Hrvati u zamci društvenih mreža: Nekada sam imala prijatelje, a sad imam internet!
Ljudi olako izjednačavaju znance i prijatelje. Puno je pitanja oko toga imamo li i koliko istinskih prijateljstava. Postoji li danas uopće prijateljstvo? I što ostaje od društvenosti i prijateljstva in vivo u današnjem globaliziranom i digitaliziranom svijetu interneta, društvenih mreža, selfija i nužnog zla zvanog mobilna telefonija.
Grafit iz Irske je dobra podloga za početak teme: "Nekada sam imao prijatelje, a sad imam internet." Jesmo li dakle razmišljali tko su nam prijatelji? Postoji li "prijateljstvo vjerno poput soli koja je vjerna moru" (Saša Drinić) ili je to skup znanaca u kojima tražimo potvrdu vlastitih potreba, interesa i vrednota? Jesmo li ikada okupili naše prijatelje i pokazali im sve naše isječke iz 'kružnice' života? I što smo doživjeli?
ANTIDRUŠTVENOST
Krenimo redom. Možemo se pojedinačno sastajati s prijateljima, ali ih je riskantno sastaviti, jer se na tom skupu svi mogu osjetiti razočaranima. Ljudi prijateljima nazivaju one koji potvrđuju njihove sebičnosti. "Svodimo li druge na stepenište vlastitog uspona, možemo imati samo nazoviprijatelje. Volimo li samo sebe, zapravo ne volimo ni sebe. Volimo li samo druge, zapravo ih ne volimo", pita se vlč. Ivan Golub.
U prijateljstvu nema ispraznih razgovora ili ogovaranja drugih. Nema skrivanja ili suzdržavanja o temama koje ne otvaramo pred drugima. Nisu nam prijatelji oni koji stalno propituju, vazda su u problemima ili, suprotno, oni koji laskaju. Nije prijatelj koji kaže da se uvijek predstavlja kao žrtva drugih ljudi i okolnosti. Takve treba odmaknuti od sebe.
Rumunjska poslovica kaže: "Čuvaj me, Bože, prijatelja, jer se neprijatelja čuvam sam." Zahvalan sam svima koji me izbjegavaju ili su me ostavili u ključnim trenutcima kad mi je trebala njihova pomoć. Nije prijatelj "koji govori loše o drugima, a dobro o vama", zborio je Tolstoj. Prijateljstvo se testira u nesreći ili, suprotno, uspjehu i/ili sreći. "Da se prečvrsto držimo svih svojih principa ne bismo bili prijatelji ni sa kim", pametno je zaključila slavna Agatha Christie.
Upitajmo se stoga koliko puta smo u nama bliskim ljudima tražili potvrdu naših zabluda, u ono što želimo vjerovati, a za što ni sami nismo sigurni. Jedna mađarska poslovica poručuje: "Blago onome tko ima prijatelje, teško onome kome su potrebni." Prijatelj je riječ koju kao slobodu, istinu i poštenje olako izgovaramo. Meša Selimović (nas) pita: "Ima li prijateljstva među ljudima koji drugačije misle?" Pascal ovo radikalizira pa kaže: "Nitko ne govori u našoj prisutnosti onako kako govori u našoj odsutnosti. Kad bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu."
Kod uspona i padova prepoznajemo tko nam je (pre)ostao. Na jednoj pogrebnoj ploči (u Bokanjcu kod Zadra) stoji zapisano: "Zaboravit će me prijatelji i rod cio, samo ovaj kamen svjedoči da sam bio." Imamo li (i)jednu osobu kojoj možemo i želimo sve reći? Zato vrijedi citirati zgodnu dosjetku: "Najboljeg prijatelja imaš u ogledalu. Nikad se nije nasmijao dok si plakao."
Harry S. Truman u knjizi "Laži u koje se uvjeravamo" navodi primjer posljedice izbora dvaju prijatelja. "Kad je SAD zaratio s Meksikom, David je bio toliko protiv toga da je odbio plaćati poreze. Primjerom je pokazao kako se boriti protiv porezne presije. Odlučio se suočiti s posljedicama. Uhitili su ga i zatvorili. Njegov se prijatelj Emerson isto protivio ratu u Meksiku, ali nije reagirao ni prosvjedovao. Jednog dana Emerson je posjetio Davida u zatvoru i upitao ga što mu je bilo pa se našao s onu stranu zakona. David mu odgovori: Bolje je pitanje, Emersone, što ti radiš vani."
LAJKANJE I LASKANJE
Kako bismo analizirali implikacije antidruštvenosti "društvenih mreža" ističem još nekoliko činjenica i zapažanja:
U Velikoj Britaniji jedno istraživanje otkriva da čak 10 % ljudi (ili gotovo 5 milijuna odraslih) nema prijatelja. Ispitanici smatraju da je prijatelje teško naći, a zatim i teško zadržati, jer izgradnja odnosa povjerenja zahtijeva dosta napora, opreznosti te tolerancije. Te kvalitete gube se u odnosima (navodi se u interpretaciji podataka koje objavljuje The Guardian u kolovozu 2014.).
Danska poslovica kaže: "Put do prijateljeve kuće nikad nije dug." Jednom sam od nekoga zapisao sjajnu misao: "Tko te želi vidjeti ili kome je stalo do tebe - potražit će te, kome trebaš - naći će te. Ostalo su izgovori. Kada padneš, znat ćeš imaš li prijatelja."
Iz ovih citata razvidna je poruka - nema prijateljstva bez neposredne komunikacije.
Ako su prijateljstvo i ljubav "mogućnost razgovora" (F. Nietzsche), onda je virtualno prijateljstvo fikcija. Izostanak neposredne komunikacije zamjenjuje se posrednom - virtualnom. S kojim posljedicama? U današnjim sofisticiranim oblicima manipulacije mladi ulijeću u "mrežu" kao "muhe u podmetnuto ljepilo" (Nedjeljko Fabrio). Kada smo otvorili facebook-profil, potpisali smo faustovski ugovor s "digitalnim vragom". To tvrdi britanski web-kritičar Andrew Keen u knjizi "Kult amaterizma".
Današnji selfiji postaju opsesija sve većeg dijela mladih pa su taj trend nazvali - "sebi". Prijateljstvo se mjeri lajkanjem statusa i laskajućim komentarima. Objavljene fotografije prijatelja ili prijateljice ili svog novog kućnog ljubimca neće se krivo protumačiti, ali ako sami lajkate svoje fotografije, svima postaje jasno zašto to radite.
U knjizi koju supotpisujem s drugim (mladim autorima) "Tamna strana ekrana" pokazujemo da djeca slobodno vrijeme (u jedanaest anketiranih škola) najviše provode u 'prijateljevanju' s trima ekranima. Prosječni korisnik Facebooka će vam reći da ima između 100 i 400 prijatelja. Njima posvećujem ova pitanja: Koja očekivanja imaju od facebook-prijatelja? Jesu li im prijatelji na Facebooku znanci i/ili prijatelji iz stvarnog života, ranije školske kolege/ce, simpatije, ili osobe koje je netko virtulano preporučio s liste "fejs-prijatelja"? Potvrđuju li zahtjev za virtualnim prijateljstvom jer prijateljstvo nisu upoznali u stvarnom životu?
Kolegice s posla mi kažu da (ne)lajkanje na njihove statuse ili način komunikacije na fejsu određuju kvalitetu odnosa (s istima) u stvarnom životu. Kakva iskustva imate vi?
Ovdje vrijedi spomenuti intrigantnu činjenicu kako je 2009. godine riječ unfriend odabrana kao riječ godine iz američkog rječnika New Oxford Dictionary. Unfriend označava radnju kada se nekoga uklanja s liste prijatelja na tzv. društvenim mrežama. Internetske mogućnosti dodavanja znanih i neznanih na listu facebook "frednova/ca" imaju antidruštvenu aplikaciju. Kod tog postupka skidanja s liste prijatelja postoje opcije "prestani (me) pratiti" ili "blokiraj", ignorirajući zamolbu (druge strane) za daljnjom komunikacijom.
S osjećajem odbačenosti, koji se često javlja kod druge, rastu frustrirajuće i nerijetko konfliktne situacije, osobito ako se osobu (osobe) poznaje i susreće offline. Zato je 2012. godine Yolanda Gutierrez Lopez provela istraživanje radi otkrivanja posljedica nedruštvenosti društvenih mreža. Navedene "nedruštvene opcije", naprimjer "prestani pratiti", kojom osoba X ne želi vidjeti (daljnje) objave osobe Y, a želi zadržati kontakt s njom, učestalo se aktiviraju kada jedna strana misli da je druga počinila jedan od manjih "FB grijeha". Lopez otkriva najnegativnije posljedice s opcijom "blokiraj" - "prekini prijateljstvo" - kada se bez objašnjenja isključuje Y osobu (osobe).
No, zar nije logičan i jednostavan savjet (X osobi) kako treba više pričati "licem u lice" nego virtualno s nepoznatima, vjerujući njihovu (samo)predstavljalju na FB profilu, kako ne bi imali neugodna iskustva s odbacivanjem s "liste prijatelja".
STRANAC U NAMA
Gotovo sva djeca u Hrvatskoj imaju pristup internetu, a njih 85 % ima Facebook na mobitelu. To su podatci Poliklinike za zaštitu djece od nasilja i Hrabrog telefona u Zagrebu iz 2013. Čak dvoje od troje djece prije nego što navrši 13 godina života otvori svoj facebook-profil, a zakonska granica je od trinaeste godine. Većina ispitane djece izjavljuje kako imaju između 300 i 500 'prijatelja' na svom profilu.
Ono što zabrinjava jest i činjenica kako je u porastu, osobito među tinejdžerima, slanje (polu)pornografskih sadržaja facebook-prijateljima. To je posebna tema, kao i činjenica da djeca i mladi imaju različite razloge korištenja interneta. Ključno je pitanje - tko i za što koristi (pojedine) medije?
Tako Statistical Cybermetrics Research Group iz Wolverhamptona (V. Britanija) u svome istraživanju otkriva da djecu - korisnike interneta - u komentarima najviše privlači ono što je negativno. Kako bi dokazali istinitost te pretpostavke, spomenuti su se cybermetričari poslužili algoritmom analiza osjećaja. Istraživači su nastojali odrediti emocionalni sadržaj u komentarima objavljenim na internetskom forumu BBC-ja i stranici digg.com (piše New Scientist). Otkrivaju se načini kako biti primijećen na internetu: "Ako želiš dugo chatanje i komentiranje, ne započinji komentar riječima poput 'volim', 'sviđa mi se' i sl. Ako želiš da ti se prijatelji na Facebooku ili 'sljedbenici' na Twitteru aktiviraju, počni ih živcirati, provocirati i ljutiti." Pametnome dosta.
Shelley Kinash u knjizi "Seeing Beyond Blindness" upozorava:
"Društvene potrebe zadovoljavaju se tako što se komunicira s virtualnim prijateljima, a umjesto pokušaja ostvarivanja potreba za (samo)poštovanjem i potreba za samoaktualizacijom događa se suprotno. Umjesto da težimo tomu, vrijeme trošimo na vizualna i ostala zadovoljstva."
Evo jednog ekstremnog događaja, koji prenosi engleski The Guardian u studenome 2014.:
Devetnaestogodišnji L. D. priznao je ubojstvo četrnaestogodišnjeg B. B., sina američkog milijunaša, kojeg je upoznao preko interneta. Dotad su svakodnevno igrali računalne igrice. Prema navodima tih novina, četrnaestogodišnjak je teško nalazio prijatelje, pa se iz "usamljenosti okrenuo internetu i tamo pronašao virtualnog prijatelja." Virtualni su se prijatelji in vivo upoznali. Razočaranje je kulminiralo ubojstvom.
Anđelko Milardović u knjizi "Stranac i društvo" konstatira: "U doba globalnoga informacijskog društva stranci prebivaju u tzv. kibernetičkom prostoru. Od svih tipova stranaca najkompleksniji je onaj koji čuči u nama."
Gomila usamljenika povlači se u svijet privatnosti, a od pojave interneta postaju umreženi usamljenici, u potrazi za prijateljstvom, ili bolje - stotinama istomišljenika. Književnik i sociolog Đuro Šušnjić u tekstu "Tko sam zapravo ja?" (objavljenom u časopisu Ideje 1981. godine) otkriva kako više "nepoznatih ja" stanuje u nama:
1. iskustveno ja
2. uzvišeno ja (kakav želim biti)
3. pravo ja (kakav sam u društvenom i privatnom životu)
4. potlačeno ja (ugušeno konformizmom)
Premda je Šušnjić o tome pisao prije 35 godina, problem tzv. nepoznatog ja aktualan je i danas, čak i više, budući da plaćamo danak internetskom dobu, dobu društvenih mreža. Zato treba dobro promisliti kakvim se predstavljamo na Facebooku, Twitteru, Instagramu, čemu služe selfiji, što očekujemo od takvog virtualnog druženja i ogoljavanja vlastitog ja.
Bilo kako god, teško je oteti se dojmu da u virtualnom svijetu svatko nosi neku masku ili je bez maske. A sam čin stvaranja prijateljstava i druženje preselili su se iz realne stvarnosti u onu nadrealnu, odnosno virtualnu.
A je li u pravu onaj irski grafiter ("Nekada sam imao prijatelje, a sad imam internet"), prosudite sami kad kliknete na Facebook ili Twitter.
Napisao: Zlatko MILIŠA
ŠIRENJE DEPRESIJE
Pogubno promatranje tuđih života
Društvene mreže razlog su mnogih znanstvenih istraživanja čiji su rezultati sve uznemirujući. Primjerice, ekipa znanstvenika sa sveučilišta u Pittsburgu provela je ispitivanje utjecaja korištenje društvenih mreža na više od 1700 ljudi (u dobi između 19 i 32 godine). Pokazalo se kako oni koji društvene mreže koriste više od sat vremena dnevno, odnosno koji su prije spavanja pregledavali Facebook, Twitter, Instagram i druge mreže teže mogu zaspati i imaju problema sa spavanjem.
Zabrinjava i rezultat prema kojem se jedna od pet osoba osjeća depresivno zbog korištenja društvenih mreža. Depresiju, sve negativniji stav prema životu, anksioznost, manjak samopouzdanja i brojne druge probleme u svakodnevnom životu izaziva konstantno promatranje, pojednostavljeno rečeno, tuđih života, dijelenjem svega i svačega s potpunim stranicima i reakcije uključenih u “razmjenu emocija” na društvenim mrežama, najviše na Facebooku i Twitteru.
U današnjem svijetu komunikacija je svedena na brze poruke, a neposredni ljudski kontakt zamijenjen je porukama na ekranu...
Kako god da komuniciramo u virtualnom svijetu, nedostaju izravni govor tijela, gledanje nekog u oči i izravna, a ne posredovana emocionalnost...
NIKOLA KONTIĆ
ZA ILI PROTIV
Fejs je glupost, kakvo prijateljstvo s nekim koga niti vidiš, niti znaš
O utjecaju društvenih mreža mišljenja su podijeljena. Iz gomile komentara kojih su puni kojekakvi forumi izdvojili smo nekoliko primjera:
Možda smo mi sami zaboravili tu čar stvaranja prijateljstava druženjem na 'otvorenom', uz kavu ili običnu ćakulu, a ne s 'add friend' ili 'send poke'. Lijepo je biti moderan, no ponekad je bolje sačuvati stare navike.(LIVIO DEFRANZE).
Fejs je glupost, kakvo prijateljstvo, komunikacija s nekim koga niti vidiš, niti znaš, gubljenje vremena ili ubijanje dosade, bijeg od stvarnosti, otuđivanje, zatvaranje u puževu kućicu. Kad stigneš komunicirati s tisuću pa i tri tisuće i više nazoviprijatelja?(FRANJO MILANOVIĆ).
Fejs treba prihvatiti kao zabavu. Prijatelji dolaze i odlaze, a neki ostaju. U stvarnom životu to je sasvim drukčije.(NENAD BUŠIĆ).
S prijateljem se ne rađaš, pa ne vidim razlog da i preko Facebooka ne steknem nekog prijatelja.(MINA KOGEJ).
Mislim da je problem što nam se Fejs/Twitter/whatever... uvukao u svaku poru stvarnog života, pa zaboga spominju ih na Dnevniku i dogovaraju revolucije tim putem, pa ti sad razdvoji real od cyber spacea. Meni je FB odličan jer sam nekim čudom uspjela razlučiti prave prijatelje od mućaka i usput naletjela na neke stvarno super ljude.(SANJA VALENČIĆ).
DOBRI I LOŠI PRIMJERI
Nedavno sam na internetu pročitao poučnu priču o prijateljstvu:
"Dva su prijatelja hodala pustinjom. U jednom trenutku su se posvađala i jedan ošamari drugog. Povrijeđeni ne reče ništa, ali zapisa u pijesku: Danas me ošamario prijatelj. Nastaviše svoj put i nađu oazu. Odlučili su se okupati. No, prijatelj koji je bio povrijeđen upao je u živo blato. Ovaj drugi ga spasi. Spašeni prijatelj uklesa u kamenu: Danas mi je prijatelj spasio život. Ovaj koji ga je udario i koji mu je spasio život ga upita: Kada sam te udario, to si zapisao u pijesku, a kada sam ti spasio život to si uklesao u kamen. Zašto? Prijatelj mu odgovori: Kada te netko povrijedi, to zapiši u pijesku kako bi vjetrovi oproštaja to obrisali. A kada netko napravi nešto dobro, treba to uklesati u kamen kako to vjetrovi nikada ne bi mogli obrisati."
Druga priča kome vjerovati otkriva što se dogodilo vrapcu koji je slomio krilo i počeo se smrzavati:
"Naiđe krava i ispusti 'sadržaj' na njega. To je promatrao mačak. Skoči na vrapca, izvadi ga iz balege i pojede. Pouka: Nije svatko neprijatelj tko te nabaci blatom, a ni prijatelj tko te izvadi iz istoga."