Na nekim fotografijama, zarastao u bradu i niskog rasta, izgleda poput Tolkienovih hobita ili, pak, pristojnijeg brata Martinova Tyriona Lannistera iz “Igre prijestolja”, čak vizualno podsjeća i na “tatu”, Georgea R. R. Martina.
Drugim riječima, ako nečiji izgled sugerira čime se u književnosti bavi, baš kao i u slučaju Martina, tip kojeg ovdje predstavljamo također je kao stvoren da piše fantasy romane. I to čini jednako dobro kao i svenazočni Martin (ili Joe Abercrombie), da spomenem samo njih iz posljednjih dvadesetak godina narasle gomile autora koji su fantasy litaraturi (osobito podžanru “mača i magije” - sword and sorcery) dali kvalitetni i komercijalni zamah koji pionir na tom području, legendarni John Ronald Reuel Tolkien, u svoje doba nije mogao ni sanjati.
Dakle, riječ je o Patricku Rothfussu (1973), američkom piscu fantastike (fantasy freaku i geeku), čiji dosadašnji opus izaziva respekt u žanru koji zahvaljujući Hollywoodu (trilogija “Gospodar prstenova”) i televiziji (Game of Thrones HBO-a) doživljava neviđen globalni uspjeh. Respekt i prema formi, odnosno količini napisanoga, i prema sadržaju, odnosno kvaliteti pripovijedanja, stilu i naravno raspojasanoj mašti.
MAČ I MAGIJA
Uzimajući u obzir munjevit uspjeh već prvog romana iz trilogije The Kingkiller Chronicla (“Kronike Kraljosjeka” - Prvi i Drugi dan), knjigu The Name of the Wind (“Ime vjetra”), objavljenu prije osam godina (2007.), Rothfuss je doista postao nova velika zvijezda na nebu fantasy književnosti. Pohod prema tronu koji je posljednih nekoliko godina zaposjeo George R. R. Martin, poduzetni je Rothfuss nastavio i drugim romanom, nastavkom priče o “najvećem čarobnjaku svojega doba”, pa je 2011. objavio The Wise Man’s Fear (“Strah mudraca”), dok je treći dio, The Doors of Stone, još uvijek u fazi pisanja (Rothfuss pobjesni kad ga fanovi i izdavač požuruju) i za sada je nepoznat datum kad će ta knjiga ugledati svjetlo dana.
Oba Ruthfussova romana, u vrsnom prijevodu Petre Mrduljaš Doležal, u Hrvatskoj je objavio zagrebački Algoritam. I obje su knjige, za fantasy žanr očekivano, količinom napisanoga prava čudovišta - u standardnom tvrdoukoričenom formatu “Ime vjetra” broji 723 stranice, dok je “Strah mudraca” još opsežniji i ima čak 975 stranica. I tu je Martin dobio konkurenciju. To, pak, znači da su romani ne samo štivo megaobujma nego i zavidne težine, pa nije takve knjige uopće lako držati u rukama - čitanje u ležećem položaju gotovo je nemoguće, a nije ugodno ni u fotelji, jer ruke otežaju, mišići se grče... Zato je najbolje takve knjige postaviti na stol, sjesti u odgovarajuću stolicu i započeti pustolovinu čitanja, uz obvezatnu stanku svakih sat vremena kako bismo izravnali kralježnicu i poboljšali cirkulaciju.
No, to je tehnički problem s romanima kakvi su i ovi Rothfussovi. Drugi je problem vrijeme, odnosno da biste pročitali prvi i drugi roman iz trilogije “Kronike Kraljosjeka”, doista vam treba godišnji odmor ili bar desetak slobodnih dana od drugih svakodnevnih obveza uključujući i redoviti posao.
A kad sve to riješite, kad se usuglasite sami sa sobom, slijedi ono ipak najvažnije, a to je uživanje u nesvakidašnjoj fantastičnoj poslastici koja će već od prvih dvadesetak stranica posve okupirati vaš razum i osjećaje. Jer prvo “Ime vjetra”, a zatim i “Strah mudraca”, romani su one vrste koji teško dopuštaju predah kad se krene u pohod kroz magičnu fantastičnu epopeju nakrcanu osebujnim likovima i događajima u izmaštanom svijetu koji nema izravne veze s objektivnom i realnom stvarnošću. Dakako, uvjet je da ste obožavatelj fantasyja, odnosno fantastike u okvirima “mača i magije”, u biti eskapističke književnosti, no ako i niste teški ovisnik o furioznoj pripovjedačkoj naraciji bilo Martina bilo sad eto Rothfussa, uputnim se čini s vremena na vrijema odvažno zagaziti i jednu takvu epiku, jednostavno da malo provjetrite um od svakodnevnih problema i utjehu bar za nekoliko dana pronađete daleko od surove stvarnosti, doduše u surovoj mašti, ali mašti koja prikazuje stvarnost koja se događa drugima, a ne vama u sadašnjosti.
Ono što je također ključno kad je riječ o fantastičnoj književnosti tipa “mača i magije”, osim naracije svakako je postojanje glavnog lika (ili njih nekoliko), koji je unikatan i oko kojeg se slaže i razlaže cijela priča. S obzirom na to da je fantasy krcat osebujnim likovima (Martinovim, Abrecrombieovim, Moorcockovim, Wolfeovim i brojnim drugim), teško je izmisliti nešto novo, novu osobu koja će biti različita, posebna i originalna u odnosu na mnoštvo već viđenih likova kojih je fantastična književnost prepuna. Ipak, Patrick Rothfuss je u toj naizgled nemogućoj misiji uspio - stvorio je junaka koji se pamti, junaka dovoljno neobičnog, zagonetnog i živopisnog, iznimnih vještina i moći, usto i samodopadnog i nerijetko iritantnog, dakle nimalo idealiziranog, s karakternim manama kao i svaki obični čovjek. Njegovo ime je Kvothe, kojeg osim pobrojenih osobina krasi i ponešto od minstrelske, trubadurske romantičnosti, osobito kad je ljubav u pitanju.
No, čitajući “Kronike Kraljosjeka”, bjelodani su i Rothfussovi uzori, ne samo glede glavnoga lika nego i priča same, a to su, kao što otkriva i autor u zahvalama, djela C. S. Lewisa (“Priče iz Narnije”), Anne McCaffrey (serijal Dragonriders of Pern), nezaobilazni J. R. T. Tolkien (“Gospodar prstenova”), a od utjecaja mogu se još dodati i Gene Wolfe (“Knjiga novog sunca”), Ursula LeGuin te naravno George R. R. Martin.
ČETIRI KUTA
Narativno su “Kronike Kraljosjeka” priče iz druge ruke. Naime, sam Kvothe zbori o događajima, o sebi i svojem životu, no ta priča ipak ide posredno, preko ljetopisca, putujućeg kroničara izgubljenog vremena i zaboravljenih zbivanja, koji u nekom mračnom konačištu sluša vlasnika zvanog Stanac i shvaća da je taj čovjek zapravo tajanstveni Kvothe, mag koji jednom riječju može zazvati vjetar...
A kao i u svim dobrim fantasy romanima epskih širina i dubina, ni Rothfussove “Kronike Kraljosjeka” ne prolaze bez karte (zemljovida) izmišljenog svijeta, svojevrsnog toponima koji upada u oči čim otvorite prve stranice obje knjige. Konkretno, Rothfussov svijet predstavljen je kao “Četiri kuta civilizacije”, i u njemu su prikazane sve najvažnije lokacije i središta oko kojih se isprepleće radnja romana. S obzirom na to da je riječ o žanru “magije i mača”, ne manjka ni čarobiranja ni akcije, kao ni simbolike i metaforike, koje se referiraju na neka od općih mjesta, ali idu i šire, prema autentičnom mitološkom konceptu tzv. alternativne povijesti pa makar ona bila i unutar samodostane fantastične građe koja uokviruje likove i zbivanja Rothfussovih djela.
Da sad više na pametujem, romanima Patricka Rothfussa valja pristupiti bez predrasuda, ne uspoređivati ga s uzorima, jednostravno se prepustiti užiću čitanja ove prvorazredne fantasy epike koja, premda kompleksna i ambiciozna, nije nimalo naporna i dosadna. Uostalom, kad “Ima vjetra” započenje “Trovrsnom tišinom” u Proslovu i završava “Trovrsnom tišinom” u pogovoru, između kojih je čak 92 poglavlja u prvoj knjizi i 152 poglavlja u drugoj knjizi, upadljivo je kako se i u formativnom, konceptualnom smislu, djelo Patricka Rothfussa nameće kao jedno od najoriginalnijih izdanaka fantastične književnosti posljednjih godina.
Tko bi naime odolio riječima poput ovih: “Krao sam kraljevne iz grobova uspavanih kraljeva. Spalio sam grad Trebon do temelja. Ubio zmaja. Proveo sam noć s Felurian i otišao zadržavši i zdrav razum i život. Izbacili su me sa Sveučilišta u dobi kad većinu tek primaju. Kročio sam noću putovima o kojima se drugi boje govoriti danju. Razgovarao sam s bogovima, ljubio žene i pisao pjesme od kojih putujućim sviračima naviru suze na oči. Zovem se Kvothe. Možda ste nekad čuli moje ime.”
Piše: Darko JERKOVIĆ
MUDRACOVI STRAHOVI
Rothfuss je u svojim romanima koncipirao unikati mitski svijet, krcat običnim i neobičnim bićima i magijskim tradicijama. Upravo je ta magijska tradicija kod Rothfussa posebno intrigantna jer joj autor daje autentična obilježja, odnosno dijeli magiju na simpatičku magiju i magiju pravih imena. Prva je magija, recimo tako, obična, svakodnevna, doslovce simpatična, koju društvo odobrava i prihvaća kao uobičajeni sastojak života. Druga je pak magija “u sjeni”, nije prepozatljiva širem krugu i njezinu pravu moć razumiju i poznaju samo rijetki, ona je karakteristična za “čarobnjake iz priča i mitova”. A u svijetu “Četiri kuta civilizacije”, kao što zbori Rothfussov junak Kvothe, tri su stvari kojih se mudrac boji - mora za oluje, noći bez mjeseca i bijesa mirnog čovjeka.
Rothfussovi romani otkupljeni su za nadolazeći TV serijal, film i videoigre. Adaptacije “Kronika Kraljosjeka” prihvatila se kompanija Lionsgate...