Robert Seligman već je šesti put primio pehare za najboljeg sportaša Osijeka i Osječko-baranjske županije. Na tradicionalnom izboru za sportaša godine našeg podneblja na “vječnoj listi” približio se Matiji Ljubeku na samo dva naslova.

Međutim, kada ga pitate da komentira približavanje sjajnom belišćanskom kajakašu, dobit ćete iznenađujući odgovor. Uostalom, Robert je uvijek bio “kliker”. Ni kada je prvi put proglašen sportašem godine, a to je bilo kada mu je bilo samo 19 godina, nije nudio odgovore u floskulama.

- Meni osobno nagrada znači mnogo, ali vjerujem da je sustav vrijednosti u odnosu na Ljubekovo vrijeme poremećeno. Siguran sam da u to vrijeme Ljubekove nagrade mnogo više cijenile.

Robert bi se čak rado “odrekao” neke od svojih nagrada samo zbog jednog razloga.

- Nije ovo dobra situacija i to mora zabrinuti ljude koji vode sport. Naš sport u gradu i županiji vuče se na individualnoj energiji. Volio bih da je konkurencija još veća pa da i ja teže dobivam ovakve nagrade. Dolazim iz pojedinačnog sporta koji trenutačno i nosi osječki sport, ali me žalosti što su naši kolektivni sportovi u krizi. Gdje je pao NK Osijek proteklih godina, gdje je osječka košarka. Rukometaši i rukometašice bili su drugi u Hrvatskoj, odbojkaši i odbojkašice također. A govorim samo o vremenu otprilike otkad sam ja u vrhunskom sportu.

Kod Seligmana nema ljubomore i ljutnje, primjerice kada je nedavno u jednom drugom izboru za najboljeg sportaša grada proglašen atletičar Ivan Horvat.

- Ma da je bar više njih kao Ivan Horvat. Ja sam njegov veliki navijač i on je moj prijatelj. Uostalom pa Ivan je potekao u našem klubu, GD Osijek Žitu.

Da, i sjajni skakač s motkom pisao je dio od 150 godina povijesti osječke gimnastike, čiji klupski sljednik Osijek Žito proglašen u 2015. za najbolji sportski kolektiv grada. U toj nagradi Seligman je itekako dao svoj doprinos. Osvojio je četvrto mjesto na EP-u u Montpellieru, na Prvenstvu Hrvatske slavio je pobijedivši tada svjetskog viceprvaka Filipa Udea. Bio je u finalu Svjetskog prvenstva u Glasgowu, no to osmo mjesto, sada potvrđuje, ipak je izazvalo golemu tugu kod Seligmana.

Naime, da je osvojio medalju u Glasgowu, što je sugerirao njegov nastup u kvalifikacijama kada je zaradio treću ocjenu, Osječanin bi u kolovozu prvi put nastupio na Olimpijskim igrama.

- Mjesec dana, možda i više, sanjao sam taj Glasgow. I to kakve gluposti. Da kasnim na natjecanje, da trčim kroz neke hodnike i ne mogu ući u dvoranu, da je dvorana zaključana! Očito me to jako opteretilo i proganjalo. Ali, uvijek kažem, stvari se događaju kako je netko zacrtao. Mene je očito taj Glasgow natjerao da još više radim i da probam trajati u svjetskoj gimnastici što dulje. I neću sigurno lako odustati. Ipak, sam ja uporni “Švabo”.

Koji će ove godine 1. svibnja proslaviti svoj 30. rođendan. Mnogo je toga već sada ostvario za jednog 30-godišnjaka.

- Klupski kolega i moj prijatelj Tomi Marković nedavno je proslavio tridesetu. Kaže da se ništa ne mijenja. A meni se čini u njegovom slučaju da godine u svakom pogledu idu “u rikverc”, kao da tjelesno nikada nije bio moćniji. A još je neozbiljniji, ha, ha. Da, istina, mnogo sam svojih životnih ciljeva ostvario, i ne samo sportskih. Oženio sam se imam kćerkicu, obitelj i prijatelje na koje se mogu osloniti, a u sportskom smislu ostaje mi još ta medalja sa svjetskog prvenstva. I to je cilj za koji sam spreman raditi.

I budite uvjereni, neće Robert tako lako odustati od toga cilja. Ipak je on uporni “Švabo”.