U vremenu kad se mnogi bore kako sastaviti kraj s krajem, preživjeti s malom ili nikakvom plaćom, u okruženju koje je sve samo ne blagostanje, možda je iluzorno pričati o nekakvoj sreći u društvu u kome je više problema, a sve manje razloga za optimizam.

No, fenomen sreće upravo je u takvim okolnostima posebno zanimljiv, kako na teoretskoj, tako i na praktičnoj razini. Stoga smo o sreći, konkretnije tzv. ekonomiji sreće i svemu što se uz to veže, razgovarali s dr. sc. Anitom Frajman Ivković, docenticom na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, čija su istraživanja pokazala intrigantne rezultate.

Što vas je potaknulo na pisanje doktorske disertacije o sreći?

- Današnja su moderna društva organizirana oko modela razvoja kojem je u fokusu težnja povećanja ekonomskog outputa, jer veći output vodi višim životnim standardima i boljoj kvaliteti života u društvu. Ipak, težnja povećanja ekonomskog outputa (najčešće mjerenog bruto domaćim proizvodom - BDP-om), vremenom se ipak pokazala neadekvatnom metodom evaluacije progresa. Tome u prilog najbolje govori kriza koja je zahvatila svijet 2007. - 2009./2010. godine ,te prouzročila kolaps mnogih velikih i značajnih financijskih i drugih institucija, a čiji su se učinci prelili i na sve ostale dijelove i segmente društva. Kriza je time nametnula propitivanje značenja riječi progres društva u 21. stoljeću, budućnosti, opstanka i stvarnih vrijednosti u društvu. Kriza je ukazala kako je dosadašnji progres išao u pogrešnom smjeru ('više lošijeg'). Nadalje, i sam BDP, kao ekonomski indikator, ima mnogo ograničenja, što vodi do upitno mjerenih rezultata progresa društva. Unatoč tome, brojni političari, lideri i mediji često naglašavaju važnost ostvarenja rasta BDP-a u kontekstu univerzalnog cilja društva (svojevrsne primarne brige; ako BDP raste i/ili ako je visok, sve će biti dobro), jer je njegova primjena u tu svrhu karakterizirala velik broj ekonomija posljednjih 60-ak godina.

Pojam ekonomija sreće običnom se čovjeku može činiti nejasnim. Pojasnite o čemu je riječ?

- Sreća u životu nešto je što svi žele postići i održati, stoga rastući interes za ovakvu temu u ekonomiji ne iznenađuje. Ideja prema kojoj bi upravo sreća trebala biti glavni cilj ekonomske politike nije novog vijeka, jer je još u 18. stoljeću Jeremy Bentham u kontekstu korisnosti govorio kako je u društvu dobro ono što donosi sreću najvećem broju ljudi. Iako je takva ideja zasigurno imala određene pobornike u tom vremenu, ona nije zaživjela. U današnje je vrijeme situacija znatno drugačija te se sve veći broj znanstvenika bavi analiziranjem sreće, a zadnjih 30-ak godina pridružili su se i ekonomisti. U središtu interesa ekonomije sreće nalazi se mjerenje sreće ljudi, tj. subjektivno blagostanje. Ekonomija sreće naglašava ulogu neekonomskih faktora koji utječu na sreću koja na taj način predstavlja više od obične funkcije povećane potrošačke moći. Glavni fokus ekonomije sreće je razumijevanje međuzavisnosti između ekonomskih outputa i rezultirajuće sreće ekonomskih aktera. Ishodište su ekonomije sreće promjene koje je nužno provesti u društvu (poput povećanja sigurnosti na ulicama, kod kuće i na radnom mjestu, osiguranje mogućnosti obrazovanja i zdravstvene zaštite, osiguranje mirovine i sl.), a kojima je cilj povećanje kvalitete života i sreće stanovnika. To znači kako treba stvoriti uvjete koji mogu omogućiti povećanje životnog zadovoljstva na način da svaki građanin živi onaj život kojega on smatra vrijednim.

Što je blagostanje, kako se ono definira?

- Blagostanje društva moguće je definirati kao dobrobit svih ljudi u društvu, a podrazumijeva postizanje odgovarajućeg ekonomskog razvoja (objektivno blagostanja) i rezultirajuću pozitivnu percepciju stanovnika o odgovarajućem stanju u društvu (subjektivno blagostanje). Blagostanje se time više ne shvaća isključivo u smislu povećanja materijalnog životnog standarda i kvantitativnog rasta. Blagostanje zahtijeva da su zadovoljene temeljne životne potrebe, da pojedinci osjećaju svoju svrhu, i da osjećaju mogućnosti postizanja važnih osobnih ciljeva i sudjelovanja u društvu. Blagostanje se povećava uvjetima koji uključuju podržavajuće osobne odnose, uključenošću u zajednicu, dobrim zdravljem, financijskom sigurnošću, nagrađujućim zaposlenjem te zdravim i atraktivnim okolišem. Uloga je (lokalne) politike omogućiti ljudima (sada i u budućnosti) pošten pristup društvenim, ekonomskim i ekološkim resursima potrebnim za postizanje blagostanja.

Tko mjeri sreću u svijetu i što govore rezultati?

- Velik doprinos važnosti proučavanju ekonomije sreće daju studije koje izrađuju međunarodne organizacije, a koje nastoje definirati i izmjeriti sreću u pojedinoj državi. Značaj takve top istraživačke teme u današnje vrijeme više se ne dovodi u pitanje. Tako danas postoji Svjetska knjiga sreće u kojoj se nalazi znanje i mudrost točno 100 profesora sreće iz cijelog svijeta, Svjetsko izvješće o sreći i mnoge druge slične publikacije koje izdaju renomirane institucije. Europska unija također sustavno prati kvalitetu života stanovnika, a u nekim državama je i zakonski regulirano provođenje ovakvih istraživanja u lokanim zajednicama svake dvije godine. Iako se metodologija međunarodnih istraživanja uvelike razlikuje, najčešće se prvi vrhu ljestvice sretnih zemalja nalaze Skandinavske zemlje. Unatoč tome, nema dovoljno studija o sreći na lokalnim razinama, a postojeće nisu dovoljno i adekvatno prezentirane široj javnosti niti implementirane u ekonomsku i javnu politiku. Iz tog razloga političari, mediji, te posljedično i 'obični ljudi', govore o BDP-u kao isključivoj i glavnoj mjeri ukupnog blagostanja društva, pri tome potpuno zanemarujući subjektivnu dimenziju blagostanja u fokusu koje su ljudi i njihova percepcija o stanju u društvu. Svrha je moje disertacije bila dati doprinos u preokretu takve netočne prakse te prikazati kako se sreća, tj. životno zadovoljstvo, kao njezina kognitivna istoznačnica, mogu i trebaju mjeriti.

No, Vi se pri tom mjerenju zalažete za onaj poznati “model” - misli globalno, djeluj lokano. Na čemu temeljite takva promišljanja?

- Tako je. Uzme li se u obzir značajna regionalna neravnoteža u Hrvatskoj (uz, primjerice, regiju definiranu kao županiju), postaje jasno kako se kreacija politike povećanja blagostanja treba odvijati ponajprije na lokalnim razinama. Drugim riječima, smatram kako se najučinkovitiji i najkonkretniji rezultati mjerenja zadovoljstva mogu dobiti spuštanjem fokusa na lokalne sredine. Naime, važno je ne ispustiti iz vida kako ljudi ne žive odvojeno i svatko za sebe, nego u svakodnevnom životu nužno moraju koegzistirati i biti u raznim vrstama interakcija s ostalim pojedincima iz šireg i užeg okruženja, a što se prije svega odnosi na lokalnu zajednicu u kojoj ljudi žive, rade, i djeluju u svakom smislu. Stoga je potrebno blagostanje i kvalitetu života procjenjivati ne samo na razini cijelog društva, nego i na manjim teritorijalnim jedinicama koje su, u odnosu na cijelo promatrano društvo/državu, homogenije u svom sastavu, potrebama i preferencijama. Takve lokalne analize omogućuju jasnije utvrđivanje odnosa između pojedinaca, lokalnih političkih institucija i civilnog društva te njihove interakcije, djelovanje i utjecaje na životno zadovoljstvo stanovnika. Vrlo je logično kako svi Hrvati žele bolji život za sve stanovnike Lijepe Naše, ali ne možemo od Dalmatinca očekivati točnu procjenu potrebe npr. većeg broja parkirnih mjesta u gradu Osijeku, ili od našeg Slavonca realnu procjenu kvalitete života u Međimurju i brigu oko istog. Treba, naravno, gledati i pokazatelje na razini države, ali normalno je da će svatko od nas prvo gledati svoje najbliže i najuže okruženje (pri tome mislim na lokanu zajednicu), jer upravo ono ima primarni i najjači utjecaj na naše životno zadovoljstvo i kvalitetu svakodnevnog života.

Kako do blagostanja, a time i do sreće, na regionalnoj razini?

- Glavna pretpostavka za povećanje blagostanja spoznaja je o čemu ono ovisi konkretnim ljudima u zajednici. Toj spoznaji mora prethoditi želja za tom spoznajom od strane lokane/političke vlasti, a slijediti ju trebaju konkretne akcije. Drugim riječima, potrebno je organizirati sve snage na regionalnoj i nižim teritorijalnim razinama, jer vodiči za smjer željene promjene trebaju dolaziti s najnižih razina, tj. ljudi koji žive i djeluju u određenom manjem, homogenom području, i koji zasigurno imaju najbolji motiv za postizanje određenih ciljeva i progresa njihove zajednice: kvalitetu svoje svakodnevice. Naravno, ljudski je kapital (koji se manifestira kroz znanja, vještine i sposobnosti ljudi), u procesu postizanja blagostanja nužan, ali ne i dovoljan, jer ako među ljudima u lokalnoj zajednici ne postoje čvrste mreže i poveznice (na relaciji njih samih, na relaciji prema lokalnoj vlasti i sl.), teško se može postići, a još teže održati progres u čijem su središtu građani. Drugačije rečeno, subjektivni indikatori (primjerice indeksi sreće i životnog zadovoljstva), mogu poslužiti kao osnova za pružanje ideja o tome što ljudi osjećaju o okolnostima u kojima žive, što oni stvarno žele i što im nedostaje, što percipiraju kao važno te što su njihove istinske potrebe.