Nadam se da je tek datum odlaska - 1. siječnja 2001. godine, razlog rijetkog spominjanja najvećeg hrvatskog i slavonskog glumca Fabijana Šovagovića u medijima. No 15 godina od smrti trebao bi biti razlog značajnijeg sjećanja na nezaboravno djelo tog glumca, ali i pedagoga, pisca, domoljuba...

Svakako najveći zagovornik djela Fabijana Šovagovića hrvatski je umjetnik Zlatko Bourek. Akademik Bourek rođen je 4. rujna 1929., u Požegi, a osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje završio je u Osijeku, kojem se često vraćao, kao sudionik raznovrsnih projekata, ali i zbog traženja inspiracija za bogat umjetnički, posebice slikarski rad. Sredinom listopada 2014. HKUD Osijek 1862 u Modernoj galeriji u Zagrebu bećarcima je čestitao Boureku 85. rođendan. Podsjetio je tada na jednu svoju sliku koja, nažalost, nije bila izložena u Modernoj galeriji, ali je na izložbi predstavljena u otvorenoj monografiji. Na njoj je bio Šovagović, kojeg je Bourek iznimno cijenio i volio. “Šova mi je jednom u razgovoru rekao da će svoje sijede brkove obojiti u hrvatsku trobojnicu kad Hrvatska postane samostalna. Iako to nije, zbog objektivnih razloga, i ostvario, ja sam ga naslikao upravo takvoga”, kaže Bourek, dodajući da mu je velika želja da se velikom glumcu podigne spomenik u Osijeku. A da na tome već godinama radi dokazuje i skica za spomenik izložen 7. rujna 2009., u sklopu njegove retrospektivne izložbe u Galeriji likovnih umjetnosti Osijek. Tada je rekao: “Šovagović je zaslužio da ga apostrofiramo kao simbol slavonske ravnice”. Iako nesklon velikim spomenicima, svom prijatelju iz gimnazijskih dana (kojega je upoznao jedući njegov kruh), Zlatko Bourek ipak bi izradio jedan monumentalan. S obzirom na to da taj plan i želju duboko u sebi hrani već godinama, za spomeničko obilježje velikom slavonskom i hrvatskom glumcu, Bourek je našao i lokaciju - na početku Radićeve ulice, kod Željezničkog kolodvora, tako da svi oni koji dolaze u Osijek prvo se s njim susretnu. “I sam sam kao kipar spreman zasukati rukave i pomoći”, naglasio je tada Bourek. Svog je dragog prijatelja zamislio s uzdom u ruci i Sokolom za leđima, nakrivljenog šešira.

Iako, neki glumci cijelog života igraju uvijek istu ulogu Fabijan Šovagović sigurno nije jedan od njih. U svojoj glumačkoj karijeri ostvario je više od stotinu filmskih i kazališnih uloga različitih po karakteru. Bio je Matija Gubec, lord Machbet, žandar Mile Vrbica, Kikaš, partizan, slavonski seljak... i još mnogo toga. U svojim je ulogama utjelovio sve elemente povijesti slavonske ravni – ponos i inat, bezgraničnu sreću i beskonačnu tugu.

Rođen je 4. siječnja 1932., u Ladimirevcima, u tipičnoj slavonskoj obitelji, kao najmlađi od četvero djece Josipa i Tonke, zemljoradnika. Polako se uspinjao društvenom ljestvicom. U ranoj fazi djetinjstva preminuli su mu i otac i majka. Skrb o njemu, te braći i sestrama, preuzeo je stric Šime s obitelji. U Osijeku je proveo osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, a upravo je ovdje i napravio prve korake po daskama koje život znače. Nakon osnovne škole u Osijeku završio je i srednju građevinsku školu, te je čak počeo raditi kao građevinski tehničar. No, već mu je u to vrijeme jedina prava ljubav bila gluma, i to kazališna. U vrijeme školovanja glumio je i režirao predstave u Ladimirevcima i u osječkom KUD Milica Križan, kako se u to vrijeme zvao HKUD Osijek 1862.

Godine 1953. upisuje studij glume u Zagrebu, na Akademiji kazališnih umjetnosti, a nakon četiri godine počeo glumiti u Zagrebačkom dramskom kazalištu. Te iste 1957. započeo je i filmsku karijeru, ulogom u filmu “Svoga tela gospodar”. nakon toga slijede uloge u “H8”, miniseriji “Dnevnik Očenašeka”, pa “Bitka na Neretvi”, serija “Kuda idu divlje svinje”. Kažu da je snimio 137 filmova i serija. Do 1966. godine bio je slobodni glumac, a tada postaje član Drame HNK u Zagrebu, gdje će također ostvariti velike uloge – u Nušićevoj komediji “Sumnjivo lice”, u Držićevom “Dundi Maroju”, bio je Lord u Shakespearovu “Machbetu”, te Estragon u Ionesovoj drami apsurda “U očekivanju Godota”. Neko je vrijeme bio i član Teatra u gostima, kojeg je osnovao Relja Bašić, no vratio se u HNK. Za matičnu kazališnu kuću napisao je dramu “Sokol ga nije volio”, koja će kasnije postati i vrijedan film. Dramu je napisao prema motivima iz svojeg djetinjstva, a u tom je filmu (režija Branka Scmidta) odigrao i ulogu života (Šima Begović). Patnju slavonskog seljaka sjajno prenio je i u “Đuki Begoviću“.

Za svoje maestralne uloge primio je tijekom karijere brojne nagrade, uključujući pulsku Zlatnu arenu za sporednu ulogu, nagradu hrvatskog glumišta, ali i nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, ali nikada i pulsku Zlatnu arenu za glavnu ulogu. Posljednje desetljeće života Fabijana Šovagovića obilježile su bolesti te samo povremeno pojavljivanje u kazališnim i filmskim ulogama. Mnogi pamte i njegovu ulogu u spotu za pjesmu “Ne dirajte mi ravnicu” Miroslava Škore. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoj.

Od 2001. godine Festival glumca njegovim imenom nazvao je svoju nagradu za najboljega glumca/glumicu. U rodnom selu Ladimirevci Šovagoviću je 2007. podignut spomenik, djelo akademskoga kipara Stipe Sikirice, a od tada tijekom travnja tamo se održava i njegov memorijal (od 2011. pod imenom "Šovini dani"). Godine 2010. postavljena mu je spomen-ploča u Zagrebu, na pročelju kuće u Mesničkoj 14, gdje je živio od 1967. do 2001. godine.

Uz Glumčeve zapise – zapisi o teatru iz 1977. objavio je i dramsku kroniku u dva dijela (osam slika) s pjevanjem i pucanjem Sokol ga nije volio. Jugoton mu je 1985. izdao ploču “Pokraj Karašice selo malo”, sa slavonskim tamburaškim pjesmama.