Slavna drama “Tri sestre” ruskog dramatičara Antona Pavloviča Čehova, u režiji Nikole Zavišića, premijerno je izvedena protekloga vikenda na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, kao druga dramska premijera u 109. kazališnoj sezoni.

Tmurno vrijeme s kišicom, a osobito opće raspoloženje u Osijeku posljednjih godina, gdje nerijetko caruju apatija, malodušnost i ogorčenost, stvorili su pogodne okolnosti i okruženje za premijeru upravo ovoga komada. Melankolični ton triju sestara i Čehovljev jetki humor, osobito čežnja Olge, Maše i Irine za selidbom/povratkom u veći grad, djelovao je, na žalost, aktualnije nego ikada prije. Zasigurno aktualnije nego prije izbijanja Domovinskog rata, odnosno u travnju 1988., kada je, prije točno 28 godina, ova drama u četiri čina, tada u režiji Vide Ognjenović, posljednji put postavljena na osječkoj sceni. Samo što u Osijeku, logično, danas malo tko želi otići u Moskvu, kao u originalu. Za mnoge Osječane Moskva su postali Zagreb, Njemačka ili, sve češće, Dublin.

I zato su svakoga tko voli ovaj grad zasigurno poput šake u želudac zaboljele rečenice napisane prije 115 godina u drugoj zemlji i društvu, a koje se čine tako suvremenima. Poput one koju izgovara možda najnesretniji lik u predstavi, Prozorov: “Naš grad postoji već dvije stotine godina, u njemu živi sto tisuća stanovnika... Samo jedu, piju, spavaju, zatim umiru... rađaju se drugi, koji također samo jedu, piju, spavaju i, da ne otupe u dosadi, bave se različitim spletkama...”

U redateljskom čitanju novosadskog gosta Zavišića ritam i raspoloženje podizali su zanimljivi glazbeni brojevi oblikovatelja zvuka i skladatelja Willema Miličevića te malo naglašenija komika. “Mislim da smo uspjeli uhvatiti to o čemu Čehov stalno piše, kako su neke stvari prepatetične. Njegov specifični humor nije prepoznat, a ako ga se čita pažljivo, u svim teškim situacijama ispliva neki groteskni obrat, koji je smiješan, na razini vodvilja”, kazao je redatelj Zavišić, koji je tekstualni predložak poštovao gotovo u cijelosti.

Premijera ruskog klasika na kraju je dobila velik pljesak publike, osobito glumačke role. I dok je izbor već u mnogim glumačkim bitkama provjerenih Tatjane Bertok-Zupković, za ulogu najstarije sestre Olge, i Sandre Lončarić Tankosić, kao Maše, od početka opravdano izgledao kao pun pogodak, ugodno osvježenje bila je mlađahna Lidija Kraljić Zavišić, nekadašnja osječka studentica, kao Irina. I tumači drugih uloga bili su sigurni i na visini zadatka, osobito Ivan Ćaćić kao Veršinin i Ivana Gudelj (Natalija Ivanovna), kao i ostali: Miroslav Čabraja kao Prozorov (antologijska scena razgovora s kaučem), Aleksandar Bogdanović (Kuligin), Aljoša Čepl (Tusenbach), Vjekoslav Janković (Saljonij), Davor Panić (Čebutikin), Mario Rade (Fedotik), Antonio Jakupčević (Rode) te Radoslava Mrkšić (Anfisa). Funkcionalnu scenografiju potpisala je Irena Kraljić, kostimografkinja je Maja Mirković, a scenski pokret osmislila je Maja Huber. Tomislav Levak.