Za Milanu Vuković Runjić prošla je godina bila godina novih kreativnih iskoraka. Nakon romana “Hotel u oblacima, 1914.”, kojim je obilježena stota obljetnica početka Prvog svjetskog rata, objavila je i svoj prvi kriminalistički roman, i to u biblioteci Balkan Noir, čiji je izdavač 24 sata.
Također, lani je nakladnička kuća “Vuković & Runjić” objavila ujedinjene “Proklete Hrvatice”, 20 životopisa poznatih i manje poznatih Hrvatica koje su ranije prodavane na kioscima kao dvije knjige. S Milanom Vuković Runjić razgovarali smo o tim njezinim djelima, ali i o teškom stanju u kojem se nalazi hrvatska kultura.
Je li točno da vam je dugo bila želja napisati kriminalistički roman? Zašto vam je taj žanr tako privlačan?
- Kao djevojčica obožavala sam romane Agathe Christie. Potom sam postala oduševljeni gledatelj TV-ciklusa o Poirotu. U međuvremenu zavoljela sam i Sherlocka Holmesa. Krimići koje sam voljela događali su se u prošlosti, suvremeni su mi bili premračni i pretjerano su me podsjećali na stvarnost. U jednoj mojoj knjizi, koju sam ostavila u ladici jer nisam bila sretna s rezultatom, ubojstvo se dogodi pri samom kraju, jer nisam htjela pisati “krimić”, nego “roman u kojem se dogodi ubojstvo”. Iz tog sam “romana s ubojstvom” shvatila da ako želite pisati o nasilnom činu i zagonetki oko počinitelja, onda to ipak treba biti žanrovski čišće - dakle krimić. Razmišljajući dalje o svom krimiću, uskoro mi je bilo jasno da ga želim smjestiti u godine u kojima “ordinira” moj dragi Hercule Poirot. S time da sam poželjela da moj Poirot postane žena, ali ne stara gospođa, poput miss Marple, nego mlada i lijepa djevojka, pripadnica više klase, koja rješavajući svoj “prvi slučaj” istodobno odrasta i otkriva da sve nije onako lijepo kao što se na prvi pogled čini. To me je i najviše privuklo, da napišem knjigu u kojoj baš ništa nije onako kako na početku izgleda. Voljela sam provoditi dane u NSB-u, proučavajući na mikrofilmovima novine iz tog doba, o konkretnom ljetu 1929., o izboru za miss Save, o dolasku britanskih arheologa u Zagreb, o putovanjima cepelinom... O šlagerima, modi, čudotvornim kremama za vječnu mladost, o strašnim ubojstvima o kojima bi se pisalo iz broja u broj, kao i o sve češćim obračunima s ustašama i komunistima, neprijateljima diktature kralja Aleksandra. Tadašnji dnevni tisak odlikuje “razvijena” crna kronika, otprilike kao što su bile i u danas aktualnim dnevnim novinama, u vremenima kad su se najbolje prodavale. Kako ne postoji lijepa, debela, ilustrirana kronika društvenog života u Hrvatskoj kasnih dvadesetih i tridesetih godina, bez obzira na kataloge nekih izložbi i na lijepe i inspirativne knjige Josipa Horvata, svoju sam kroniku slagala iz nizova novinskih članaka, kao i iz “Svjetova” Otta Antoninija koje sam nabavila u nekom antikvarijatu i njima zaprašila cijelu kuću. On će se, kao i mnoga lica iz tog vremena, u romanu pojaviti u cameo ulozi.
“Faraon iz Ilice je mrtav” nije kriminalistički roman koji prati trendove u tom žanru, zacrtane od uglavnom skandinavskih autora. Njegova radnja odvija se 1929. godine, u Zagrebu, pisan je u stilu krimića popularnih u to vrijeme, itd. Slažete li se da se ovaj krimić može čitati i kao mali povijesni roman?
- Uvijek mi je bio problem igrati prema pravilima, što se vidi i iz mojeg gore spomenutog “romana s ubojstvom”. Do skandinavskih krimiautora i gabarita koje su oni postavili držim kao do lanjskoga snijega. Oduševljavaju me koliko i “chic-lit”, popularan devedesetih godina prošloga stoljeća. Tako da sam i u ovom krimiću donekle negirala žanr, time što puno pišem o onodobnom društvu, više nego što mi je bilo potrebno za priču. Isto tako, moj krimić impregniran je ljubavnim zapletom, gotovo da je ljubić koji glumi da je krimić. No, najviše sam se bavila time da se putevi stvarnih osoba susretnu s izmišljenim ili da se stvarne osobe koje su u tom trenu već mrtve, a važne su za priču, makar spomenu u razgovoru. Tako da je lik iz moje knjige, zloglasni šef policije Janko Bedeković, koji je u Petrinjskoj mučio političke neistomišljenike, a nije mu bio problem i ubijati ih, stvarna osoba - o njemu dosta živo piše Josip Horvat. Tu su i Oktavijan Miletić, već spomenuti Otto Antonini, spominju se Miroslav Krleža, Marija Jurić Zagorka, Zofka Kveder, Stjepan Radić, Dubravko Dujšin..., cijela plejada likova koji su postojali, isprepleteni s izmišljenim tvorničarom Ackermannom, izmišljenim inspektorom Lapčevićem i izmišljenom Edvinom pl. Podolsky, koju sam iskonstruirala na temelju fotografija i biografija raznih lijepih i bogatih zagrebačkih gospođica iz prvih deseteljeća dvadesetog stoljeća, kao i njezinim dragim ujakom, herojem iz bokserskog ustanka, Gigijem.
Planirate li nastaviti s pisanjem kriminalističkih romana, s obzirom na to da je podnaslov “Faraona...” - prvi slučaj Edvine pl. Podolsky?
- Imam nekoliko ideja za nastavak: to je vrijeme velikog prodora zvučnog filma na tržište pa smišljam zaplet koji će biti vezan uz film i kinodvoranu. Možda se ubojstvo dogodi u kinu. Voljela bih s Edvinom proći kroz tridesete godine, a potom i kroz vjetrove rata, što znači da bi trebalo biti bar desetak nastavaka. No, ako nakon drugog-trećeg nastavka ne budem bogata i slavna, a Edvina ne zaživi na filmu, možda i odustanem. U međuvremenu, ove ću godine objaviti prvu svoju dječju knjigu “Vladimir i Matilda”, o samohranom ocu čarobnjaku i njegovoj kćerkici koji žive u velikoj platani u našem vrtu.
Zbirka eseja “Proklete Hrvatice”, ranije objavljena u dva dijela, izišla je objedinjena. Što vas je motiviralo na bavljenje tim ženama? Što učiniti s tom hrvatskom “navadom” zaboravljanja i zanemarivanja važnih dijelova svoje povijesti i kulture?
- Posljednjih pet-šest godina rado putujem vremeplovom u svojim knjigama. Pa tako u knjizi posvećenoj Matošu i Proustu zajedno s njima živim na početku 20. stoljeća, a s junacima “Hotela u oblacima”, carevima, špijunima, psihijatrima, pjesnicima, odlazim u 1914. S Edvinom sam otputovala u 1929., a s “Prokletim Hrvaticama” protežem se od ranog srednjeg vijeka sve do kraja 2010., kada umire Vesna Parun. Na pisanje tih dviju knjiga, sada “ujedinjenih”, potaknuo me moj prijatelj Slaven Letica, koji je rekao da misli kako bih uživala kreirajući eseje o ženama koje su obilježile hrvatsku povijest. Bio je u pravu. Pišući o kraljicama, groficama, junakinjama ilirskog pokreta, o književnicama, slikaricama, glumicama, od kojih su mnoge bile ljepotice, osjećala sam posebno zadovoljstvo da stvaram knjigu “meke povijesti”, dakle, ne zanimaju me “kruta” biografija ili stručni članak, nego radim ono što pisac može najbolje - pišem (ili pričam) priču. Ljudi su priče rado slušali još od prvih naselja koja niču nakon što se led Ledenog doba otopio, a razina mora narasla. Tu su sklonost zadržali do danas, a pisac (pripovjedač) je taj koji im priča. Na tragu te zajedničke sklonosti prema povijesti, pričama i pripovijedanju, s prijateljem Danielom Rafaelićem protekle sam sezone u više navrata nastupila na nečemu što mi zovemo “storytelling”, gdje pred publikom pričamo razne priče - o Odiseju i njegovim ženama, o carici Eugenie i egipatskom potkralju Ismailu, o Zagrebu kasnih dvadesetih, o faraonesi Nefertiti i njezinom suprugu, o misterijama u Eleuzini, o Matošu i Proustu u Parizu, služeći se pritom glazbom i filmskom građom. Uvijek je lijepo vidjeti koliko odrasli, a ne samo djeca, vole priče.
U eseju o Ivani Brlić-Mažuranić postavljate pitanje je li nedostatak slobode da radi ono što najviše voli - piše, glavni uzrok njezine depresije. Mislite li da se žene i danas suočavaju s tim problemom, kada u pokušaju da pomire sve uloge koje im je društvo namijenilo na koncu ipak na kocku stavljaju vlastitu slobodu i mogućnost potpunog samoispunjenja?
- Svi se suočavamo s velikim problemom, a to je nedostatak vremena. Da bi čovjek imao dovoljno vremena, morao bi imati mnogo novca. Biti bogat otprilike kao Orlando iz istoimenog romana Virginije Wolf, koji je besmrtan (i besmrtna, jer u svakom je stoljeću drugog spola), valjda zato što nije nikada doživio ovrhu ni blokadu računa. U vječnoj trci za novcem gubimo vrijeme, prijatelje, dragocjene kontakte. Od žene se, kao i od muškarca, previše toga očekuje, pa su frustracije neizbježne. Kad intenzivno pišem, kuća mi je kao zoološki vrt, kad se igram s djetetom zaboravim da bilo što drugo na svijetu postoji, ukratko, sve što radimo isključuje nešto drugo. Tako da sam bez prestanka u nekom tihom stresu, znajući koliko me neobavljenog posla čeka iza ugla, jer sam se posvetila nečem drugom. Tek kad zaključim da su ti poslovi samo neka vrsta iluzije i da moram češće uživati, pa i ljenčariti da bih više i bolje radila, postanem sretna.
S obzirom na, ponovno, burna vremena za hrvatsku kulturu, kako komentirate zbivanja vezana uz formiranje novog Ministarstva kulture?
- Hrvatska kultura je dugo na koljenima, s udjelom u proračunu manjim od pola posto. Već mjesecima govorim o tome da je prva zadaća novog ministra da kulturu podigne iz gliba u kojeg je upala, umjesto da bude čuvar neodržive sitaucije. Spomenut ću književnu scenu, jer knjiga je moj “resor”. Naši nastupi na književnim sajmovima svjedoče o rasapu sistema i potpunom nedostatku svijesti o tome koliko je važno da Europi pokažemo da smo pismen narod koji ima svoje vrijedne autore, no na tome treba raditi sustavno. Umjesto oceana besmislenih agencija za promatranje zraka i obuku krava u skoku padobranom, koje su sve dosadašnje vlasti podržavale, potrebna nam je književna (literarna) agencija koja bi se svakodnevno bavila plasmanom hrvatskih autora u Europi i svijetu. Zašto da na frankfurtskom sajmu knjiga kao najmlađa članica EU-a ne budemo zemlja-gost? Kanim ovih dana otići kod Predsjednice i predložiti joj akciju “Hrvatska čita”, u kojoj bi se podizala svijest o važnosti knjige i čitanja, jer naš identitet, pa i sama egzistencija, ovise o tome, a ne da se neko posebno Ministarstvo (MUDO) bavi našim reproduktivnim aktivnostima u spavaćoj sobi. Izumrijet ćemo onog trena kada zaboravimo čitati i pisati. Od političkih prvaka očekujem da pokažu više zanimanja i razumijevanja za kulturu, umjesto da se samo bave čistkama u svojim strankama i političkim obračunima s neistomišljenicima - jer narod bez kulture ne postoji. Od novog ministra kulture očekujem da bude marljiv.
Razgovarala: Dijana PAVLOVIĆ
BESPREDMETNA KRITIKA
Proklete Hrvatice dobro se prodaju
Autorica ste više od dvadeset književnih djela, kako objašnjavate njihovu slabu recepciju među kolegama i javnosti? Bi li 21. esej u “Prokletim Hrvaticama” mogao biti o vama?
- Neke su moje knjige bile slabo, a neke odlično čitane, pogotovo one koje sam objavljivala na kioscima. Već godinama dobivam solidne književne kritike, zadnju negativnu dobila sam 2001. Jedini je problem što je u međuvremenu književna kritika postala bespredmetna, jer nema utjecaja na prodaju i na sudbinu knjige, općenito. “Proklete Hrvatice” upravo objavljene u jednom dijelu, jako se dobro prodaju. Pa ipak, tužna sam što ne mogu živjeti od svojih knjiga, što ih uvijek moram pisati “u slobodno vrijeme”, dakle noću, što su mi silom prilika “hobi”. Rastužuje me, naravno, što nisam nikada dobila neko ozbiljnije književno priznanje, ali nije na piscu da razmatra zašto je to tako. Moja biografija je vrlo kratka. Napisala sam 24 knjige. Živim u Stenjevcu. Imam malu kćer. Ona mi je najveće priznanje i nagrada. Kao i prijatelj koji me nazove i kaže da voli moje knjige.