Preselivši prije desetak dana svoj ured u Zadar te obilazivši njegovu okolicu i otoke, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na Molatu je svoj bijes iskalila i na Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI).

Naime, upitana kada država misli riješiti imovinsko-pravno pitanje vojnih objekata na otocima, kazala je kako ona od početka upozorava da je neiskorištenost vojnih nekretnina jedan od najvećih problema u državi kada je riječ o investicijama, a da je za to odgovoran DUUDI.

- To je sramota, zgrade propadaju, urušavaju se krovovi. Oni tom imovinom moraju upravljati, a ako ne žele neka ih predaju lokalnoj samoupravi, ili neka raspišu koncesiju. Ali, nešto se konačno mora dogoditi i vjerujem da će novi ravnatelj DUUDI-ja Tomislav Boban dati tome dužnu pozornost. Razgovarala sam o tome i s premijerom Tihomirom Oreškovićem, koji je također svjestan tog problema i uvjerio se u to prilikom posjeta nekim krajevima Hrvatske - rekla je Grbar Kitarović.

I prvi potpredsjednik Vlade i šef HDZ-a Tomislav Karamarko, također se nekoliko dana kasnije za posjeta Gospiću našao zatečen stanjem u DUUDI-ju.

- Ono što smo u DUUDI-ju zatekli nevjerojatna je inertnost sustava u kojemu je bilo blokirano 30 milijardi kuna državne imovine - izjavio je, između ostaloga, Karamarko, koji je, eto, uz niz drugih stvari, šokiran i Državnim uredom za upravljanje državnom imovinom.

A kao jedan od glavnih ciljeva svoje Vlade, i kao sredstvo pokretanja novog ciklusa rasta hrvatske ekonomije te smanjenja javnog duga, premijer Orešković odredio je “stavljanje u funkciju”, ili “oživljavanje” državnih “mrtvih kapitala”, koji sada stoje neiskorišteni, propadaju i zarastaju u korov. Međutim, hoće li predsjednik Vlade doista uspjeti iskoristiti, odnosno prodati i privatizirati, brojne zapuštene nekretnine u državnom vlasništvu, kako je najavio, ostaje za vidjeti, a njegove izjave i po tom pitanju valja uzeti s rezervom, budući da se i do sada sve planirano ostvaruje izuzetno sporo.

Uostalom, ni jedna vlada u posljednjih 15 godina nije uspjela ekonomski iskoristiti brojne zapuštene državne nekretnine. Tako ni Oreškovićeva nije prva, a sigurno ni zadnja, koja kao jedno od rješenja za pokretanje investicijskog vala vidi u oživljavanju “mrtvih kapitala”, odnosno u angažiranju da se neiskorišteni objekti i zemljišta napokon prodaju ili stave u zakup kako bi od ulaganje u njih država imala neke koristi, i to financijski vrlo opipljive, konkretne.

Tu bi glavnu ulogu trebao imati DUUDI, koji upravlja kapitalom vrijednim 30 milijardi eura. Uspije li se od toga ubrzo privatizirati samo jedan i pol posto, državni bi proračun bio u dobitku za čak 500 milijuna eura.

Inače, središnji Registar državne imovine otkriva da je država vlasnik više od milijun nekretnina. Na popisu je više od 27.000 stanova, gotovo 11.000 poslovnih objekata i 70 vila. No, još važnije, država ima udjel u mnogim poduzećima - u njih 440 ima dionice, a u 229 poslovne udjele. U jednim tvrtkama država je većinski, a u drugima manjinski vlasnik, a neka od njih su od strateške važnosti. Međutim, nalaz revizije o poslovanju DUUDI-ja za 2014. godine pokazao je da evidencija nekretnina nije pouzdana. Novi predstojnik DUUDI-ja Tomislav Boban, koji je na tom mjestu u veljači naslijedio Mladena Pejnovića, rekao je kako je prvi korak pripremiti određene državne tvrtke za što kvalitetniju privatizaciju. Prema njegovu mišljenju, tvrtke poput Petrokemije, HAC-a i Imunološkog zavoda, između ostalih, prije prodaje važno je postaviti na zdrave noge.

- Tzv. mrtvog kapitala ima i treba ga staviti u funkciju. Bivše vojarne najveći su potencijal za greenfield investicije i tu će biti dosta posla, jer one faktički ne postoje, rupe su u planovima. Kad su u pitanju trgovačka društva, trebat će donijeti odluku koja su za privatizaciju, a koja se isplati radi dobiti zadržati - naglasio je Boban.

Uglavnom DUUDI-jevi planovi su ambiciozni. Prodaja državnog udjela u Podravki, Končaru, Janafu, HT-u, Državnim nekretninama, Eutelsat Communicationsu i turističkim tvrtkama prve su na popisu koje bi mogle napuniti proračun. Brzo punjenje proračuna prodajom državne imovine moguće je samo od “živog kapitala”, odnosno onog koji je na tržištu i kojemu se može utvrditi cijena, dok “mrtvi kapital”, koji je za ovogodišnje punjenje proračuna spomenuo premijer Orešković, ima niz prepreka i teško ga je brzo osposobiti. Ali stavljanje “mrtvog kapitala” u razvojnu funkciju, kao što je primjerice niz državnih zemljišta, gdje se može nešto sijati i uzgajati, a ne da na njemu raste korov i glavinjaju štakori, sigurno je bolje nego ga držati neiskorištenim i zaparloženim potencijalom.

Što se tiče zarade od prodaje objekata, doznaje se da bi novac brzo mogao sjesti od prodaje hotela Maestral i Imperijal, za koje je interes iskazalo navodno 15 ulagača, te projekta Muzil, za koji su pristigle dvije neobvezujuće ponude - francuskog investitora Boygues Batiment International i američke nekretninske tvrtke Forbes.

Velik su problem i stanovi u državnom vlasništvu, kako oni primjerice u Zagrebu, tako posebice i oni s područja koja su prije bila u statusu posebne državne skrbi u Slavoniji i Baranji. No, kako pojedinačna prodaja stanova ne bi imala dobar odjek u javnosti, plan je prodati cijelu tvrtku Državne nekretnine unutar koje se nalazi 5000 praznih stanova i poslovnih prostora, a neki od njih su i na vrlo atraktivnim lokacijama, kao što je uži centar Zagreba. Prema procjenama, od prodaje te tvrtke moglo bi se dobiti milijardu kuna. Interes već načelno imaju i mirovinski fondovi.

I dok za tvrtke koje su na tržištu problema s prodajom ne bi bilo, za “mrtvi kapital” utrživost je teška. Jer, primjerice, da bi se neiskorištena zemljišta stavila u funkciju, potrebno je prethodno riješiti imovinskopravne odnose, što je objektivni problem u birokratskim gnjavažama opterećnoj RH, zbog čega investitori zaziru od ulaska na takav administrativno nesređeni teren i odlaze u zemlje u okruženju poput Mađarske i Srbije, pa čak i u BiH.

I dok u Slavoniji i Baranji baš i nema zamjetnih površina (osim poljoprivrednih) u vlasništvu države, niz je atraktivnih terena na obali koji bi mogli privući velike inozemne investitore ili kupce, jer graditi hotele, s obzirom na turistički status RH u današnjem svijetu, i te kako je isplativo ulaganje, što pokazuje i sve veći interes Turske, Kine, Emirata... Po tom pitanju površine u Istri u prvom su planu, ali i lokacije poput Hidrobaza (u sklopu razvojnog projekta Brijuni Rivijera), kompleks zemljišta u općini Bale (Istra), Šepurine kod Zadra, sve do dubrovačkog primorja te zemljišta u Zdenčini i u Dugom Selu kod Zagreba.

Naravno da su izuzetno važni i potencijalno vrijedni te isplativi, ako se i kad se stave u funkciju (prodaju, zakupe... za inozemne ili domaće ulagače), i “mrtvi kapitali” bivše JNA. Državni ured za upravljanje državnom imovinom preuzeo je od hrvatske vojske čak 3000 garaža u Splitu i Zagrebu, za koje također treba riješiti imovinskopravne odnose, a tek onda se mogu i staviti u funkciju. A za koje će se, kao što je problem i sa stanovima, morati utvrditi realna cijena. Za prodaju nije spreman ni velik broj turističkih kompleksa zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa.

Na kraju, sagledavajući problem “mrtvih kapitala” u cjelini, zaključak se svodi na jedno - najodgovornija je po tom pitanju bila i ostala država, odnosno državna uprava, uključujući i političke interese, dok se dosadašnja uloga DUUDI-ja uglavnom (uz časne izuzetke) svodila na državni servis bez efikasnog učinka. I najgore od svega - u velikom broju slučajeva država kao vlasnik objekata (vojarne, zgrade, zemljišta...), nije reagirala na lokalne, regionalne inicijative. Drugim riječima, “mrtve je kapitale” držala u svojoj nadležnosti, nezainteresirana za postizanje dogovora s gradovima i županijama koje su tražile upravljanje takvim dobrima, odnosno imale su ideja što i kako s “mrtvim kapitalima” na svom području, bilo da se radilo o prodaji, stavljanju u najam, prenamijeni i dr. Doduše, nešto se i uspjelo (primjerice, bivša vojarna Drava u Osijeku postala je sveučilišni kampus!), no golemu većinu takvih materijalnih dobara država i dalje drži u svom portfelju ne dopuštajući gradovima i županijama da s njima sami raspolažu i stave ih u funkciju.

Primjer do koje je razine taj problem eskalirao, jest i slučaj Visa. Naime, zbog više od dva desetljeća propadanja nakretnina bivše JNA na tom otoku, gradonačelnik Visa u kolovozu 2012. tužio je Republiku Hrvatsku. U međuvremenu je 38 napuštenih vojnih objekata postalo važan dio turističke ponude otoka...