Proljeće se probudilo i u Slavoniji, ali neke stvari još spavaju dubokim snom, ne samo zimskim, nego i zaboravljene u bespućima prošlosti. Tako je to i u Orahovici, gradu u Virovitičko-podravskoj županiji, kojeg zovu još i 'malom Švicarskom', zbog lokacije i klime, ali i turizma.

“Nećeš se nikada kajati ako ovu okolicu posjetiš. Mnogo svieta amo dolazi, da ovaj romantični prediel pregleda”, zapisao je o Orahovici davne 1870. godine učitelj Ferdo Ulses.

A pitoreskna Orahovica, ta stara dama Slavonije, i šire područje oko nje, u sebi kriju povijest o kojoj se mnogo toga zna, ali i povijest koja je malo poznata. Povijesna čitanka Orahovice prepuna je zanimljivog i neprocjenjivog štiva koji svakim novim danom dobiva nove dimenzije života nekog drugog, ali ovoga vremena. U mnogim dijelovima Slavonije, pa tako i u orahovačkom kraju, svaki, i najmanji kamen, može značiti novo otkriće, a kamoli kada je riječ o (ne)poznatoj arheologiji, konkretno ostatcima zidova ili cijelih građevina, devastiranih i načetih zubom vremena, ali još vidljivim i podatnim za dublje istraživanje.

Međutim, moramo biti i malo kritični, jer žalosno je da mnogi Orahovčani zapravo i ne znaju gdje žive, ili možda ne žele znati, a trebali bi, jer žive u gradu prebogatom poviješću, gradu koji je sam po sebi povijest.

Dokaza je mnogo, o nekima smo već pisali, a ovo je priča o tri orahovačka dvorca od kojih samo jedan danas ima obrise pravog dvorca, dok su ostala dva netragom nestala. Riječ je o dvorcima Grgin, Jovanović i Radlovac, kao i o plemićkoj kuriji Hercegovac.

Za početak, prisjetimo se što povijest kaže o Grginovom dvorcu. To je zdanje ime dobilo po dr. Svetozaru Grginu, a mnogima je znano i kao kurija Mihalović. Kuriju je sagradila obitelj Mihalović, kako povijesni podaci bilježe u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća. Plemićka obitelj Mihalović posjedovala je dvorac i vlastelinstvo Orahovice čak 176 godina! Već od 1716. godine dodijeljeno im je plemstvo, a od početka 19. stoljeća uz svoje prezime pisali su pridjevak 'od Orahovice'. Među brojnim plemenitašima iz obitelji Mihalović ističu se Demetrije, Petar, Karlo i poglavito Antun pl. Mihalović, u političkoj povijesti poznat kao posljednji hrvatski ban (1917.-1919.). U vlasništvo Grgina, ova kurija dolazi u vrijeme kada u Orahovicu dolazi dr. Svetozar Grgin. O tome u Hrvatskom listu iz 17.02.1923. godine piše: “Dr. Svetozar Grgin u Orahovicu dolazi zbog nabave nekih družica. Boraveći tim poslom kod tvrtke S. H. Gutmann došao je Grgin u vezu s Adolfom Schlesingerom. Grgin kupujući družice pregledao je orahovičko vlastelinstvo, razgovarao s braćom Schlesinger i svidjela mu se vlastelinska kuća u Orahovici i konstatirao je s braćom da bi su tu mogao napraviti posao. Braća Gutmann pristala su na prodaju ove površine koja je iznosila okruglo 14.000 jutara šuma, livada, oranica i pašnjaka te sav živi i mrtvi inventar za koje su braća Gutmann primila ukupno 18.750.000 dinara”.

Tako je kurija došla u vlasništvo dr. Grgina i postala Grginov dvorac. Stariji Orahovčani sjećaju se namjene ovog zdanja u vrijeme bivše države. Bila je tu smještena orahovačka zdravstvena ambulanta, mala bolnica. Šezdestih godina desno krilo zgrade pretvoreno je u rodilište. Nakon iseljenja ambulante, u preuređenu zgradu useljene su općinske službe, a danas u ovom zaštićenom kulturnom dobru smješten je orahovački gradski muzej, Gradska knjižnica te velika gradska Vijećnica.

Vratimo se ponovno u 19. stoljeće i na ugovore dr. Grgina. Grgin se tada udružio i sa Svetislavom Jovanovićem, posjednikom i trgovcem iz Pančeva te Đorđem Boškovićem, i s njima napravio plan za kupnju orahovačkog vlastelinstva. U tom planu Grgin je 5. srpnja 1923. godine kupoprodajnim ugovorom dobio svoj, ranije navedeni dvorac, dok se Svetislav Jovanović nastanio u drugom dvorcu. Kako piše dr. Ive Mažuran u monografiji “Orahovica - srednjovjekovna tvrđava, utvrđeni dvor, trgovište i grad”, Svetislav Jovanović nastanio su u dvorac gdje su inače bile činovničke kancelarije. Taj dvorac danas povjesničari zovu Jovanovićev dvorac, a nalazio se na području današnjih teniskih terena pokraj zgrade općinskog suda. Od uspomena na ovaj dvorac, koji je srušen u vrijeme Drugog svjetskog rata, ostale su samo konjušnice. Mnogi Orahovčani niti ne znaju da je dugačka zgrada uz staro košarkaško igralište upravo ostatak tih konjušnica, a to vjerno pokazuju lukovi na pročelju zgrade.

Treće povijesno zdanje jest tzv. Gutmannov zimski dvorac. Njega je sagradio vlastelin S. H. Gutmann. Kao vlasnik velikog dijela bivšeg vlastelinstva Mihalović, u Orahovici je tvrtka S. H. Gutmann d.d. iz Belišća osnovala 22. veljače 1906. godine kamenolom Radlovac, sa sjedištem u Orahovici. Prijevoz industrijskog kamena iz obližnjeg kamenoloma i drveta iz okolnih šuma do pilane ubrzali su gradnju šumskih, ali i uskotračnih željezničkih tračnica širine 100 cm, a osim teretnih vagona prugom su prometovali i putnički vlakovi. Gutmann je sagradio prvu upravu Radlovca, koja i danas stoji u Orahovici, a u njoj su obiteljski stanovi.

O zimskom dvorcu, orahovački povjesničar amater Duško Rađenović priča kako je zimski dvorac bio zapravo današnja uprava tvrtke Radlovac, koji je služio za zimski i ljetni odmor obitelji Gutmann, ali u njemu su živjeli i njegovi namještenici. U tvrtki se još čuva i jedan originalni Gutmannov sigurnosni ormar, ili 'kasa', iz 1912. godine. Kasnije, 1952. godine, izvršena je adaptacija bivše Gutmannove ljetne rezidencije pa je to zdanje prenamijenjeno za poslovnu zgradu kamenoloma Radlovac, koja i danas postoji, ali izgleda podosta drukčije.

Sve u svemu, orahovački dvorci svjedoci su vremena, neki očuvani, neki u ruševnom stanju. Danas, u ovom užurbanom vremenu, mnogi Orahovčani prolaze pokraj njih kao da ih nema, kao da su duhovi, a dovoljno je u prolazu samo dići glavu gore, oni su tu, prkose zubu vremena, odbijaju nestati. Naravno da bi ta vrijedna povijesna zdanja, više ili manje očuvana, uključujući i ostatke ostatka, trebalo na naki način obnoviti, restaurirati, udahnuti im novi život, ali za to nikad nema novca. Uvijek su prioriteti nešto drugo (čast izuzecima, poput nekadašnjeg Grginog dvorca, zdanju u kojem je danas gradski muzej), dok mnoga kulturno-povijesna baština ostaje takva kakva jest, izložena daljnjem propadanju. Jer Orahovici i njezini dvorci, ovi koje smo spomenuli, daju poseban povijesni pečat, makar zasad i posredno, preko sjećanja.

Piše: Vladimir GRGURIĆ

(Stare fotografije: Iz obiteljske zbirke Duška Rađenovića)