Još jedan kultni televizijski serijal ili još jedna vješta podvala, manipulacija osjećajima fanova navučenih na nezaboravni Lost, pitanje je koje su, priznali to ili ne, samome sebi postavili mnogi nakon što su odgledali dvije sezone trenutačnog HBO hit-serijala Leftovers.
Dvojbe su zapravo očekivane, budući da iza oba serijala, Losta i Leftoversa, stoji isti čovjek, Damon Lindelof, pa ne treba čuditi da su i nazivi serijala vrlo slični - u prijevodu dakle “Izgubljeni” i “Ostavljeni”. I već sama ta činjenica, uz dakako ulogu samog Lindelofa, izaziva podvojenost između onih koji su obožavali Lost (unatoč traljavom kraju šeste sezone) i onih koji su ga prezirali kao razvučenu muljažu koja se sračunato igrala živcima gledatelja i pretvorila u konstatnu dosadu. Istu, oprečnu recepciju, izaziva i gledanje Leftoversa, premda se tematski serijali ipak razlikuju, no dodirnih točaka posve je dostatno da reakcije budu slijepo zagovaranje ili nesmiljeno pljuvanje po istome, nakon odvrćene dvije sezone “Ostavljenih”.
Kako god bilo, osobno nemam dvojbi glede Leftoversa. Drugim riječima, bio sam i ostao fan “Izgubljenih”, a sad sam i fan “Ostavljenih”. I nije me uopće briga za one kojima je serijal bezvezna maštarija. Zato sljedeće rečenice pišem iz posve subjektivnog kuta gledanja, pri čemu dakako moram istaknuti i neke objektivne činjenice, napose ukratko objasniti o čemu je riječ u serijalu, bar za one koji ga još nisu gledali.
SLOJEVITIJA DRUGA SEZONA
A prije toga još malo o Lindelofu. Premda je on kreativni mastermind nekad Losta i sad Leftoversa, nije jedini odgovoran za kontroverzne uspjehe tih HBO-ovih serijala. Jer u slučaju “Izgubljenih” uz Lindelofa su bili J. J. Abrams i Jeffrey Lieber, dok je u “Ostavljenima” važna karika Tom Perrotta (autor istoimenog romana, koproducent) te Peter Berg i Mimi Ladder, koji su režirali većinu epizoda. Ipak, može se reći da je Lindelof imao glavnu riječ u kreiranju Leftoversa, kao što je imao i glavnu riječ o Lostu. I zato smo dobili to što smo dobili - dva unikatna televiziska proizvoda kojima je Lindelof osigurao sebi status kultnog autora.
Što se pak teme tiče, napose same priče, ona je, ponovit ću, rađena (scenarij) na temelju romana The Leftovers, koji je Tom Perrotta objavio 2011. godine. Perrotta je inače vrlo cijenjen i popularan u Americi, njegovi romani Election (1998.) i posebno Little Children (2004.) zainteresirali su i Hollywood, dok je priznanje dobio i za scenarističku adaptaciju knjige “Little Miss Sunshine” za istoimeni filmski hit. Dakle, Tom Perrotta pomno je sebi osigurao književni i filmski status, a kad mu je HBO predložio snimanje serijala Leftovers, nije dvojio ni trenutka - prihvatio je ponudu pod uvjetom da i sam sudjeluje u realizaciji “Ostavljenih”, na što je Lindelof također pristao, pa se krenulo u stvaranje onoga što posljednje dvije sezone gledamo u ponudi HBO-a, odnosno preko distribucijskih kanala (Warner Bros. i drugi) koji serijal prodaju izvan SAD-a.
Premda je bilo gunđanja da serijal ne slijedi roman, to se u prvoj sezoni i nije baš pokazalo točnim, no druga sezona nije niti mogla slijediti knjigu jer drugog romana (nastavka) za sada i nema. Zato se Perrotta za “Ostavljene” broj dva još više angažirao i skupa s Lindelofom i unajmljenim scenaristima doslovce razigrao dajući mašti još veći zamah nego u prvoj sezoni Leftoversa. To pak znači da je promijenjeno i mjesto radnje, uvedeni su neki novi sadržaji i novi likovi, dok su prethodni iz prve sezone pomnije razrađeni.
KLJUČNI 14. LISTOPADA
Konkretno, radnja u prvoj sezoni odvija se u njujorškoj suburbiji Mapleton, mjestu iz kojeg je netragom nestalo više stotina mještana, dok su zbivanja u drugoj sezoni locirana u Jarden (Teksas), gradić uz koga je zaštićeni (žicom ograđeni) park New Lourdes, mjesto hodočašćenje brojnih turista, ali i kojekakvih kultova. Jarden zapravo nosi oznaku Miracle, daklem Čudo, jer je jedino mjesto na svijetu iz kojeg nitko nije nestao!
Promijenjena i uvodna špica (odlična, kao i prva) i ubačena nova uvodna pjesma (fenomenalna “Let The Mystery Be” Iris DeMent!), pojedine epizode nakrcane su s više originalnih skladbi (“Where Is My Mind” Pixiesa, recimo), a razmahao se i Max Richter kao skladatelj originalnog soundtracka, dok je napetost podebljana korištenjem Traviate Giuseppea Verdija.
No, koliko god promjene bile uočljive, temeljna ideja zadržana je u obje sezone. A ona je vezana uz fikcionalni okvir Leftoversa koji počiva na unikatnoj premisi da je u jednom danu, preciznije 14. listopada u bližoj budućnosti, svijet iznenada i neobjašnjivo ostao bez dva posto svoga stanovništva. Taj misteriozni nestanak dijela ljudske populacije, poznat kao Sudden Departure, okidač je za sve što se zbiva u serijalu. I taj datum nije slučajan. Perrotta ga je naime odabrao jer je upravo tog dana, 14. listopada, izbrisao svoj profil na Twitteru, navodno dotučen depresivnim mislima i zamjerkama na rasplet Losta. Kako god bilo, dosjetka se pokazala lukavim marketinškim trikom.
Ali serijal nije priča o nestalima, nego o ostalima (ostavljenima, preostalima), što u početku možda iritira, ali poslije, tijekom gledanja, posve opravdava autorski “kut gledanja”. Jer za one koji su ostavljeni, a izgubili su nekoga od bližnjih (supruga, suprugu, djecu, roditelje...) nastavak života je pravi pakao. Ta nemogućnost da se pomire sa stanjem stvari, da shvate što im se i zašto dogodilo te nastave život u boli ili pak tu bol pokušavaju potisnuti iz svijesti, nit je vodilja koju slijedimo u “Ostavljenima”. Logika razuma pritom je umnogome u “sivoj zoni”, no time ne treba razbijati glavu gledajući kroz što sve prolaze Kevin Garvey (odličan Justin Theroux), Laurie Garvey (Amy Brenneman), Matt Jamison (Christopher Eccleston), Meg Abbott (Liv Tyler), Nora Durst (Carrie Coon) i drugi likovi u serijalu, redom u izvrsnim glumačkim izvedbama.
Jednostavno, “Ostavljeni” su ona vrsta višeznačne, kompleksne i slojevite mistery fikcije koja bez obzira na izvanjski spektakl (efektna uvodna “prethistorijska” scena s potresom, porađanjem, zmijom i djetetom!), puno više zadire u psihonalizu, u empatiju, što znači da je serijal priča o ljudima, a ne o pitanjima. I o ljudskom instinktu za preživljavanje, bilo kroz vjeru ni u što, poput pripadnika kulta Guilty Remnants, za koje je vjera bilo koje vrste nestala s onih 140 milijuna nestalih, pa zato rezignirano puše cigaretu za cigaretom, šute i hodaju uokolo odjeveni u bijelo (no nisu bezazleni, naprotiv, vrlo su opaki), bilo kroz vjeru u Boga (propovjednik Matt, sa suprugom invalidom) ili u konačnici kroz vjeru u temeljnu vrijednost društva - obitelj.
POVRATAK OBITELJI
U kontekstu svega netom napisanoga, kraj u 10. epizodi (posljednjoj druge sezone) i te kako je znakovit. Naime, nakon svega što se dogodilo u Jardenu, John Murphy rezigniran zaključi: “Ne razumijem što se dogodilo”, na što mu Kevin Garvey odgovori: “Ni ja!”
Ali tu nije kraj. Kevin, koji je dva puta uskrsnuo od mrtvih, dolazi kući i na vratima zatekne svoju ljubavnicu Noru Durst koja mu kaže: “To je tvoj dom!” I dok u pozadini svira klavirska verzija “Where Is My Mind”, kamera zumira cijelu obitelj na okupu, neki sjede, neki stoje, a tu je i povratnica iz “bijelih”, Kevinova supruga Laurie... Simbolika je posve jasna. Vjera ipak nije nestala s onih 140 milijuna nastalih. Bar ne vjera u obitelj. Tradicionalno i konzervativno jest, ali i umnogome drži vodu.
Sve u svemu, upravo takva forma i sadržaj “Ostavljenih” (slično kao Lostu, ali i u prvom True Detectivu, recimo), odnosno takav efektan spoj triler drame, misterija, fantastike, intrignatne simbolike i metaforike, održiva je kvaliteta koja suvremenu TV produkciju izdiže iz mulja trivijalnosti, konzumerističke navade i općeg banaliziranja svega i svačega što ima ili nema veze sa stvarnošću. Pojednostavljeno napisano, “Ostavljeni” su dobri zato što tjeraju na razmišljanje o viđenom, zato što otvaraju intrigantne teme, što provociraju strpljenje i u konačnici što se bave ljudskom patnjom koja je razumljiva svakome onome tko je zbog bilo kakvih razloga ostao bez svojih najbližih.
Piše: Darko JERKOVIĆ
STVARNI DOGAĐAJI
Čudni slučajevi nestanaka ljudi, brodova, zrakoplova...
Ljudi nastaju. To je činjenica. Nestaju otkako je svijeta, nestajali su i u prapovijesti, a nestaju i danas. Zbog neobjašnjivih razloga, jednostavno krenu na posao i ne vrate se kući, krenu u školu (djeca) i više ih nitko nikad ne vidi. Obitelji koje izgube nekoga svoga uzalud čine sve da ih pronađu, policija ih evidentira kao nestale bez traga, traže ih po cijelom svijetu, ali ih nikad ne nađu. No, ovdje nije riječ o klasičnim otmicama, nestalima koje su oteli neki manijaci (i ubili), ni o nestalima u ratovima i prirodnim katastrofama, riječ je o nestancima ljudi u različitim mirnodopskim, svakodnevnim normalnim (ne)prilikama, nestancima koji nemaju neko razumno, logično i realno moguće objašnjenje, nego ostaju u domeni kojekakvih pretpostavki, nerijetko i mističnih, religioznih pa i fantastičnih razloga “više sile”, čak i s NLO-ima u glavoj ulozi, što pak znači da u slučajevima nestanaka “objašnjenja” imaju i teorije urota. Primjera je puno, a jedan od najslavnijih (koji u uvodnom dokumentarcu o snimanju Leftoversa spominje Scott Glenn, jedan od glumaca u serijalu) odnosi se na misterij Marie Celeste (trgovački brod pronađen 1872. u Atlantskom oceanu bez posade i putnika!), ali i na notorni Bermudski trokut (masovno nestajanje brodova i zrakoplova, s posadama), između ostalih slučajeva zagonetnih nestanaka diljem svijeta. Sve su te priče o nestancima bile inspiracija za Toma Perrottu kad je pisao knjigu, ali i za Davida Lindelofa, kad je počeo raditi na TV serijalu “Ostavljeni”.
SEKTE I KULTOVI
Društvo šutljivih pušača u bijelom
Serijal se umnogome dodiruje i medijske slike suvremenog konzumerizma u kome i manipulacije religioznim osjećajima igraju posebnu ulogu. Lindelof i Perrotta se pritom lucidno referiraju na New Age kultove, a u okviru toga i na kultove ličnosti. Jedan od takvih kultova, koji igra ključnu ulogu o “Ostavljenima” svakako je i čudno “društvo šutljivih pušača u bijelom”, odnosno sekta Guilty Remnants. Taj kult, osim što je vizualno atraktivan (s Liv Tyler u ulozi Meg Abbott, koje i izgledom osnažuje cijelu priču) zapravo je dvojbene hijerarhije, no njihova šefica Patti Levin posebno je upečatljiva i u živo i u mrtvo, jer nakon što sama sebi prereže vrat, poslije kao duh terorizira očajnog Kevina Garveya. “Ne dopuštamo vam zaboraviti”, pišu ne svoje listove papira (zabranjeno im je govoriti) članovi Guilty Remnantsa, i dok se poput opakih stalkera muvaju gradom izluđujući svojom pojavom mještane, posebno one koji su ostali bez svojih bližnjih, pripremaju se za sljedeći Sudden Departure. Za takve “krivo ostavljene” dehumanizacija je jedini način jer drže da ne može nestati ono što je već nestalo. S druge strane, društvo okupljeno oko samozvanog proroka s paranormalnim sposobnostima, Holyja Waynea (odlična uloga Patersona Josepha) konkretnija je prijetnja mirnim stanovnicima ne samo Mapletona i Jardena nego i za saveznu vladu (FBI, Domovinska sigurnost). Holy Wayne ublažava patnju grleći ljude, njemu se pridružuje sve više osoba, a tu je i novac, oružje... pa je zato Holly Wayne na crnoj listi za odstrjel, što asocira na obračun vlade SAD-a s poligamijskom sektom FLDS Warrena Jeffsa u teksaškom Fort Worthu 2008. godine.
NITKO KAO HBO
Premda su se i druge (najviše američke, ali i engleske) televizije unatrag posljednjih desetak godina iskazale osebujnim, nekonvencionalnim i intrigantnim serijalima, HBO kanal i dalje je vodeći po kvalitetnoj televizijskoj produkciji. Naime, nitko kao HBO nema toliko antologijskih serijala, počevši od kultnih “Sopranosa” i “Žice” (The Wire), preko Six Feet Under, “Rima” i “Deadwooda”, do Boardwalk Empire (završio), True Detective (nastavlja se!), Band of Brothers, The Pacific, True Blood, uključujući naravno i aktualne, megapopularne “Igre prijestolja” (Game of Thrones), a sad i “Ostavljene” (The Leftovers). Za HBO je, čini se, samo nebo granica. Ili nije čak ni nebo...