Objavljeno 4. veljače, 2016.
Miroslav, otac četvero djece, bori se za 2400 kuna mirovine
VUKOVAR – Miroslav Komunicki, 46-godišnji hrvatski branitelj iz Vukovara, koji je gotovo deset godina nosio odoru hrvatskog vojnika, danas teško bolestan, ima, kaže, samo jednu želju – ostvariti braniteljsku mirovinu, bar onu najnižu, kako bi svojoj djeci omogućio bolje životne uvjete.
Miroslav je otac četvero djece, Marijana (13), Eme (5), Luke (4) i Karla (2), a supruga Željka (33) nije zaposlena.
– Jako mi je žao što ne mogu ostvariti braniteljsku mirovinu, pa bilo to i onih minimalnih 2400 kuna, nego sam u prijevremenoj invalidskoj od 1973 kune!? Možda nisam branitelj?! – govori Miroslav donoseći hrpu dokumentacije na stol u obiteljskoj kući, u Zrinskoj 51 u Vukovaru, u kojoj se teško spaja kraj s krajem.
Reći će da je “mali čovjek koji je srcem i dušom branio svoj dom, grad i domovinu”, i priznati da je godinama poslije ogorčen, no unatoč tome želi se “boriti i živjeti za svoja četiri anđela”, makar je, dodat će, umoran i ne zna gdje i kome se obratiti, na koja vrata još pokucati. Naime, još za rata Miroslav Komunicki teško se razbolio, uz dijagnozu PTSP-a, tu je i ona najtežeg oblika psorijaze, odnosno psorijatičnog artritisa, bolesne kralježnice... Od 1992. bio je 15-ak puta na bolničkom liječenju od Vukovara i Osijeka do Zagreba.
– Moja svakodnevica su bolovi i silni lijekovi. Jedino što želim jest dostojan život za moju djecu – kazuje, govoreći kako uz pomoć dobrih ljudi ove zime imaju ogrjev i hranu na stolu.
Miroslav, naime, od svoje mirovine, dječjeg dodatka i rodiljne naknade, koja im krajem 2016. istječe, plaća četiri kredita, režije, hranu, ima jednog školarca... Jer “naslijedio” je i dva kredita od pokojnog oca kako bi obitelj imala krov nad glavom.
Govoreći o svom ratnom putu i 1508 dana u borbenom sektoru (uvedenima u Registar branitelja), priča kako se u kolovozu ’91. uključio u obranu Vukovara, u naselju Sajmište. Iz vukovarskog pakla sa suborcima je izišao u proboju, no nije skinuo odoru, nego svoj ratni put nastavio na prvoj crti obrane u Županji, potom je bio na liniji prema okupiranom Vukovaru, potom godinu i pol radio u Centru za razminiranje, u minskim poljima u okolici Vinkovaca, a na kraju bio premješten u gardijsku brigadu u Čakovec i Varaždin i s 31. prosinca 1999. godine postao “višak vojnog kadra” te časno otpušten.
– Nisam tada tražio mirovinu, osjećao sam se sposobnim, unatoč bolesti, i radio u špediciji dok tvrtka nije propala, a moja bolest dodatno uznapredovala. Tada sam se našao pred zidom – priča Miroslav. Njegovo kucanje na brojna vrata i obilaženje komisija i primanje odbijenica počelo je 2008. godine i sve do danas nije uspio, kako kaže, ostvariti zakonsko pravo na braniteljsku mirovinu.
– Zašto, ne znam. I sad čekam odgovor Ministarstva branitelja na žalbu koju sam im poslao krajem prošle godine.
– Pisao sam ministrima, i saborskim zastupnicima, nisam dobio odgovora. Iz Zaklade za branitelje dali su mi jednokratnu pomoć, i od Grada Vukovara isto sam je dobio, pomažu prijatelji i suborci, župnik, i da nije dobrih ljudi, pomišljao bih na najgore. Moja djeca ne trebaju playstation ni mobitel, niti ih traže, već samo pristojan život, hranu na stolu i toplu kuću – kazat će.
Sanja BUTIGAN
Pisat će i trećem ministru branitelja
– Ako me opet odbiju, ne vidim izlaza. Ne tražim ja pet ili šest tisuća kuna, već najnižu mirovinu, da djecu nekako izvedem na put – kazuje Miroslav Komunicki, čija su pisma proteklih godina dobila dva ministra branitelja. Kaže da će pisati i trećem, kada bude imenovan.