O nizu prijepora koji se upravo vode naš je sugovornik bio Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koji je ovih dana otklonio mogućnost preuzimanja Ministarstva branitelja.
Ministar kulture Zlatko Hasanbegović stalni je predmet prijepora. Kako vidite tu raspravu koja je stigla i do Sabora?
- Kolega Hasanbegović nedvosmisleno je osudio sve totalitarizme, a činjenica da je ustaške zločine nazvao “najvećim moralnim potonućem u povijesti hrvatskoga naroda”, pokazuje da njegova pozicija ministra kulture nije upitna. Stoga mogu ponoviti navedeno u priopćenju dijela povjesničara i ostalih znanstvenika, kojim se reagiralo na dosad nezabilježen slučaj javnog napada na jednog ministra i izraziti duboku zabrinutost zbog načina na koji su pojedine izjave ministra Hasanbegovića, posebice ona u emisiji “Otvoreno”, u svibnju 2015., iskorištene za njegovu političku, stručnu i moralnu diskvalifikaciju. Izvlačenje iz konteksta riječi “antifašizam je floskula”, potvrdilo je da napadi nisu motivirani potrebom rasprave o stručnim kvalifikacijama, nego ideološkim, ali i materijalnim razlozima. Oni koji pod parolom “slobode govora”, koju su hrvatski građani izborili promjenom komunističke vlasti 1990., svjesno i ustrajno negiraju činjenice, te čije djelovanje nema veze s kulturom, ne bi se trebali financirati sredstvima Ministarstva, odnosno poreznih obveznika, bilo da je riječ o državnim ustanovama, “nevladinim” udrugama ili “neprofitnim” portalima. U okolnostima u kojima su objektivnost i odgovornost te stručnost i profesionalnost poželjni kriteriji za rad svih koji dobivaju plaću iz državnoga proračuna ili odlučuju kome će ići sredstva, pa i iz Ministarstva kulture, ne može postojati ni povjerenstvo čiji se član vodi kriterijem - “uskoro će vaši doći na vlast, pa ćete onda dobiti novac...”.
Znanost nije voda stajaćica
Je li na djelu revizionizam kako neki upozoravaju?
- U “modi” je i optužba za revizionizam pa se onda govori o jakoj “revizionističko-ustaškoj struji”. Na njezino postojanje, doduše, ne upućuje sadržaj relevantne literature u suvremenoj hrvatskoj historiografiji, nego komentari na nekim portalima i osvrti pojedinih povjesničara i istoričara iz Srbije na udžbenike povijesti u Hrvatskoj. To se koristi kao “razlog” za postojanje “Antifašističke lige”, ali i pojedinih “neprofitnih portala”, koji svojom “neznanstvenom” i “neobveznom” formom mogu garantirati kontinuiranu proizvodnju “fašista”, prijeko potrebnih za egzistenciju “antifašista”. Događanja na stadionima i povici na prosvjedima više su incidenti nego pravilo ponašanja većine građana, a tezu o postojanju jače “revizionističko-ustaške” struje ne potvrđuju ni rezultati izbora za Hrvatski sabor u proteklih 25 godina. Sve to je na tragu zaključka Ivice Šole u kolumni “O Hasanbegoviću, Titu i Isusu”, da se i “antifašizam” prosvjednika protiv ministra pokazuje “kao floskula ispod koje se krila materijalna i statusna grabež”. To što jednoga znanstvenika za revizionizam optužuju oni koji ne znaju da znanost nije voda stajaćica, ne otkriva samo strah od gubitka privilegija i obećanih sredstava, nego pokazuje nepoznavanje uloge znanosti i metodologije kojom se dolazi do znanstveno utemeljenih zaključaka, ali i propitkuje opravdanost njihova sadržaja. Revizija nije nužno negativna i “zločinačka”, kako to prikazuju oni koji napadima na nove, njima ideološki neprihvatljive spoznaje, zapravo prikrivaju svoje tvrdoglavo ustrajavanje na ignoriranju činjenica, odnosno svoj dogmatizam.
Jesu li povici koji se vežu uz razdoblje NDH dovoljan razlog za tvrdnju o “fašizaciji” duštva?
- Naravno da nisu, ali važno je i tko to tvrdi! Ne mogu nam moralizirati niti su vjerodostojni pojedinci i mediji poput “Novosti”, koji žestoko reagiraju na svaku naznaku “fašizma”, tražeći ga i tamo gdje ga nema, samo da bi mogli napadati, a ignoriraju pjevanje četničkih pjesama i “nestašluke” svojih miljenika. Licemjerno je to što njihov urednik optužuje nekoga da je u mladosti veličao ustaške vojnike, kad je isto to i on činio kao mladić. Dakako, odgovornost u javnom djelovanju podrazumijeva da ni povici “Za dom spremni” nisu primjereni suvremenom trenutku, upravo zbog poštovanja prema nevinim žrtvama ustaških zločina u II. svjetskom ratu koji su taj poklič kompromitirali. No, ne pristajem na nametanje teze da je svatko tko je “za dom” zločinac, niti da je sve gdje se pojavljuje taj slogan automatski i zločinačko, što se može potkrijepiti primjerom HOS-a u Domovinskom ratu, čiji su se pripadnici borili hrabro i časno, sa spomenutim natpisom u svom amblemu, ne počinivši ni jedan ratni zločin. Držim da je, od moraliziranja oko sadržaja slogana pojedinih pokreta, važnija na jednakim kriterijima utemeljena rasprava o karakteru svih totalitarnih režima i poštovanje prema svim nevinim žrtvama. Ovo stanje u društvu u kojem se nameću rasprave o fašistima i antifašistima, odnosno komunistima, može se prokomentirati i riječima prvoga predsjednika RH Franje Tuđmana, koji je sukladno svom otklonu od ekstremizama i totalitarizama upozorio da se “ne smije dozvoliti da Hrvatsku u pitanje dovode izbezumljeni bezumnici s desnice, kao i oni koji nisu mnogo pametniji na ljevici”.
Što su govorili Rašković i Vučić
Ministarstvo vanjskih poslova Srbije reagiralo je na Priručnik za Domovinski rat za nastavnike povijesti u školama. Ima li tu nešto sporno?
- Nisam vidio službeno priopćenje MVP-a Srbije, no ono što su prenijeli mediji u koliziji je s činjenicama. Nevjerojatno je da se na ozbiljnoj razini komunikacije mogu dovoditi u pitanje znanstveno utemeljene činjenice i pojmovi (velikosrpska agresija, velika Srbija). Sadržaj priručnika za povijest Domovinskog rata, u izdanju Školske knjige, napisan je na temelju dostupnih izvora, velikim dijelom upravo izvora srpske provenijencije i uz poštivanje kronologije događaja. I tu se radi o neutemeljenom i neprimjerenom pritisku Srbije na RH. Upravo bi tri najvažnija političara u sadašnjem vodstvu Srbije trebala znati što se 1990-ih događalo u Hrvatskoj i BiH, s obzirom na njihov životopis iz tog razdoblja. Sadržaj srpskih izvora najbolji je odgovor na žalopojke pojedinih srbijanskih povjesničara “da se u tom priručniku ponovno neutemeljeno provlači ideja velike Srbije”. Primjerice, ni tjedan dana nakon Miloševićeva zahtjeva da JNA “pokrije 'srpska’ područja u Hrvatskoj”, predsjednik SDS-a, istaknuti srpski intelektualac i akademik Jovan Rašković, 29. siječnja 1991. članstvu SDS-a poručio je da će “najkasnije za nekoliko mjeseci”, kao mogućnost rješavanja pitanja srpskog naroda u RH ostati: “...samostalna Srbija, srpska država Krajina kao dio ili autonomna pokrajina Srbije, ili konačno etnička Srbija koju mogu zvati zastarjelom krilaticom ili podvaljivačkim imenom velike Srbije”. O “velikoj Srbiji” je govorio i sadašnji premijer Srbije 1995., u Glini: “Ništa više nema od vijesti u Krajini, kao da je to inostranstvo, kao da je to u Hrvatskoj. E neće moći. Nikada srpska krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska. Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku... Ako srpski radikali pobijede i poraze predsjednika Srbije (Slobodana Miloševića, nap. a.), vi znate da ćete živjeti u velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi, tu odstupanja biti neće. Živeli!”. Govorio je i desetak godina poslije u Skupštini Srbije, kao već iskusan političar, uz gromoglasan pljesak nazočnih: “A mi ni tada ni danas, nismo hteli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko, a to jesu i taj Karlobag i Ogulin, i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje. I to moraju da znaju!”.
Ne prešućuju se ni slučajevi ubijanja Srba
- Istodobno, u priručniku se ne prešućuje da je bilo slučajeva ubijanja srpskih civila, i 1991. i nakon “Oluje”, te uništavanja imovine srpskih građana, a jasno se izbjegava generaliziranje i osuda cijeloga srpskoga naroda, što demantira tvrdnju da je priručnik “šovinistički”. Zapravo, ni jedan u medijima navedeni prigovor stručnjaka iz Srbije nije znanstveno utemeljen, jer velikosrpska politika jest odgovorna za raspad Jugoslavije i odlazak Srba iz Hrvatske! Nije sporno da je “istinsko pomirenje hrvatskoga i srpskoga naroda”, koje se spominje u priopćenju, preduvjet za stabilnost ovoga područja, no ovakvi slučajevi samo potvrđuju da ono nije moguće bez suočavanja s činjenicama, za što sadašnje vodstvo Srbije, u kojem su sudionici oružane agresije na RH i BiH, očigledno još nije spremno.
Igor BOŠNJAK
ARTUKOVIĆEV POUČAK
- Zanimljivo je da se među najglasnijim prosuditeljima kvalifikacija jednoga znanstvenika-povjesničara za upravljanje Ministarstvom kulture, u čijoj su nadležnosti i ustanove na koje su povjesničari upućeni prema prirodi svoga posla, nalaze i oni koji su mu razinom obrazovanja potpuno inferiorni. Među njima su i “stručnjaci” koji su uvjeravali javnost da noviju hrvatsku povijest treba pisati jedna haška tužiteljica. Tako se i sada, potpuno zanemarujući okolnost i smisao njegove izjave, ministra optužuje da je “fašist”, kao što se tijekom suđenja u Haagu, prema istom obrascu ‘etiketiranja’, generale Gotovinu i Markača nastojalo prikazati zločincima. Njihovi tadašnji “tužitelji” i “suci” iz pojedinih “civilnih udruga” danas prosvjeduju protiv ministra. Na temelju njihovih “informacija” strane novine pišu o “fašizaciji” hrvatskoga društva, a direktor jednog međunarodnog centra uzima sebi za pravo određivati tko će biti ministar u vladi jedne suverene i samostalne države. Da njegova priopćenja nisu uvijek objektivna i utemeljena na točnim informacijama, svjedoči podatak da je svojedobno optužio RH da je dopustila tiskanje poštanske marke s likom “ustaškoga zločinca Andrije Artukovića”, iako je na njoj bio samo potpis autora, slikara Lovre Artukovića.
Povici “Za dom spremni” nisu primjereni suvremenom trenutku, upravo zbog poštovanja prema nevinim žrtvama ustaških zločina
NA DOMOVINSKOM RATU GRADITI BUDUĆNOST
- Žalostan sam što neki još uvijek ne razumiju da moderno hrvatsko društvo ne može biti stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugog svjetskog rata koje su podijelile hrvatski narod, i ne žele prihvatiti činjenicu da je Domovinski rat najvažniji temelj suvremene hrvatske države, i na kojem treba graditi budućnost Hrvatske. Naime, uz dužno poštovanje prema svima koji su se tijekom povijesti časno borili za samostalnu i suverenu Hrvatsku, kao i poštivanje Izvorišnih osnova sadašnjega Ustava RH, činjenica je da se tek u Domovinskom ratu Hrvatska izborila za potpunu samostalnost i suverenost, a da su Hrvati i hrvatski građani tek stvaranjem suvremene Republike Hrvatske u Domovinskom ratu postali potpuno slobodni, odnosno da su tek tada ostvarili svoja nacionalna i građanska prava i uspostavili demokratske vrijednosti (sloboda govora, sloboda udruživanja – višestranačje...), na način kako je to ostvareno u državama zapadne demokracije.
IZVORI DEMANTIRAJU STRUČNJAKE IZ SRBIJE
- Izvori demantiraju i tvrdnju stručnjaka iz Srbije da se u priručniku “podmeće teza da je Srbija htjela stvoriti velikosrpsku etnički čistu državu”. Članak 426. presude Međunarodnog suda pravde u Haagu od 3. veljače 2015., u kojem se navodi da su “politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države, i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini koji čine actus reus genocida nad Hrvatima”, najvećim dijelom temelji se upravo na izvorima srpske strane.