Jedna od priča ide ovako: Imao je te ratne jeseni 1991. godine Ivica Ivanika samo 23 godine. Branitelj Vukovara, s Mitnice, za vrijeme 90 dana neprijateljske opsade grada uvijek je iznova na vukovarski vodotoranj, pod kišom granata, dizao hrvatsku zastavu. Poginuo je nekoliko dana prije pada grada...

Sa svojom “ranjenom” siluetom ponad ruševina Vukovara postao je vodotoranj već tada u kolektivnoj hrvatskoj svijesti prepoznatljiv simbol stradanja, ali i otpora agresiji iz 1991. Dva i pol desetljeća poslije, sa svim svojim ratnim ranama ostao je netaknut. S hrvatskom zastavom što se i danas vijori s te 50-metarske građevine s koje se sada, pak, pruža panorama obnovljenog Vukovara.

Pogođen sa 640 projektila za vrijeme tromjesečne opsade hrvatskog grada na Dunavu, ostat će vodotoranj autentičnim svjedokom, trajnom opomenom na vukovarsku ratnu 1991. godinu kad se u Vukovaru branila Hrvatska.

Taj spomen na zajedništvo u prošlosti prerasta danas u simbol hrvatskog zajedništva u budućnosti. Jer u samo nekoliko mjeseci “projekt vodotoranj”, na poziv iz Vukovara, ujedinio je Hrvatsku od Iloka do Dubrovnika.

- Vodotoranj je najprepozantljiviji simbol grada Vukovara - reći će i aktualni vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, spomenuvši se i Vučedolske golubice, koju je vodotoranj u simboličkom smislu nadrastao.

Zapravo, ideja da se vukovarski vodotoranj sačuva u svojim sadašnjim vizurama datira još iz prvih poslijeratnih godina, još kada je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, došavši 1997. godine “vlakom mira” iz Vukovara, pozvao Hrvatsku na solidarnu obnovu Vukovara.

U toj se donacijskoj priči našao i vodotoranj, pa je tada Zadarska županija uplatila tri milijuna kuna, kao donator, za konzervaciju tornja. Godinama, međutim, usred obnove posve razrušenog Vukovara, unatoč različitim projektnim rješenjima, vodotoranj nije došao na red...

- Svjesni (pre)velike povijesne i simbolične važnosti tog objekta, kao jedinog autentičnog spomenika koji svjedoči o Domovinskom ratu, jer je Vukovar proteklih godina gotovo u cijelosti obnovljen, i svjesni snage tog objekta koji, ranjen u ratu, ulijeva strahopoštovanje i s kojeg pogled dominira nad cijelim krajem, odlučili smo se na projekt koji će biti na tragu tog zajedništva kada su Vukovar branili dragovoljci iz cijele Hrvatske, i iz dijaspore, pa i stranci - pojasnit će Penava.

No, dodat će, Vukovar je prepoznao i potrebu hrvatskog zajedništva u sadašnjosti i budućnosti. Bio je to izazov koji je naišao na velik odjek među hrvatskim narodom. “Toj simbolici vodotornja nitko u ovih 25 godina nije uspio nauditi”, kaže Penava. A što o svemu misle sami Vukovarci, jasno govore mnoga imena s liste donatora.

- Naš je to mali obol za naš herojski Vukovar - govore Vukovarci, redom smatrajući da njihova imena, što ih čitamo na podugačkom popisu onih koji su se dosad, od kraja prosinca 2015. godine, odzavali pozivu na hrvatsko zajedništvo u “projektu vodotoranj”. Mnogi će reći i da svaki Vukovarac treba biti dijelom te priče. I baš kao što kaže Dario Černok iz mlađe populacije Vukovaraca, u toj “lijepoj priči Vukovara i Hrvatske i zajedništva, iznos nije važan”. Bilo to pet ili 50.000 ili pet milijuna kuna, svaka je kuna jednako vrijedna!

Potvrdit će to i gradonačelnik Penava, kazujući kako za vukovarski vodotoranj prilozi stižu i od dječjih vrtića i od umirovljeničkih udruga. S jučerašnjim danom iznos na računu za vodotoranj dosegnuo je približno 900.000 kuna! Penava to objašnjava “velikim emocijama” cijele Hrvatske za Vukovar.

A popis donatora, svakodnevno ažuriran na službenoj gradskoj web-stranici, te emocije i to zajedništvo uistinu i potvrđuje. Nalaze se tu donatori, i građani i tvrtke i ustanove, iz Splita, Dubrovnika, Zagreba, Benkovca, iz samog Vukovara, iz susjednih Vinkovaca i Iloka, Županje, Rijeke, Umaga, Virovitice, Osijeka, Belog Manastira, Đakova, s Korčule, iz Siska, Metkovića, Krapine... Osim donatora u domovini, poziv je stigao i do onih u iseljeništvu - od BiH preko Austrije, Njemačke, Švicarske, Engleske do SAD-a i Australije. Sve ih je nemoguće i pobrojiti, no dirljivo je vidjeti kako se među donatorima pojavljuju tvrtke i građani i iz malih slavonskih mjesta, u kojima život danas nije nimalo lak, poput Satnice Đakovačke, Sikirevaca, Štitara, Vođinaca, Opatovca, Čepina, Nemetina, Jarmine, Borova...

Na humanu gestu odlučile su se tvrtke, udruge, dječji vrtići, banke, na popisu je i Dubrovčka biskupija i Franjevački samostan Vukovar, pa muzeji, matice umirovljenika, Hrvatski Crveni križ, lovački savezi, sindikati, vatrogasne zajednice, župe, braniteljske udruge diljem Hrvatske...

Hrvatski reprezentativac Ivan Rakitić uručio je ček na 75.000 kuna, uz riječi da je donacija “od srca zbog svega što Vukovar znači za Hrvatsku”. Nogometni i košarkaški klubovi, i oni nacionalnog i oni seoskog ranga, odriču se prihoda od utakmica. Uplate sežu od simboličnih, ali ne manje vrijednih deset kuna do 75.000 kuna, a u najavama su i donacije od 200-tinjak i više tisuća kuna.

- Ta snaga Vukovara, vodotornja i te simbolike u hrvatskom je narodu, u njegovu biću i osjećajima, prepoznata kao nešto neupitno, čisto, kao naše - kazuje Penava, dodajući da je to i poruka, koju će vodotoranj sa svojim ratnim ranama iz prošlosti pričati, snage i ponosa za budućnost.

Inače, projekt konzervacije vodotornja, iza kojeg stoji zagrebačka Radionica arhitekture, zamišljen je kao memorijalni park s parkiralištem, dječjim igralištem, ugostiteljskim objektom, a svi elementi bili bi izgrađeni tzv. zelenom arhitekturom. Ulaz u vodotoranj bit će na mjestu starog ulaza, koji potom vodi do vanjskog panoramskog dizala usmjerenog prema Dunavu, a kojim će se dolaziti do memorijalne sobe. Rupe od projektila, njih 640, ostaju netaknute, no od sobe će ih dijeliti staklena stijena. Bit će postavljen i veliki ekran na kojem će se prikazivati videozapisi iz '91. Put će se nastavljati prema vidikovcu na vrhu vodotornja, dok će u njegovu podnožju biti upisana imena svih donatora kao potvrda zajedništva. Radovi će stajati oko 20 miljuna kuna, a njihov se završetak očekuje u ljeto 2017.

Penava pojašnjava i da se pritom vodilo računa o samoodrživosti samog objekta, gdje bi bilo 10 do 15 zaposlenih, a procjena minimalnih 100.000 posjeta godišnje, kroz ulaznice, ne dovodi u pitanje opstanak priče oko simbola herojskog hrvatskog grada.