Početkom ove godine dobio sam priliku otputovati na najveći svjetski sajam tehnologija i svega srodnog, planetarno popularni CES, koji se u Las Vegasu održavao od od 3. do 10. siječnja.

Osim sajma, dobio sam i jedinstvenu priliku vidjeti nekoliko raznolikosti i svojevrsnih bizarnosti, teško pojmljivih našim ljudima, u tom američkom megapolisu kocke i zabave, ali, eto, i tehnike i tehnologije.

Uglavnom, budući da dolazim iz Koške, mjesta nedaleko od Osijeka, svoj, može se reći, pomalo idiličan život odlučio sam začiniti putovanjem u Las Vegas, na popularni CES. Sajam je to koji ima dugogodišnju tradiciju i već se godinama organizira i održava u Las Vegasu.

Iako mi putovanja nisu strana, pola Europe, velik dio Hrvatske, sve mi je to u nogama, odlazak u SAD, i to odmah u grad koji je i za same stanovnike SAD-a doživljaj, bio je poseban izazov. Udaljenost od kakvih 10.000 kilometara zračne linije, čak devet vremenskih zona i isto toliko sati vremenske razlike, let od 11 sati u “jednom komadu” u najvećem zrakoplovu na svijetu, plus dva kraća od po kakvih sat vremena, najveći svjetski aerodromi, jedan od najspektakularnijih gradova na svijetu Las Vegas i najveći svjetski sajam tehnologija - već samo nabrajanje što me sve čeka zadavalo mi je glavobolju, a tek je to sve trebalo doživjeti i preživjeti.

Let, od kojeg nemam nikakvih strahova, ipak je iznjedrio strahopoštovanje prema najvećem zrakoplovu na svijetu - Airbusu A380. Avion je to koji na putovanja duža od 10.000 kilometara može ponijeti kakvih 500-tinjak ljudi, i to na čak dvije etaže. Premda sam i prije letio dugim turama i velikim zrakoplovima, impozantna je veličina i masa koju ima A380 u usporedbi s tim, uvjetno rečeno, manjim zrakoplovima kojima sam ranije letio. Raspon krila od 80 metara i gotovo isto tolika dužina, 25 metara visine i masa veća od 500 tona doista izazivaju strahopoštovanje. I takav div još plovi zrakom sigurno i mirno.

Let od 11 sati od Frakfurta do Los Angelsa, gdje sam imao drugo presjedanje (prvo je bilo Zagreb-Frankfurt), iako se činio pomalo dugotrajan, zapravo mi je doslovno proletio u trenu. Udobna sjedala, dva glavna obroka, kava i druga pića, pokoji film, glazba ili samo praćenje informacija o trenutnom položaju zrakoplova čine let znatno kraćim i ugodnijim. Ako i nešto zatreba, tu su ljubazne stjuardese i stjuardi Lufthanse koji su spremni pomoći kako god mogu - od ispunjavanja posebnih želja za obrok, piće i slično do lijepih riječi i osmijeha.

Nama najbliži osječki aerodrom, u usporedbi s frakfurtskim ili aerodromom u Las Vegasu, čini se poput kakvog dječjeg igrališta. Možda zvuči grubo, ali to je uistinu tako. Čak i naš najveći aerodrom u Zagrebu djeluje majušno, sitno i jednostavno. Za informaciju, kroz aerodrom u Frankfurtu godišnje prođe gotovo 60 milijuna putnika! Onaj u Las Vegasu ima više pd 40 milijuna putnika, a kada sve to podijelimo s brojem dana u godini, dolazimo od brojke od preko 160.000 putnika dnevno u Frankfurtu i više od 115.000 putnika u Las Vegasu. Za usporedbu, to je kao da Osijek, meni najbliži grad, gotovo dva puta u danu prođe kroz jedan aerodrom!

A kad apsolvirate velik broj putnika i, dakako, gužve koje vladaju tim aerodromima, valja pomisliti i na brojne izlaze i terminale koje svaki od tih aerodroma ima. Kako se snaći u takvoj situaciji? Dobrim informiranjem prije leta i neposredno prije dolaska na aerodrom, jer iako se čine veliki, komplicirani da je lako izgubiti se u njima, aerodromi su ipak dobro organizirani, pa ako znate gdje trebate ići - neće biti problema.

Svoju avanturu nakon europskih destinacija nastavljam na američkom tlu.

Las Vegas me dočekao baš onako kako sam to i zamislio. Prva pomisao bila je dakako - grad kocke. Da, već na aerodromu aparati za kockanje su na svakom metru. Druga pomisao - grad svjetla i grad koji nikada ne spava. Kako sam u Las Vegas pristigao u večernjim satima, imao sam najbolju priliku ovo odmah vidjeti i u to se uvjeriti. Jezivo velike reklamne ploče, odnosno zasloni, vidljivi su na svakom uglu i svakoj zgradi, a njihovo danonoćno svjetlo neprestano obasjava cijeli grad. Ljudi je u gotovo svako doba dana neizmjerno puno - na ulicama, u hotelima, restoranima, barovima... U brojkama - Las Vegas je s 552.539 stanovnika na 340 km² najveći grad Nevade i najveći svjetski centar kockarske industrije.

Las Vegas je dakako i grad hotela. Gotovo da je cijeli grad jedan divovski hotel, iako u širem krugu od centra ima i dijelova s pitoresknim kućama gdje žive i posve obični ljudi, a ne samo gosti i turisti koji u Vegas hrle nadajući se da će im se božica Fortuna osmjehnuti ili Vegas pohode zbog, hm, noćnih ljubavnih izazova, naravno i vjenčanja po hitnom postupku...

Inače, što se hotela tiče, pogled na listu najvećih na svijetu otkriva da je 6 od 10 najvećih hotela na svijetu upravo u Las Vegasu. I da, odsjeo sam u jednom od njih, pod nazivom Excalibur. Hotel nazvan po maču kralja Artura i tematski je uređen po toj priči, a djeluje poput kakvog dvorca. Sav interijer i uređenost oduševljavaju, no šokiranje tek slijedi informacijom kako ovaj hotel ima više od 4000 soba! Dakle, dolazim iz općine koja s 11 mjesta ima nešto manje od 4000 stanovnika, a sada sam u hotelu gdje bi svaki stanovnik mogao biti u svojoj sobi! I još bi ostalo mjesta za goste.

Osim ovoga, i većina ostalih hotela u Las Vegasu impozantne je veličine i kvadrature. Na ulazu u svaki od hotela je - što drugo nego - kasino. U skladu sa svime i kasino je golem, a samo za prolazak kroz njega, koji, usput rečeno, nikako ne možete izbjeći, potrebno je najmanje 5, pa i 10 i više minuta ako se stvori gužva. Jedna od zanimljivosti kasina je da nema prozora, ni satova. Dakle, vrlo lako je izgubiti pojam o vremenu, a ako se upustite i u kockanje, mogli biste izgubiti i pojam o novcu, tako da valja biti oprezan.

Usput rečeno, svojih 10 dolara s pomoću kojih sam okušao sreću izgubio sam prije nego što sam i bio svjestan igre, tako da je za mene kockanje tu stalo, no i to sam probao.

Mit o brzoj hrani i Amerikancima pokazao se potpuno istinit i ovdje u Las Vegasu. Iako postoje brojni restorani na kakve smo naviknuli kod nas - dakle, onakve gdje sjednete, konobar dođe do vas, naručite obrok i tako dalje - ništa u Las Vegasu nije tako popularno kao brza hrana. Da je tome tako dovoljno je prošetati se ulicom (ili samim hotelom, jer je zaista golem) i uvjeriti se u neizbježno. Bit će vam jasno da su Amerikanci teški ovisnici o fast foodu i da ih kalorije i kilaža ne plaše, ma što o tome drugi pričali.

Naravno, moj boravak i obilazak CES sajma posebna je priča, o kojoj ste već mogli čitati u Glasu Slavonije. A što se tiča Las Vegasa kao grada, vidjeti to američko čudo izniknulo u pustinji doista mi je bio nesvakidašnji doživljaj. Osjećao sam se kao u zemlji čudesa - Marin u zemlji čudesa!

I, tako, put po SAD-u i svojevrsnu avanturu završavao sam letom od Las Vegasa do Denvera, potom od Denvera natrag u Europu (Frankfurt) i do Lijepe Naše u Zagreb. Ono što je zajedničko gotovo gdje god da sam kročio po SAD-u, to su ljudi. Ljubazni djelatnici aerodroma, ljubazno osoblje hotela, ljubazni vozači autobusa, ljubazne djelatnice u trgovinama, restoranima, kafićima... Nisam siguran je li to bila puka slučajnost, no redovita pitanja tipa “kako ste”, “kakav vam je dan“, “je li teško i naporno” i slična zbilja su me opuštala i raspoložila bilo gdje da sam išao, susretao ljude i bilo što razgledao.

Ali ima jedna kvaka - osim ljubaznosti, ljudi ovdje očekuju i napojnice! Za svaku situaciju u kojoj se nađete i nešto zapitate, odnosno zamolite za neku uslugu, nepisano je pravilo dati napojnicu. Pa i ako plaćate karticom, jer napojnica je nešto što će vam se obračunati bez problema.

Nakon sedam dana putovanja, napornog rada i nekoliko desetaka tisuća kilometara, povratak u Lijepu Našu i povratak starim navikama ipak dočekujem s oduševljenjem. Jer svagdje je lijepo, no kod kuće je najljepše. Otrcna, ali istinita fraza...