O aktualnom stanju u pravosuđu, povećanju učinkovitosti sudova, izboru novog ministra i slučaju Mije Crnoje, razgovarali smo s uglednim hrvatskim odvjetnikom Veljkom Miljevićem.

Kako biste ocijenili stanje u hrvatskom pravosuđu danas?

- Stanje u pravosuđu nije dobro. Suđenja se odvijaju sporo, prvostupanjske presude u najvažnijim uskočkim predmetima gdje se obrađuje gospodarski kriminalitet i nakon pet godina sudovanja nisu donesene, a u drugima, kada su i donesene presude, one se ukidaju, što po Vrhovnom, što po Ustavnom sudu. Što znači da nam je sudovanje zaista sporo. To je najočitije krenulo s “Maestrom”, a potom i s nekim drugim predmetima. Dakle, iznevjereno je ustavno načelo iz članka 29. Ustava, gdje se u stavku 1. kaže da svaki građanin ima pravo na učinkovito pravosuđe, tj. da mu jedan pravičan sud u razumnom roku odluči o optužbi za kazneno djelo. A to je direktno prepisana odredba iz Europske konvencije o ljudskim pravima. Dakle, najznačajnijeg akta za područje Europe, o temeljnim ljudskim pravima. Znači, najvažnije je da pravosuđe mora biti učinkovito i pravično. A učinkovito je samo ono pravosuđe koje sudi u razumnom roku. Lošu ulogu u svemu tome odigrao je hrvatski Zakon o kaznenom postupku iz 2008. godine, kojemu je osnovna svrha bila suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. No, kako je on bio napravljen na način da ga mnogi nisu razumjeli te je bio pretrpan novim nepotrebnim odredbama, donio je ovakve rezultate te smo ga nekoliko puta mijenjali pa je onda Ustavni sud reagirao, ali sa značajnim zakašnjenjem, tek u srpnju 2012. godine.

Kada je trebao reagirati?

- Takvu odluku trebalo je donijeti najkasnije do kraja 2009. godine, ili 2010. do ljeta. Pa za tu ustavnu odluku nitko nije čuo, iako je napisana i donijeta, do jeseni 2012. godine. A trebalo nam je još godinu dana da donesemo novi, najopsežniji zakon s izmjenama i dopunama, s više od 260 novih članaka. I onda je tek od 15. prosinca 2013. tu na normativnom planu sve O.K., ali nije, jer smo od 2008. imali više od tisuću odredaba koje smo trebali gledati i primjenjivati. No, postoje i načini sprječavanja zlouporabe prava u kaznenom postupku. Naime, u ZKP-u postoje sve poluge da se ostvari čl. 29 Ustava, ali ih nitko ne koristi. Suci imaju pravo reagirati na svaku zloporabu prava u kaznenom postupku bilo koje stranke i suzbijati ju te moraju poduzimati mjere da suđenje bude efikasno. Ali to se ne poduzima.

Kako vidite izbor Ante Šprlje za novog ministra pravosuđa?

- Ja sam za jedan sasvim drukčiji način imenovanja i izbor ministra. Tvrdim da ministar pravosuđa mora biti osoba koja će biti imenovana na način da se provede nekakva savjetodavna rasprava, pa makar i u okviru vladajućih. Moj način gledanja na to je da za poziciju ministra utvrdiš koje tri, četiri ili pet osoba iz znanosti na posebice Pravnom fakultetu u Zagrebu, kao i drugim pravnim fakultetima u zemlji, iskaču u tom pogledu kao izrazito cijenjene osobe. I onda njihova imena staviš u šešir. Onda se raspitaš tko to uživa povjerenje od sudaca Ustavnog suda pa ih također staviš recimo tri u šešir. Pa onda dodaš tri-četiri suca Vrhovnog suda koji su stekli poseban renome i uživaju opće povjerenje javnosti i dodaš ih tamo. Ubaciš i jedno ili dva imena osoba i iz Državnog odvjetništva, a koje su apsolutno i neupitno stručne i moralne osobe. Dakle, imaš petnaest ljudi i sve ih staviš u šešir. I koga god od njih izvučeš bit će dobar ministar pravosuđa, jer svi oni imaju dobar uvid u stanje pravosuđa u zemlji kroz svoju djelatnost koja sigurno nije manja od 20 ili 30 godina. To je jamstvo da bi bili dobar izbor za tu poziciju. Time sam vam posredno odgovorio na pitanje, ali, nažalost, mi to radimo sasvim drugačije.

A kako komentirate slučaj donedavnog ministra branitelja Mije Crnoje?

- Za Crnoju bi bilo mnogo bolje da nije davao svoja objašnjenja o dokumentaciji na koju se pozivao. Do tog trenutka, dok nije dao svoje tumačenje što on smije raditi sa strogo namjenskim sredstvima, možda bi ga netko i branio. Jer ne znam treba li bilo kome tko ima više od sedam godina objašnjavati svrhu davanja zemljišta. Zemljište se daje zbog gradnje objekta. Mislim da se zna kada je to zemljište u tu svrhu dato, a nakon toga daju se namjenska sredstva. Inače vam je u građevinskim dozvolama uvijek i rok, za nas obične građane koji nismo heroji, u kojemu morate sagraditi objekt. Inače, građevinska dozvola prestaje vrijediti za dvije godine, a njima su odobrene tri godine. I ti moraš početi graditi i dovesti objekt u određeno stanje da bi se mogla održati građevinska dozvola na snazi. Postoje i naknadna i dopunska građevinska dozvola gdje čovjek koji je nešto započeo tu može tražiti još nešto. Sve je to onda još u roku, ali ako netko uopće ne započne graditi, onda je on uludo dobio zemljište i siguran sam da u tipskom ugovoru stoji sudbina svega toga ako se s gradnjom ne krene, jer se sredstva daju strogo namjenski. I kada onda netko spominje mogućnost odlaska na put oko svijeta umjesto gradnje kuće, mislim da nakon toga oni u čijem je sastavu takva osoba trebala djelovati nisu imali drugog izbora nego postupiti sukladno takvim njegovim izjavama. Dakle, mislim da bi mu bilo mnogo bolje da to nije sam komentirao, nego da je šutio, jer bi bar imao šansu sačuvati obraz. Na kraju, i čelnik Mosta Božo Petrov odmah je rekao da se zna kako bi se postupilo da je ministar njihov član.