Ravno s jednog od najvažnijih filmskih festivala na svijetu – Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu, gdje je s redateljem Zrinkom Ogrestom i kolegicom Ksenijom Marković predstavljala dugometražni igrani film “S one strane”, Tihana Lazović s ekipom je zadarskih kolega doputovala u Slavoniju. Točnije u Viroviticu i Osijek.

Lorcina drama “Dom Bernarde Albe”, u režiji Dražena Ferenčine i izvedbi ansambla HNK Zadar, a u kojem Tihana glumi Adelu, Slavoncima je pružio prigodu i na kazališnim daskama pogledati ovu izvrsnu i nagrađivanu 25-godišnju zadarsku glumicu.

Ne znam od čega se “šije” crveni tepih, ni od kojeg su drveta kazališne daske, pa ne mogu pitati: baršun ili jelovina, no vjerujem da vam je jasno što me zanima: Što vam je draže: kazalište ili film? Sada kada je takav uspjeh na velikom platnu “iza”, tj. oko vas?

- Tepihe općenito ne volim, draža mi je kamera. (SMIJEH) Teško je pitanje što mi je draže, posebice jer sam na početku i premlada sam u profesionalnom smislu da bih se opredijelila, niti smatram da se treba oprijedijeliti. Volim glumu, bila ona na daskama ili na filmskom setu. Mislim da dobar glumac može i jedno i drugo. To su dva različita svijeta, dvije potpuno drukčije koncentracije i idealno je kombinirati ih.

Kada sam ukucala Tihana Lazović na Gogole, zaista poveći broj rezultata “samo” su nagrade i nagrade i nagrade... od Pule, preko Berlina do Kanade. Jeste li svjesni toga?

- Ne znam. Uglavnom ne mislim o tom. Niti imam vremena. Često me pitaju jesam li svjesna da su velike stvari iza mene. Jesam, ali ne treba se opijati onim što je bilo, nego raditi dalje i koncentrirati se na ono što je sada. Uživam u svemu i nastojim svaki “veliki” trenutak, kao što je primjerice dodjela nagrade Shooting Star u Berlinu, proživjeti do kraja, potpuno svjesna. Često neke bitne trenutke u životu provedemo u tremi, slikanjem iPhoneom, razmišljanjem o budućnosti. Treba živjeti sada!

Grgo Zečić - vezano za vas, tj. aludirajući na sve ono što ste pobrali po pitanju nagada na brojnim filmskim festivalima, napisao je: “Kada Hrvat uspije u inozemstvu, onda mu je najbolje da zatraži vizu i preseli se u neku od europskih zemalja. Ili preko oceana. Sve samo da se ne vrati kući.” Je li tomu baš tako? Planirate li vi preseljenje?

- Svugdje ima primitivnih ljudi. I kod nas i vani. Kada je gosp. Grgo Zečić to napisao, mislio je na zlobne komentare koji omalovažavaju bilo čiji uspjeh pa tako i uspjeh hrvatskog filma u svijetu. Ne obazirem se na to. Uspjeh “Zvizdana” je činjenica, svidio se film nekomu ili ne, u to ne ulazim. Naravno da bih se okušala vani. Pa ja bih sav novac potrošila putujući. Da mogu, živjela bih jedan mjesec u Parizu, jedan u Tel Avivu, a jedan u Africi. (SMIJEH). Doma se uvijek mogu vratiti. Vidjet ćemo, tko zna kamo će me život odvesti?!

Zgodnih napisa ima po tom inermetu. Još jedan je taman pogodan za pitanje. Ovo je “staro” tri ili četiri godine, a kaže, za vas, dakako: “Bivša novinarka, obećavajuća glumica, navodno odlična glazbenica i buduća velika akcijska zvijezda hrvatskog filma”. Autor vjerojatno nije niti slutio koliko je precizno predvidio - možda ne žanr, ali zvjezdani status svakako. Jeste li ikada sanjali da ćete tako brzo postići tako mnogo?

- Nisam. Sanjala sam o tom da radim posao koji volim. Svaki čovjek koji radi ono što voli i za to je plaćen, može biti sretan i ispunjen. Moram se na to svaki dan podsjećati, jer često uzimamo stvari zdravo za gotovo.

Zavide li vam (stariji) kolege glumci? Kako oni u kazalištu, tako i oni na filmu.

- Ne. Ako i zavide, onda to dobro prikrivaju. Imam mnogo dragih kolega i do sada nisam imala ni jedno negativno iskustvo.

Slavonci su vas imali prigodu pogledati nedavno i na kazališnim daskama. Može li se to (ili mora) paralelno - film i kazalište? Može li se od filmskih honorara dobro živjeti u nas?

- Još uvijek, na žalost, ne. Nedovoljno se snima, ali hrvatska kinematografija vrtoglavo raste, više nema svjetskog festivala na kojem nije bar jedan naš film, tako da se nadam da će se u budućnosti još više snimati. Može se paralelno raditi i na filmu i u kazalištu ako se dobro organiziraš, što nije uvijek jednostavno. Kolege iz inozemstva imaju agente koji su zaduženi za svu brigu o glumcu. Mi u Hrvatskoj smo sebi sve: i producenti, i organizatori, i šminkeri...

Bijeg u umjetnost najbolji je lijek! Rekli ste jednom... lijek za što? Razmišljate li danas drukčije, nego tada kao 22-godišnjakinja?

- U nekim stvarima razmišljam drukčije, ali ja sam sve samo ne racionalna. Srcem sam išla i s 22 godine i sada. Moj posao je biti dijete čitav život. Nije li to najljepši posao na svijetu?

Ima li taj život filmske zvijezde i neku sivu, možda ne baš crnu stranu? Što je ono što se zbiva iza svih tih festivalskih zavjesa, što publika ne zna? Koliko je “trgovine” u svijetu filma?

- Sve ovisi o tom kako gledaš na ovaj posao. Crna strana ovog posla je ako mlad postigneš veliki uspjeh i poletiš. Meni se događa suprotno. Nakon red carpeta i 'slikavanja', jedva čekam odjenuti trenirku i leći na kauč. Bitan mi je moj privatni život i ljudi u mom životu. Najvažnije je ostati svoj, a objema nogama na zemlji. To je uspjeh i to je odlika svakog “velikog” čovjeka. Mene nikada nisu fascinirali red carpeti i fotoaparati. To je lijepo, ali to traje 10 minuta. Radije bih snimala film nego radila frizuru pet sati! (SMIJEH)

Pretpostavljam da vam angažmana ne manjka. Gdje će vas publika - kazališna/filmska/televizijska - uskoro moći gledati?

- U seriji Dalibora Matanića “Novine”.