Kultura
BURE BARUTA 5 U GALERIJI KAZAMAT

Umjetnici intuitivno osjećaju prostor
Objavljeno 8. travnja, 2016.

Rekao bih da mladi umjetnici Josip Brandis i Andrea Zrno nadasve intuitivno osjećaju problem prostora.

Brandisova instalacija “Paper polis” izložena na netom otvorenoj izložbi “Bure baruta” oslikava panoramu imaginarnoga velegrada, prostora koji bih oksimoronski nazvao pretrpanom pustinjom. Inspiracija za rad proizišla je iz autorova susreta s mađarskom prijestolnicom gdje je sudjelovao na rezidencijalnom borakvu. Bivanje ga je u (vele)gradskoj sredini u vlastitim očima učinilo manjim od njega samog. “Paper polis”, dakle, označava Brandisovo (ponovno) vraćanje sebi, ponovni susret sa svojom ljudskom veličinom nakon početnoga osjećaja nedoraslosti i izgubljenosti. Korištenje papira u radu ne proizlazi tek iz tehničkoga pojednostavljenja ili njegove dostupnosti. Mogućnost (nadasve brzog) izgaranja utkana u njegovu prirodu na doslovnoj i metaforičkoj razini čini ga spretno odabranim materijalom. Neće Brandis poput Nerona paliti svoj grad, ali mogućnost da se u trenutku „obračuna“ s njim snižava intenzitet njegovih osjećaja koji se mogu odrediti kao zametci agorafobije. S druge pak strane, instalaciji zbog krhke strukture pod naletom i tek slaboga povjetarca, izazvanoga možda propuhom u prostoriji gdje je rad izložen, također prijeti destrukcija, što Brandisu i u ovom slučaju osigurava naizgled nadmoćnu poziciju.

Tlocrti Andree Zrno proizlaze iz osobnog osjećanja prostorā same autorice. U njih nije upisan trenutak, nego njezina čitava prošlost. Zrno je na podu Galerije SC koncem i ljepljivom vrpcom izvezla osam tlocrta međusobno ih preplećući. Prvoj skupini tlocrta pripadaju prostori u kojima je do sada provela dio života. Iako ne inzistira na njihovoj posvemašnjoj točnosti, riječ je o prostorima koji nisu rezultat njezinih imaginarnih projekcija. Drugoj skupini pripada onaj osmi. Prostor je to u kojem je Zrno trebala boraviti, ali do toga nikada nije došlo, tako da on jedini nije imao udjela u izgradnji njezine osobne memorije. Prepletanje tlocrta na podu galerije izaziva njihovu kasniju nedjeljivosti. Nadalje, postaje ih nemoguće razlikovati. Preplet se događa i kada govorimo o našem identitetu. Sve što je Zrno doživjela i ugradila u sebe u svakom od izvezenih tlocrta, isprepleteno je u njezinu osobnost koja ovdje i sada stoji ispred mene i, poput tlocrta, može ostati nedjeljivom. Dok Brandisovo tematiziranje prostora proizlazi iz trenutka, kratke epizode proizišle iz „susreta“ s velegradom, Zrno temu prostora duboko povezuje „s vlastitim perfektom“ tražeći u izvezenim tlocrtima korijene svoje sadašnje osobe.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana