Bilo je to u listopadu ili studenome 1991. godine. Začudo nekakvo mirno jutro, ali ne bez uzbuđenja jer je u svakome trenutku mogla odnekuda iz nekog od srpskih uporišta oko grada doletjeti granata i donijeti smrt.

Potpisnik ovih redaka, tada mladi novinar koji je pješke išao na posao, dobro se sjeća, toga dana bilo je poprilično hladno. Na središnjem osječkom trgu i prilaznim ulicama ni žive duše. Tiho. Odjednom, iz smjera Županijske ulice prilazi neobičan, vrlo luksuzni športski automobil. Nekakav porsche bijele boje. Takvi auti ni danas, 25 godina od stjecanja hrvatske neovisnosti i ponovnog osnutka kapitalizma u Hrvata, ne voze ovdašnjim ulicama. No, nadrealni prizor se nastavlja. Iz tog skupocjenog automobila, na suvozačkoj strani, izlazi glamurozna žena duge kose u raskopčanom kaputu dugom do gležnja, a možda je bila i bunda s kapuljačom, u čizmama s visokim potpeticama. Začuđeno sam gledao kao jednom nekakve bogate šeike na postaji podzemne željeznice u Londonu.

Zagonetnost, ali ne i čudnovatost, toga trenutka u hipu se rasplinula kada je iz automobila izišao Karlo Habsburško-Lotarinški, sin nadvojvode Otona, nesuđenog austrijskog i hrvatskog prijestolonasljednika. Nije ga bilo teško prepoznati jer su o njemu već pisale hrvatske novine. Jednostavno je uzeo suputnicu za ruku, svoju buduću suprugu Francescu, tada još Thyssen-Bornemisza, džetsetericu iz turbobogate obitelji, i odveo je u osječku gradsku palaču Prandau-Normann gdje su se susreli s tadašnjim gradonačelnikom Zlatkom Kramarićem. Naravno, vaš novinar ostao je kratkih rukava kada je riječ o intervjuu s plemenitim Habsburgom, praunuk Franje Josipa elegantno je otklonio takvu mogućnost pravdajući se žurbom, ali je kao uspomena ostala fotografija koju je nadvojvodinim fotoaparatom napravio potpisnik ovih redaka.

U naš mali i provincijalni Osijek (zvao se on još i Eszék, Essegg i Ösek), koji se iz petnih žila trsi postati ozbiljnim kandidatom za europsku prijestolnicu kulture, dolazili su koljenovići raznih vrsta, suvereni, diktatori, hohštapleri i uzurpatori, najčešće na veselom proputovanju rustikalnom okolicom u smjeru nekih drugih odredišta. Već na samom početku svoje povijesti, Osijek je, u vrijeme dok je nosio naziv Colonia Aelia Mursa, ponosno odolijevajući na panonskom limesu i istodobno drhćući od barbara, na trenutak bio glavnim gradom Rimskog Carstva!

Bilo je to u vrijeme uzurpatora Magnencija kojega su, nakon pobune protiv zapadnorimskog cara Konstansa i njegova smaknuća, poduprle rimske pokrajine Hispanija, Galija i Britanija.Želeći pridobiti i nepokorni Ilirik, koji je dao brojne rimske careve poput Dioklecijana, Valensa ili Valencinijana, uzurpator Magnencije utaborio se u Mursi, bilo je to 351. godine poslije Krista, i ondje ukrstio mačeve s carem Istočnog Rimskog Carstva Konstancijem II. koji je pristigao iz Mezopotamije. Vojska mu se uglavnom pogušila u Dravi, a uzurpator se s poprišta spasio bijegom preodjeven u običnog legionara. S obzirom na brojne zaplete koje je u ovom dijelu današnje Slavonije doživljavao budući rimsko-njemački car Žigmund Luksemburški, uključujući i Bitku kod Gorjana iz 1386., pa i vlastito zarobljavanje, zacijelo je morao prolaziti kroz Osijek (mađarski: Eszék). Najmoćniji otomanski vladar Sulejman Veličanstveni, pred kojim su drhtali Europa, Sredozemlje, Bliski istok, sjeverna Afrika i jugoistočna Azija, strateški je osječki most (Il ponte famoso d'Essek) koristio za sve svoje vojne prodore u središnju Europu. To znači da je kroz Osijek (turski: Ösek) prolazio najmanje četiri puta - 1526., 1532., 1543. i 1566. godine - svaki put pokušavajući dosegnuti Beč.

U Osijeku je 1832. utočište našao i Husein-beg Gradašćević ili Zmaj od Bosne, bosanski pobunjenik. Osječani, a naročito školska djeca koja su u njegovu čast u Radićevoj ulici morala mahati zastavicama, pamte i posjet etiopskog komunističkog diktatora Mengistua Haile Mariama, jednog od najvećih krvoloka 20. stoljeća. Moglo je to biti 1978. kada je Mariam posjetio u Beogradu svog velikog sudruga Josipa Broza. Osim po zloglasnom crvenom teroru 1976.-1978. i izazivanju gladi u Eritreji i Tigreji sredinom 80-ih, ostat će upamćen i po tome što je kosti svoga prethodnika, cara Hailea Selassieja, kojeg je dao ubiti, zakopao ispod septičke jame u carskoj palači u Adis Abebi.

U jeku Domovinskog rata, Osijek su obišli i mirovni pregovarači Cyrus Vance i lord Peter Carrington, obojica u svoje vrijeme ministri vanjskih poslova SAD-a i Velike Britanije (Englez je bio i glavni tajnik NATO-a), a 1996. i Hans-Dietrich Genscher i Alois Mock, također bivši inoministri Njemačke i Austrije, proglašeni počasnim građanima Osijeka. Godine 2003. Osijek je pohodio i papa Ivan Pavao II., danas već katolički svetac.

Posjet Charlesa, kraljevića od Walesa, i njegove druge po redu supruge Camille, vojvotkinje od Cornwalla, Osijeku, Đakovu i Zlatnoj Gredi, sve je samo ne dokoni naklon našoj slavonskoj i baranjskoj nedođiji, iako je u svjetlu najavljenog britanskog referenduma o izlasku iz EU-a to svojevrsni oproštaj od Europe kakva je nekada bila.

Kraljevića Charlesa u Osijeku očekuje emotivno dramatičan susret s grubom geneaološkom istinom koja se sastoji u činjenici da je njegov daleki predak, točnije šukundjed, stanoviti Franz von Teck rođen ni manje ni više nego u Osijeku 28. kolovoza 1837. Podatak je to koji su znali tek rijetki prije nego što je na engleskoj Wikipediji, prije nekoliko godina, Charlesov šukundjed naveden kao slavna osoba rođena u Osijeku. Tajnovitost ovoga podatka, kojega je sigurno znala britanska kraljica Elizabeta II. već 1972. prilikom svoga posjeta Slavoniji, sastojala se u činjenici da se ranije službeno navodilo kako se kraljevski slavni predak rodio u Beču. Svojom ženidbom za sestričnu tadašnje kraljice Viktorije, četiri godine stariju kraljevnu Mary Adelaide od Cambridgea, naš vižljasti Osječanin osigurao je svoje mjesto u povijesti.

Živeći iznad svojih mogućnosti, bračni par se pred vjerovnicima jedno vrijeme morao skloniti bijegom u Europu. Voljom kraljice Viktorije, njihova kći Mary prvo se zaručila za kraljevića Alberta Victora, a nakon što je on iznenada umro od upale pluća, postala je, opet kraljičinom intervencijom, zaručnicom njegova brata i budućeg kralja Georgea. Vojvoda od Tecka postao je sa 60 godina udovac. Nakon što je navodo umro u nekom bordelu u Beču, njegovo tijelo potajice je prevezeno u London koji se i danas službeno navodi kao mjesto vojvodine smrti. No pradjed kraljice Elizabete II. nije i najneobičnija osoba podrijetlom iz Osijeka. Ovdje je rođena i Veselinka Zastavniković, bivša supruga nekadašnjeg srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, koja danas kao monahinja Irina živi na Kosovu, ali i Nebojša Broz, nestašni praunuk Josipa Broza.