekshibicionizma - kaže splitska psihologinja, dr. Mirjana Nazor.