Javnost, a prije svega oni zaposleni, bila je nemalo iznenađena idejom mostovca Ivana Lovrinovića da se zamrznu uplate u Drugi mirovinski stup u koji građani uplate više od pet milijardi kuna na godinu.

Istovremeno je, tada još mandatar, Tihomir Orešković, došao na ideju da bi uz pomoć sustava mirovinskih fondova smanjio javni dug i ubrzao privatizaciju. U svezi tih ideja na internetu se pojavila peticija uglednih hrvatskih ekonomista koji se protive zadiranju u 2. mirovinski stup. O toj temi razgovarali smo s dr. sc. Predragom Bejakovićem, uglednim ekonomistom i financijskim stučnjakom iz Instituta za javne financije u Zagrebu.

Premda se peticija, koju ste i vi potpisali, sa sedam točaka neslaganja, može pročitati na internetu, možete li nam u osnovnim crtama pojasniti zašto ste protiv ideje Lovrinovića, ali i Oreškovića?

- Naravno, jako je nezahvalno procjenjivati što su gospoda mislila i kakve su im dugoročne namjere, ali prof. Lovrinović predlaže zamrzavanje uplata u drugi stup na godinu dana. Pokušat ću pojasniti zašto mislim da to nije dobro. Dakle, mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti (prvi stup) podrazumijeva da se sadašnje mirovine isplaćuju iz tekućih doprinosa koje uplaćuju sadašnji obveznici uplate doprinosa. Pritom obično dolazi do međugeneracijskih preraspodjela, odnosno starije generacije (umirovljene prvih 30-ak godina od uvođenja sveobuhvatnog mirovinskog sustava) ostvaruju pozitivan transfer jer su plaćale doprinose prema relativno nižim stopama, a primaju mirovine što se financiraju prema mnogo većim stopama doprinosa koje terete sada zaposlene. Sadašnje (i buduće) generacije ostvaruju negativan životni transfer jer plaćaju visoke mirovinske doprinose, a ostvaruju nižu razinu mirovina od prijašnjih generacija (razina mirovina u odnosu na plaće). Ta međugeneracijska preraspodjela nastavit će se i ubuduće najviše zbog demografskih razloga - sve malobrojnije mlađe generacije financirat će mirovine relativno velikog broja umirovljenika te će biti sve nepovoljniji odnos između doprinosa i mirovina s obzirom na prethodne naraštaje. Ujedno postoji i unutargeneracijska preraspodjela, u kojoj se istražuje koliko su bogatiji kroz mirovinske doprinose dali za siromašnije; u zemljama koje imaju dugo godina mirovinsko osiguranje, za nedavno umirovljene i za one koji će u budućnosti odlaziti u mirovinu općenito vrijedi načelo - što su primanja i mirovinski doprinosi veći, manji je dobitak od mirovinskog osiguranja. Razlog je što većinom ne postoji utvrđena najniža i najviša plaća, a određena je najniža mirovina - mirovina na koju osiguranik ima pravo ako mu je prosječna plaća na temelju koje su izračunati njegovi prosječni vrijednosni bodovi bila niža od prosječne plaće. S druge strane, postoji najviša mirovina što je najviša svota do koje se može odrediti mirovina (prema plaći osiguranika) koja se ostvaruje prema općim propisima o mirovinskom osiguranju.

Zbog mnogih razloga mirovinski je sustav u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim posebice posttranzicijskim zemljama središnje i istočne Europe, u značajnim teškoćama. Prije svega, na to su utjecali sljedeći čimbenici: nepovoljan odnos između broja osiguranika i umirovljenika, veliki broj umirovljenika koji pojedinačno primaju male mirovine s tendencijom njihovog daljnjeg smanjivanja, visoka izdvajanja za mirovinsko osiguranje, rani odlazak u mirovinu uz razmjerno kratak staž osiguranja, povećanje očekivanog trajanja života, dugotrajno korištenje mirovinskih prava. Građani uglavnom ne štede za mirovinu i imaju velika očekivanja od države. Ako visina mirovine slabo ovisi o uplaćenim doprinosima, osiguranici će nastojati ne plaćati doprinose i/ili odlaziti ranije u mirovinu nego što bi to inače činili. To je pogotovo istina ako plaćanje doprinosa nije uvjet za ostvarivanje mirovinskih prava. Javni mirovinski sustav zbog starenja stanovništva (većeg udjela starijeg stanovništva zbog povećanja očekivanog trajanja života, što je jedno od najvećih civilizacijskih uspjeha društva i sve manjeg broja novorođenih), te navedene slabe povezanosti uplaćenih doprinosa i visine mirovine, nužno je zahtijevao velike transfere iz proračuna središnje države. Tek se nešto više od polovine ukupnih mirovinskih rashoda pokriva prihodima od doprinosa te je taj sustav postao jedan od najznačajnijih uzročnika ozbiljnog fiskalnog deficita.

Znači li i koliko diranje u 2. stup zadiranje u mirovinska prava hrvatskih građana, ali i narušavanje statusa socijalne države, kakva je RH i prema Ustavu?

- Ne bih procjenjivao koliko bi to značilo zadiranje u mirovinska prava građana, ali sredstva koja su na njihovom osobnom računu u drugom stupu tada se neće uvećavati. Osiguranici koji su osigurani u drugom stupu ostvaruju dvije mirovine - iz prvoga i drugog stupa. Najvažniji razlog uvođenja takvog oblika osiguranja bila je želja za diversifikacijom rizika, kako se sva sredstva poput jaja ne bi držala u samo jednoj košari. Ujedno, željelo se potaknuti osiguranike na dulje ostajanje u svijetu rada i plaćanje doprinosa (odnosno smanjivanje izbjegavanja plaćanja), jer se sa sigurnošću može očekivati da će ljudi željeti raditi duže i u potpunosti plaćati mirovinski doprinos ako njihova mirovina izravno ovisi o uplaćenim doprinosima, što često nije slučaj u prvom stupu međugeneracijske solidarnosti. Konačno, željeli su se ublažiti navedeni nepovoljni učinci pretjerane preraspodjele koja obilježava sustav međugeneracijske solidarnosti. Naravno, značajniji pozitivni financijski povrati za osiguranike mogu se ostvariti ako se uplaćuje dovoljno dugo vremena, jer male uplate u kratkom vremenu mogu samo polučiti odgovarajuće male povrate.

Može li uopće, ako bi se to i dogodilo, uzimanje novca iz 2. stupa riješiti problem prekomjernog deficita? Sumnjivo je i to da bi se uzimanjem iz 2. stupa ulagalo u neke strateške projekte, kako je najavio Orešković... Kako sve to komentirate?

- Naravno da ne, to je samo upitno kratkoročno knjigovodstveno prelijevanje koje bi teško dugoročno donijelo neke koristi, a više štete. Zamrzavanje uplata ili ukidanje kapitalizirane obvezne mirovinske svote samo bi nakratko ublažilo proračunski deficit, a državi bi stvorilo velike dugotrajne poteškoće u ispunjavanju obveza prema osobama koje su ostvarile mirovinska prava. No, dobrodošle su sve analize i rasprave vezane uz podrobno djelovanje i moguće poboljšanje 2. stupa, jer to može biti samo na dobrobit osiguranika. Svaka nagla i nedovoljno promišljena odluka o mijenjanju njegovih osnovnih obilježja može ozbiljno ugroziti financijsku stabilnost cijelog gospodarstva, povjerenje u taj sustav i u sigurnost budućih mirovina hrvatskih građana. Već je prilično dosadno pričati o reformama, ali mi kao društvo moramo učinkovitije trošiti raspoloživa sredstva i u dugom roku smanjiti javnu potrošnju. Zahvaljujući drugom stupu sadašnji zaposleni snose dio svoje buduće mirovine i na taj način smanjuju teret budućim (možda još nerođenim) naraštajima. Ako bi došlo do dugotrajnog zamrzavanja ili ukidanja drugog stupa onda bi budući naraštaji u potpunosti snosili taj teret, što mi se čini krajnje neodgovorno i neozbiljno prema onima koji dolaze iza nas. Možemo podsjetiti na slavnu misao pisca i filozofa Edmunda Burkea (1729.-1797.), koji kaže kako je u društvu potrebno ostvariti pošteni odnos između onih kojih više nema, nas danas i onih koji će doći iza nas. Jasno, mirovinski fondovi su ulagali u skladu sa zakonskim odredbama i oni pritom nastoje ostvariti što veću sigurnost i povrat novca. Njih su i dosad zanimali strateški projekti ako su bili sigurni i profitabilni. Je li njihova pogreška ako država nije nudila takve projekte? Konačno, polazi se od toga kao da ta sredstva stoje u nečijem ormaru neuložena i neaktivna, što je posve krivo, jer su sredstva uložena u skladu s navedenim načelima sigurnosti i profitabilnosti. Konačno, to bi predstavljalo grubu povredu pravne sigurnosti, čime bi se narušila ionako slaba vladavina prava u Hrvatskoj.

Imamo zapravo tri stupa mirovinskog osiguranja. Što to zapravo znači?

- Sva tri stupa mirovinskog osiguranja trebala bi zajedno osigurati veću socijalnu sigurnost i veću ukupnu razinu mirovina, odnosno na bolji način smanjiti rizike starosti, invalidnosti i smrti. Time se rizici osiguranja dijele na više razina i nositelja osiguranja, što bi, prema ciljevima reforme, i za korisnike mirovina i za ukupna gospodarska kretanja trebalo biti povoljnije od mirovinskog osiguranja koje ovisi samo o tekućoj uplati doprinosa i generacijskoj solidarnosti. Ulaganjem mirovinskih fondova trebala bi se povećati domaća štednja i investicije, što bi trebalo potaknuti razvoj tržišta kapitala, gospodarski rast i povećanje životnog standarda. Mirovinska bi reforma trebala pridonijeti modernizaciji gospodarstva, posebice financijskog sektora, no i donijeti druge pozitivne rezultate poput ublažavanja siromaštva.

Očigledno je da postoji opravdanost za opstanak izdvajanja za kapitalizirani oblik mirovinskog osiguranja (2. stup). Naknade obveznim mirovinskim fondovima razmjerno su niske s tendencijom daljnjeg smanjivanja. Povrati su prilično visoki. Nadalje, pohvalno je da su uvedena tri različita potportfelja u obvezne mirovinske fondove. Time mirovinski fondovi dijele postojeći portfelj na više dijelova s obzirom na rizik ulaganja. Konzervativan portfelj nema dionice, srednji portfelj imao manji dio dionica, dok dinamički portfelj ima veći udio dionica. Time se omogućuje da mlađi naraštaji imaju višu stopu prinosa u doba kada mogu nositi rizik, odnosno kada još imaju dosta vremena za nadoknadu eventualnih gubitaka. Konačno, važno je postupno liberalizirati ulaganja mirovinskih fondova izvan Hrvatske.