BABINA GREDA - Željko Babić iz Babine Grede prije tri i pol godine završio je Građevinski fakultet u Osijeku i vjerovao je kako će svojom stručnošću i znanjem dati doprinos razvoju Hrvatske. Prevaren i razočaran u hrvatske poslodavce, ovaj 28-godišnji inženjer svoju je karijeru odlučio graditi u Stuttgartu, gdje je započeo novi život.

Nakon diplome primljen je na stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa u Upravnom odjelu za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša u Županji. Godinu dana radio je za 1600 kuna mjesečno, a sedam mjeseci na posao je putovao o vlastitom trošku. Posla na legalizaciji bespravno sagrađenih zgrada bilo je napretek i Željko je odmah bio ubačen u žrvanj i radio iste poslove kao i kolege s mnogo više radnog iskustva.

– U razgovoru s nadređenima dobio sam nadu kako bih nakon položenog državnog ispita ondje mogao ostati raditi, što mi je davalo veliki vjetar u leđa. Odradio sam staž, položio državni ispit i čekao… Radio sam na ugovor o djelu koji se produžavao iz mjeseca u mjesec. U svibnju 2014. u Babinoj Gredi je počela gradnja sportske dvorane, gdje su tražili mladog inženjera i Željko je tu vidio svoju priliku. Potpisao je ugovor s izvođačem radova, tvrtkom „Građevinarstvo Mijo Stipić - Sveti Ivan Zelina“ i počeo raditi.

- Bio sam presretan i vjerovao kako je to ostvarenje mojih snova - kod kuće sam, imam posao u struci u kojem se mogu i želim dokazati i bolje nisam mogao poželjeti. Kada sam trebao dobiti prvu plaću, svi su radnici dobili platne liste, ali moje nije bilo. A tada sam od glavnog inženjera gradilišta saznao da uopće nisam ni prijavljen. Rekao mi je da će me prijaviti od sljedećeg mjeseca, ali za osjetno manju plaću od one koju smo dogovorili. Otišao sam kući vidljivo razočaran - ispričao nam je Željko.

Napominje da je dvorana danas već trebala biti u završnoj fazi gradnje, ali umjesto objekta ondje i dalje zjapi golema građevinska jama. Nakon nekoliko dana razmišljanja teška srca odlučio je spakirati kofere i krenuti trbuhom za kruhom. Prodao je automobil kako bi za početak imao novca dok se ne snađe.

– Čim sam došao u Njemačku, upisao sam se u školu kako bih naučio jezik. Svjestan sam bio toga da se u stranoj zemlji moram što prije integrirati, a znanje jezika osnovni je preduvjet bez čega je jako teško pronaći posao - kaže Željko. Družeći se s Hrvatima u Stuttgartu, došao je u kontakt s Ivanom Lucićem, vlasnikom tvrtke Lucić-Transporte, koji se bavi prijevozom betona i građevnog materijala, koji je puno pomogao i pomaže ljudima iz Hrvatske koji tek dođu u Njemačku i nudi im posao vozača. On ga je preporučio u tvrtku gdje trenutačno radi kao laborant u ispitivanju betona i građevnog materijala.

- Prvo sam radio na pola radnog vremena, od 7 do 12 sati, a od 14 do 18 sati sam pohađao školu. Nakon šest mjeseci i završene prve razine učenja njemačkog jezika dobio sam ugovor za stalno i na puno radno vrijeme. Bio sam iznenađen jer je takvo što u Hrvatskoj gotovo nemoguće - kaže Željko. Iako još uvijek ne radi kao inženjer, plaća mu je gotovo trostruko veća od hrvatskog prosjeka.

Dodaje da veliki problem došljacima u Njemačku predstavlja i smještaj, koji je teško pronaći i jako je skup, a najmodavci stanarinu traže za nekoliko mjeseci unaprijed.

- Poznajem mnogo naših ljudi koji su došli raditi kao vozači i živjeli su po njih trojica ili četvorica u jednoj sobi, a svaki je morao plaćati po 300 eura. Ja sam imao sreću zato što sam ovdje u Njemačkoj imao nekoga svoga pa mi je bilo lakše. Ali tko misli doći ovdje živjeti i raditi, mora biti spreman na jedan potpuno novi i težak početak - poručuje.

Posla, kaže, ima dosta za one koji stvarno žele zavrnuti rukave. Radi se dosta i čovjek se, priznaje, mora dobro organizirati kako bi imao malo vremena i za sebe. Ali sve je lakše izdržati i čovjek je mirniji kada zna za što radi i da će za svoj rad biti plaćen.

- Živi se za vikend, da se možemo malo odmoriti. Nijemci su vrlo precizni i jako cijene rad. Ljudi su ovdje ljubazni i vrlo susretljivi kada ih se nešto upita, na svemu su zahvalni i cijene svaku sitnicu koju napraviš, pa makar ona bila i banalna. Samo što svi oni žive nekako za sebe i ne upuštaju se u nekakva velika prijateljstva - zaključuje Željko. Kultura Nijemaca na visokoj je razini, a kao primjer navodi i to da u kilometarskim gužvama u gradu, kada se promet odvija vrlo sporo, nitko od vozača ne trubi i ne psuje, a kad se i čuje da netko trubi, odmah se zna o kome je riječ.