Proljeće nam je došlo u 5 i 30. A planinari, ljubitelji šetnje po prirodi, oko 40 ljudi, u 9 sati okupljaju se na Staroj Dravi, kod nekadašnjeg restorana Čingi-lingi čarda.

Ponovo sam iznenađen odazivom. Raznolika populacija. Lijepo je vidjeti planinarski pomladak, ali i iskusne (stare) planinare.

Kratak dogovor i krećemo stazom uz Staru Dravu. Moram naglasiti: imali smo najdan u godini. Ugodno proljetno sunce razgalilo je sudionike šetnje. Naravno, ova staza nema planinarske oznake. Nisu ni potrebne, jer je logična i onima koji je nisu prošli. Drži se samo Drave i doći ćeš za sat i nešto do cilja. Kolona se razvukla. Svatko bira tempo. Slikanje i čavrljanje pa dolazimo do zadnjeg zavoja, odakle se vidi poznati most kod mjesta Kopačevo. Mi smo ga nazvali Most uzdisaja. Ne trebamo ići u Italiju da bismo doživjeli tako lijep ugođaj. On nam je tu pod nosom.

Selo Kopačevo već je početak Parka prirode Kopački rit. Odnedavno masovno posjećeno zbog novoizgrađene drvene šetnice, ali i zbog izuzetnih restorana s ribljim specijalitetima. Uvijek rado odlazimo i na poznate Ribarske dane.

Kratak odmor i kava u restoranu na vodi. Šetnja šetnicom, slikanje i povratak. Povratak je uvjek nešto brži. Posebno nama. Zašto? Vrijeme je za nedeljni objed u prirodi.

Naši prijatelji (koji nisu šetali) čekaju nas s lijepim vatricama, kako bismo mogli pripremiti nedeljni ručak. Pripremili su i štapove za ražnjeve. Smještamo se oko nadstrešnice ili na dekicama uz vodu. Kakvi se božanski miomirisi šire... Pojavlju se i razne bočice, ali ne vode. Nazdravljamo lijepo provedenom danu. I na kraju, vrijedne planinarke nude i desert. Sve po propisu.

Oko 15 sati se pozdravljamo sa željom da se takvi susreti i druženja nastave. Pozdrav do nekog novog susreta.